“Proteklih dana neprijatelji Irana upotrijebili su različita sredstva, uključujući novac, oružje, politiku i obavještajne službe, kako bi stvorile probleme islamskom sustavu.”
Tim se riječima nakon pet dana sve krvavijih nereda konačno oglasio vrhovni religijski vođa Islamske republike Ali Hamnei. Potpuno očekivano krivnju je bacio na “neprijatelje Irana” iako je jedna od čestih parola prosvjednika - život za Iran (ali ne za Siriju). Koliko se po vijestima novinskih agencija moglo zaključiti, stanje se ni jučer nije smirivalo, a u noći s ponedjeljka je smrtno stradalo još devet ljudi.
Koliko mrtvih
Broj mrtvih je prešao 20 - iako točne brojke nema - a režim će sigurno biti zabrinutiji zbog pogibije jednog člana Revolucionarne garde nego svih ostalih civila. Najmlađa žrtva, kako prenosi AFP, ima samo 11 godina. Policija je još relativno blaga, ali je privedeno najmanje 450 osoba. Međutim, da se ne osjećaju baš najbolje zbog prosvjeda potvrđuje najava čelnika Revolucionarnog suda u Teheranu. Musa Gazanfarabadi je upozorio prosvjednike da bi, ako se nađu u njegovoj sudnici, mogli ostati bez glave. “Sasvim razumljivo da će jedna od optužnica biti Moharebeh (rat protiv Boga)”. Riječ je o jednom od elemenata pravnog sustava Islamske republike Iran koji tužiteljima i sudovima omogućava da bilo koji akt protiv vlasti kazni smrću: tako su postupali za nemira 1999. godine pa i 2009., iako tada u manjoj mjeri.
Iako Hamnei nije spominjao nijednu zemlju, niži su dužnosnici bili bez dlake na jeziku otvoreno optužili Saudijsku Arabiju, ključnog regionalnog rivala, da potiče prosvjede preko društvenih medija. Ostali su izvori bliski religijskom vodstvu države optužili još i uobičajene krivce, SAD, Veliku Britaniju i cionistički režim, kako ondje zovu Izrael. Podrška je režimu stigla iz Damaska koji je izjavio da je uvjeren da će “iransko vodstvo, vlada i narod biti sposobni svladati urotu”. Iz ove je poruke vidljivo i da ekipa oko sirijskog predsjednika Bašara al-Asada jasno distingvira vodstvo države (ajatolasi) i vladu te da se poziva na narod iako dio naroda koji se pobunio bjesni jer Iranci u Siriji ginu i još im se šalju vreće novca, obilje nafte i oružja.
Zabrinuta Turska
Zato je Damask i požurio biti prvi na popisu onih koji će podržati režim. Ankara je također, zbog svojeg iskustva pokušaja državnog udara u ljeto 2016. godine, bila vrlo oprezna: “Vjerujemo da je nužno izbjeći nasilje i ne pokleknuti pred provokacijama. Nadamo se da neće doći do vanjske intervencije”.
Sve je počelo u Mašhadu, konzervativnom uporištu odakle je Ebrahim Raisi, izborni protivnik predsjednika Hasana Rohanija. S velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je ondje konzervativna struja, osnažena uspjesima u regiji, odlučila izvršiti pritisak na Rohanija.
Oteli se
On je sredinom prosinca donio novi proračun koji ide u prilog religijskim skupinama i vojsci, što je posljedica pritiska iz krugova ajatolaha Hamneija. Međutim, organizatori nisu bili u stanju kontrolirati val prosvjeda i nisu bili svjesni nezadovoljstva koje postoji u zemlji.
Ljudi su oštro napadali vladu zbog ekonomskih problema, ali ubrzo su se okrenuli protiv neizabranog vrha države, teokrata, te su Hamneija počastili titulom diktatora. I zazvali povratak šaha Pahlavija. Ovo potonje je uistinu nezabilježeno u povijesti Irana nakon Islamske revolucije i sasvim je jasan znak rastuće želje za sekularizacijom zemlje.
Dosadašnji tijek prosvjeda
28. prosinca
počeli prosvjedi u Mašhadu, drugom gradu po veličini u Iranu, sjedištu konzervativaca
29. prosinca
prosvjedi se šire na druge gradove uključujući i Qom, religijski centar moći, dosad netaknut i u kojim prosvjedima
30. prosinca
ozbiljniji prosvjedi i u Teheranu, oštri sukobi oko Sveučilišta gdje se spaljuje iranska zastava, a vlasti pokušavaju odgovoriti prorežimskim demonstracijama. Potvrđeno ubojstvo dvoje ljudi
1. siječnja
unatoč pozivima predsjednika Hasana Rohanija da se sačuva “jedinstvo nacije”, prosvjednici ne odustaju, broj mrtvih raste, a vlasti ne znaju što činiti
Po čemu se ovi prosvjedi razlikuju od onih 2009. godine?
Dvije su ključne karakteristike. Prvo, prosvjedi nisu krenuli iz Teherana, već ih konzervativnog središta Mašhada. Zatim su se proširili na druge gradove i tek kasnije na glavni iranski grad. Drugo, dok su 2009. godine prosvjednici izašli na ulice zbog izborne prijevare, sada je inicijalni razlog ekonomski: došlo je do naglog poskupljenja, u raznim financijskim konstrukcijama ljudi su izgubili životne ušteđevine, a novi proračun je blagonaklon prema vojsci i religiji, dok najavljuje smanjenje privilegija stanovništva kao što je, primjerice, povećanje cijene goriva.
Što je njihova najveća slabost?
Prosvjedi su se proširili kao požar i razbuktali tinjajuće nezadovoljstvo velikog dijela javnosti. No, do sada nije uočeno da iza njih stoji neki centar, da postoji određena skupina spremna preuzeti političko vodstvo i tako jasno artikulirati zahtjeve koji sada idu od pitanja cijene goriva do vraćanja šaha Pahlavija. Tako široki dijapazon tema otvara prostor režimu za razbijanje prosvjeda na ideološkoj bazi.
U čemu se krije njihova snaga?
U patriotizmu. Prosvjednici žele drukčiji i bolji Iran, sekularniji i otvoreniji prema svijetu. Takve su ideje prihvatljive izuzetno velikom dijelu javnosti koja je sve nezadovoljniji teokratskim režimom: vrhovni religijski vođa Hamnei je na vlasti od 1989. godine, a i predsjednik Rohani dolazi iz religijskih krugova. Prosvjednici tvrde kako žele dati svoj život za Iran, a ne za Siriju, Libanon ili Jemen. U takvim ih je okolnostima teško optužiti za protudržavnu djelatnost - samo za proturežimsku. Iako je to ajatolasima isto.
Što se može očekivati kratkoročno?
Vlasti su do utorka bile relativno blage iako je ubijeno više od 20 ljudi, a više od 400 je uhićeno. No, još uvijek nisu pokrenuti glavni nasilne poluge režima, Revolucionarna garda i tajna milicija Basidž. Ako prosvjedi zaprijete Hameniju i ajatolasima oko njega ne treba dvojiti da će biti ugušeni u krvi. Bez imalo milosti.
Koje su dugoročne reperkusije?
Ovo je drugi ozbiljan udarac Islamskoj republici u posljednjih osam godina. Mladi, obrazovani ljudi ispod 30 godina čine većinu stanovništva i oni nisu zadovoljni revolucionarnom retorikom, sustavom u kojem se favorizira vojska i religijska zajednica i žele drukčiji društveni dogovor (u Iranu se i dalje plaća za putovanje izvan zemlje). Režim ajatolaha će morati pokrenuti neke korake prema liberalizaciji sustava jer ako to ne učini prosvjedi će se nastaviti. Sada traže reforme, a onda ne bi bila isključena ni revolucija.