Zadnje nedjelje travnja, 29., gost Srećka Horvata na Filozofskom teatru pod krovom zagrebačkog HNK bit će Adam Curtis, filmaš zanimljive profesionalne biografije, vezan uz BBC, a dovoljno svoj da kritički, izvan anglosaksonske perspektive, promatra svijet. Curtisovi filmovi bave se anatomijom moći, utilitarizacijom ideologije, konzumerizmom, lažnom autarkičnošću Zapada…
U Hrvatskoj ga vjerojatno ponajviše znaju po “Stoljeću sebstva” u kojem od Freuda do moderne Amerike secira nastanak danas sveprisutnih stručnjaka za odnose s javnošću, tzv. PR-ovaca, koji se zapravo, ističe, bave novim vidom propagande.
Ima tome nekoliko godina da je napravio “HyperNormalisation”, film u kojem poručuje da je svijet kompliciran, a objašnjenja koja nam se nude instrumentalizirano simplificirana, uvijek u službi onoga tko nudi interpretaciju, “analizu”.
Sveprisutna propaganda
Hipernormalizacija je izraz koji je Curtis posudio od ruskog antropologa Alekseja Jurčaka, Jurčak njime opisuje raspoloženje 1980-ih i kolaps Sovjetskog Saveza.
“Svi su znali da sistem ne funkcionira, da je društvo posve korumpirano. Da su tvornice opljačkali oni koji su njima upravljali, menadžeri, a i da vođe nemaju viziju budućnosti. No, u isto vrijeme nitko nije mogao zamisliti niti jednu alternativu, kako stvoriti drugačije društvo, budućnost. To postojeće prihvatili su kao normalno, makar su znali da je lažno i krivo.
Propaganda je bila sveprisutna, nitko nije mogao zamisliti drugačiju realnost. Jurčak pod hipernormalizacijom misli na stanje u kojem su ljudi svjesni da je normalno zapravo ono što je korumpirano i apsurdno, ali prihvaćaju takvo stanje jer nema ničeg drugog. Mislim da je to dosta precizan opis, gdje su trenutačno moja zemlja i Amerika. Svi znamo da korupcija i nejednakost rastu. Također znamo da čelnici više ne vjeruju u ništa. Što je još gore - oni znaju da mi znamo što oni misle. To je hipernormalno”, kaže Curtis u razgovoru za Jutarnji list.
Nebrojeno će puta energično ponoviti da su političari, razni eksperti, društveni analitičari, novinari Zapadu jednoglasno ponudili iskrivljenu, naglašeno pojednostavljenu sliku svijeta. “Svi ti ljudi koji su po svojoj profesiji trebali govoriti što se događa u svijetu, 1970-ih i 1980-ih počeli su se otuđivati od realnosti. Umjesto realnog krenuli su opisivati sve simplificiraniji svijet i sve nerealniji, pa kad dođete do 2016., jasno da nitko od njih nije vidio da nam stižu Brexit i Trump. Što je, ako razmislite, katastrofalna pogreška tih pompoznih profesionalaca.”
U filmu pokušava ispričati da je do toga došlo. Poklopilo se, kaže, više loših varijabli. “Jedno je da su američki konzervativci za Reagana svijet oslikavali kao borbu između dobrih i zlih. Drugo je da su i ljevičari i liberali okrenuli leđa rastućoj kompleksnosti društva i konstruirali sliku svijeta kao ‘globalnog sela’ gdje bi intervenirali da spase nevine od ‘zločestih’ diktatora. Postali su zarobljeni i utopijskim idejama interneta, umislili da je moguće stvoriti novo online društvo u kojem nema hijerarhije.
Više se nije govorilo o moći, ideja moći izbrisana je iz te ‘nevine’, pojednostavljene perspektive - što je kulminiralo idejom da možete upasti u Irak, riješiti se lošeg čovjeka i da će svi nakon toga živjeti sretno. A dogodilo se da je eruptirala borba za moć između različitih grupa u toj zemlji”, kaže Curtis koji i sam na trenutke ostavlja dojam čovjeka koji iz vlastite perspektive izostavlja neke relevantne, njemu nebitne, faktore. “Pitanja moći sad nam se vraćaju, ne samo na Bliskom istoku, nego i u vidu #Metoo pokreta također. Mislim da je pitanje svijesti o moći i vlasti, o tome kako se ona primjenjuje u ovom kompleksnom svijetu, ono čime se novinarstvo uopće ne bavi. Kad bi novinarstvo govorilo o moći bilo bi uzbudljivije, ljudi bi počeli pratiti medije. To je ono o čemu je Igra prijestolja. Moć”, nastavlja.
Putnici u avionu
Živi, a eutanazirani, u tom svijetu privida, bez kontakta s realnošću, kud to onda kolektivno idemo?
“Nitko ne zna. Prihvaćamo tu upravljačku verziju politike koja samo želi održati postojeći sustav stabilnim. Ali, to je nemoguće - povijest je dinamična, u mojoj zemlji rastu bijes i frustracija. Nešto će se dogoditi - trenutačno smo poput putnika u avionu zahvaćenom gadnim turbulencijama. Sjedimo zureći u sjedalo ispred nas, prestrašeni pogledati kroz prozor. Ali u nekom trenutku, u skoroj budućnosti, morat ćemo početi gledati van. To bi moglo biti zastrašujuće, ali isto tako može biti i uzbudljivo.”
Kako vidi postBrexit Britaniju?
“Ne mislim da je glasovanje za Brexit imalo puno veze s Europom. Jednostavno, bila je to šansa milijunima Britanaca koji se osjećaju isključenima, koji su ljuti, prestrašeni, bespomoćni, da kažu onima na vlasti da odjebu. Poput bljeska munje na tamnom nebu pokazalo se ono što je bilo ignorirano dvadeset godina. To se polako gradilo. No i od tad su oni na vlasti, i njihovi suradnici u medijima i raznim institutima učinili sve da ponovo izignoriraju istinu koja im je jasno izrečena. Umjesto toga oni vrijeme provode govoreći da su svi koji su glasovali za Brexit ‘glupi’.
Čak su mi i neki zagriženi liberali objašnjavali da slučaj Brexit pokazuje da demokracija moguće i nije pozitivna stvar. Ti ljudi se odbijaju suočiti s onim što se doista dogodilo u zemlji - s rastućim bijesom. Taj bijes neće nestati, ako se s njime ne suoče mogao bi narasti, mutirati u nešto puno strašnije. Zato mislim da su tehnički aspekti Brexita zapravo irelevantni, u Velikoj Britaniji događa se nešto puno dublje što pokušavaju prikriti.”
Narcizam je doveo do političke pasivnosti, time je utjecao i na današnje odnose moći u društvu. “Ja kultura je ideologija našeg vremena. Počela je u Kaliforniji koncem 1960-ih i otad se raširila svijetom. To je hiper-individualizacija koja kaže da je ono u što ja vjerujem i ono što ja želim najvažnija stvar na svijetu. To je divno i oslobađajuće, jer znači da smo oslobođeni od starog patricijskog svijeta u kojem je arogantna i pompozna elita svakome govorila što osjećati i kako misliti. Ali, to je i potrgalo staru dinamiku - jer ako sebe vidiš kao jedinstvenu individuu koja upravlja vlastitom sudbinom, onda je pridružiti se kakvoj političkoj stranci posljednja stvar koju želiš. A to znači da su političari izgubili svoju moćnu bazu - mase. Stara ideja o politici je bila da političari zastupaju narod. Oni su bili naši predstavnici koji bi u naše ime zaustavljali i izazivali moćne.
Ne bi li to činili trebali su nas, kao moćnu masovnu silu, iza sebe. Kad je ta masa nestala, ostali su sami, a nisu se htjeli odreći moći i prestiža. Mislim da su u tom času napravili potpuni obrat. Odlučili su da će, kad ih mi, mase, nećemo podupirati na stari, nekadašnji način, naći nekog drugog da ih podrži. Pa su se tako okrenuli onima s kojima su se nekad konfrontirali, od naroda neizabranim moćnim elitama s društvenog vrha. Postali su njihovi predstavnici. I sad upravljaju masama u ime tih moćnih - finacijskih, tehnoloških, medijskih korporacija … To je gdje se mi sad nalazimo. Ali, za veliki dio toga sami smo si krivi. Jer, hoćemo biti individualci, ne želimo se predati nečemu većem od nas samih, jer u tom hiperindividualiziranom svijetu nema ničega većeg od nas samih. A to potkopava masovnu demokraciju, možda zauvijek.”
Radi dokumentarce 35 godina, no sebe i dalje primarno vidi kao novinara. Novinarstvo je nekad bilo jedan od motora demokracije, danas je razvlašćeno od takve pokretačke moći. “Vrlo je dosadno. Priče koje priča nisu povezane sa svijetom na način na koji ga doživljava većina ljudi. Ne slažem se s objašnjenjima da je novinarstvo uništio Internet. Naravno da je imao snažan učinak, ali pad broja čitatelja u mojoj je zemlji počeo bitno prije no što je Internet postao tako moćan. Mislim da je novinarstvo možda ostalo zaglavljeno s tim starim načinima opisivanja svijeta u vrijeme kad se senzibilitet ljudi bitno promijenio.
Svako doba ima svoju verziju onoga što osjeća stvarnim, a većina onog što danas rade novinari kao da ne govori o stvarnosti. Kad bi se novinarstvo modificiralo tako da pronađe nove načine govorenja o svijetu koji rezoniraju s onim kako ljudi vide stvarnost moglo bi iznova postati vrlo moćno. Ljudi će uvijek željeti znati zašto se osjećaju tako kako se osjećaju. A to je posao novinarstva. Tako da sam ja, zapravo, optimističan. No, novinari moraju izvući više, moraju prije svega prestati razgovarati s tim jezivim tehnokratima, raznim think thank adresama. Oni su prava barijera prema pravom novinarstvu.”
Moćne ideje o budućnosti
Vidi li kakvu smislenu alternativu liberalnoj demokraciji?
“Da, postoje neke, vrlo snažne, koje rastu, prije svega one ukorijenjene u populističkom nacionalizmu ili u onome što nazivaju ‘neo-autoritarnost’. Ne krenemo li promovirati moćne, maštovite ideje o budućnosti liberalne demokracije te će alternative brzo rasti. A to je zastrašujuće.”
Curtisov najveći strah? “… da će moja zelja uvesti univerzalni osobni dohodak. Tad bi milijuni ljudi prestali ići na posao i umjesto toga postali umjetnici što teže izraziti vlastitu osobnost, marihuana bi bila legalizirana, bili bi napušeni cijelo vrijeme. Mislim to je šala, ali mislim ako ljudi stvarno žele mijenjati svijet - onda se mora vratiti ideja samožrtvovanja, budućnosti gdje se dajete za nešto što je veće negoli samo vi i vaši osjećaji. Jedna od glavnih stvari koje to trenutačno priječe je sadašnja fetišizacija ideje samoizražavanja.”