CRNA GORA

Izbor Đukanovića kao referendum o predanosti NATO-u

Milo Djukanovic, the presidential candidate of the ruling DPS party (Democratic Party of Socialists), drinks champagne as he celebrates during the meeting with his supporters in the DPS' headquarters in Podgorica, Montenegro, April 15, 2018. REUTERS/Stevo Vasiljevic
REUTERS

 

U Crnoj Gori ništa (i sve ispočetka) novo - i ovaj put Milo Đukanović. Ista meta, isto odstojanje i nakon još jednih dramatičnih i sudbonosnih izbora. U Crnoj Gori ne može drugačije, ili povijesno ili nikako!

Naime, najdugovječniji europski državnik Milo Đukanović - koji je na vlasti praktički od 1989. godine! - osvojio je već zavjetnih crnogorskih 55 posto glasova, ostavivši ostale konkurente dobrano iza sebe. Pobjeda u prvom krugu bila je jedna od najvažnijih agendi ovih izbora. Nije da Đukanović i u drugom krugu ne bi ostvario pobjedu, ali bi se dodatna dva tjedna stvarala psihoza i destabilizirala politička situacija u kojoj bi uzavrele strasti između crnogorskih suverenista i njihovih ljutih prosrpsko-proruskih anticrnogorskih protivnika.

Đukanović se ponovno, nakon 16 godina (bio je predsjednik od 1998. do 2002.), kandidirao na izborima kako se ne bi dogodilo ništa nepredviđeno. Iskoristio je još jedan “kupon” za izvanredne situacije.

Nedodirljiv

Njegov pouzdanik Filip Vujanović odradio je dva mandata, ali tako jakog suradnika, barem zasad, Đukanović nema u “špilu” pa je ovaj put morao ponovno sam na megdan nabrijanoj prosrpskoj oporbi. Nije želio ništa prepustiti slučaju kako ne bi došlo, recimo, do drugog kruga. Prosrpska se oporba - iako je, kažu, takav bio naputak ruske ambasade - nije okupila oko jednog kandidata koji bi možda ugrozio Đukanovića.

Oporbeni Demokratski front pokušao se okupiti oko Mladena Bojanića, ali ni sad se nisu uspjeli probiti ni blizu da ugroze Đukanovića. Bojanić je ostvario rezultat od oko 33,5 posto, što je vjerojatno maksimum na koji sada, nakon 12 godina državnosti, te snage mogu računati. Ta opcija nije uspjela iznjedriti jakog Đukanovićeva suparnika za ovih 28 godina te su redom gubili, iako su Miodrag Lekić ili Andrija Mandić, četnički vojvoda i jedan od optuženika u slučaju neuspjelog “izbornog” puča, obećavali pobjede.

Milo Đukanović ostvario je važnu pobjedu nad snagama čiji bi eventualni dolazak na vlast (teško je vjerovati da će se to dogoditi) stubokom promijenio ne samo poziciju Crne Gore, nego i uzdrmao geostratešku poziciju ovog dijela Balkana te vjerojatno izazvao dugoročnu krizu koja bi destabilizirala cijelu postjugoslavensku regiju. Ukratko, prosrpske snage oslanjaju se na Rusiju i Srbiju, dovode u pitanje državnost Crne Gore te njezine euroatlantske integracije.

Podsjetimo da je na dan parlamentarnih izbora 2016. godine spriječen pokušaj državnog udara protiv Mila Đukanovića. U Podgorici traje suđenje sudionicima puča iza kojega, tvrdi se u optužnici, stoji Moskva. Upravo je zato Đukanovićeva pozicija u Crnoj Gori praktički nedodirljiva.

Optužbe

Naime, on je za najveći dio crnogorskih suverenista jamac opstanka neovisne Crne Gore, ali i crvena krpa za protivnike takvog “kursa”. Prema mišljenju nekih, ovi su izbori bili čak i svojevrsni referendum o NATO-u jer je Đukanović prošle godine uveo Crnu Goru u NATO uz veliko rogoborenje prosrpskih snaga, ali i Rusije koja se još nije pomirila s takvom “izdajom” “male Moskve” kako su tepali Crnoj Gori posljednjih gotovo 200 godina.

Naime, iako dobar dio Crnogoraca ima velike zamjerke na vladavinu Mila Đukanovića, od optužbi za nepotizam, korupciju i kriminal povezan s državom, ipak kada dođe vrijeme izbora, mnogi, kako se kaže, začepe nos pa u ime opstanka države i viših ciljeva zaokruže Mila Đukanovića. A on na tome opstaje, eto, već dobrih 25 godina, i to na konstantnoj većini od 55 i “kusur” posto.

Podsjetimo da je Bruxelles 2006. godine Podgorici odobrio referendum o neovisnosti pod čudnim uvjetima da se mora osvojiti više od 55 posto glasova za pravovaljanost odvajanja od Srbije s kojom je, nakon raspada SFRJ, Crna Gora bivstvovala 16 godina. To je Đukanovićeva prednost, ali i prokletstvo. I njegovo i Crne Gore.

Udarac

Doduše, neki će iz osam posto glasova prve žene koja se ikada kandidirala na crnogorskim predsjedničkim izborima, Draginje Vuksanović, iščitati da je i to “suverenističko” biračko tijelo, ali ono ne može “progutati” Mila.

Kako god bilo, Milo Đukanović - pa makar ga Rusi sada kad im je okrenuo leđa uspoređivali s bivšim zimbabveanskim diktatorom Robertom Mugabeom - pokazao je svoju nedodirljivost. Još jednom je zadao udarac prorusko-prosrpskoj orbiti koja stalno gubi izbore, i parlamentarne i predsjedničke, prijeteći da će dolaskom na vlast usmjeriti Crnu Goru prema moskovskoj uvali, pa se sada tako hrusti na lokalne izbore u Podgorici (u svibnju) gdje je Đukanović na predsjedničkim izborima osvojio većinu.

Od Miloševićeva potrčka do Unije

 

Milo Đukanović je notorna konstanta uz koju su odrastale generacije Crnogoraca.

Četiri je puta, ukupno 16 godina, bio premijer i jednom već predsjednik države. S njim su Crnogorci prošli “antibirokratsku revoluciju” (kao Miloševićev potrčko), sramotno suučesništvo u ratu, raspad Jugoslavije, tri zajedničke državno-pravne opcije sa Srbijom, kada počinje Đukanovićevo odnosno crnogorsko razdvajanje od Slobodana Miloševića i Srbije, zatim ostvarenje neovisnosti te na kraju ulazak u NATO i očekivani ulazak u EU. No, vjerojatno će morati pričekati Srbiju da zajedno uđu nakon 2025. godine.  Doduše, on se nada da će mu to poći za rukom već u ovome mandatu koji istječe 2022. godine.

 

Izdvajamo