Branim svoje voljene kao što biste vi branili one koje volite. Ja samo upozoravam ljude na muslimane. Zamislite situaciju da imate psa koji, kako bi vas upozorio, laje kad stranci dolaze u vašu kuću. Ja sam poput tog psa. Ja lajem, izjavio je svojedobno Ashin Wirathu, mianmarski redovnik dječjeg lica koji je postao glavni simbol budističkog tvrdolinijaškog nacionalizma u Aziji. Riječ je o trendu zbog kojeg su se - pogotovo nakon nedavnih događaja u njegovoj domovini, ali i najnovijih zbivanja na Šri Lanki gdje je zbog antimuslimanskih nemira proglašeno izvanredno stanje - mnogi zapitali je li budizam doista onakav kakvim smo ga navikli shvaćati.
“Budizam se na Zapadu doživljava kao inherentno mirnodopska filozofija, no porast nasilne retorike dosad male, ali sve utjecajnije skupine redovnika tvrdolinijaša u pojedinim dijelovima Azije osporava tolerantni imidž budizma”, navedeno je u članku koji je ovih dana objavila novinska agencija AFP pod naslovom “Porast nasilne budističke retorike prkosi stereotipima”.
Za mnoge, navodi se, nedavni događaji u Mianmaru i sada na Šri Lanki - u kontekstu mirnodopskog, harmoničnog shvaćanja budizma - predstavljaju potpuni šok. No, Michael Jerryson, stručnjak za religiju s državnog sveučilišta Youngstown, koji je napisao knjigu o budizmu i nasilju, tvrdi da ta iznenađenost nije opravdana.
I budisti su, tvrdi on, kao i svaka druga religija tijekom povijesti koristili vjeru kako bi opravdavali nasilje. To je upravo ono što se i sada događa u Mianmaru, na Šri Lanki i Tajlandu.
Trend islamofobije
“Neovisno o kojoj je državi riječ, postoji zajedničko stajalište da je budizam na neki način ugrožen. Svako od tih područja ima svoju povijest, uzroke i ljude koji potpaljuju mržnju, no oni su međusobno i povezani”, objašnjava Jerryson. On smatra da su se povijesna zamjeranja poklopila s aktualnim trendom islamofobije koji je dobio na snazi nakon što su talibani 2001. godine uništili statue Bude u Bamijanu u Afganistanu te na tragu širenja retorike rata protiv terora.
Najozbiljnija je situacija u Mianmaru. Ta zemlja se već mjesecima nalazi na naslovnicama svjetskih medija zbog događaja u tamošnjoj državi Rakhine u kojoj većinsko stanovništvo čine pripadnici muslimanske manjine Rohinja, prema mišljenju mnogih najproganjanijeg naroda na svijetu.
Sustavna opresija i segregacija Rohinja, koje vlasti ne priznaju nego ih smatraju ilegalnim imigrantima iz Bangladeša, odnosno Bengalima, traje već desetljećima, od dolaska vojne hunte na vlast, a kulminirala je u drugoj polovici prošle godine. Nakon što su u kolovozu pobunjenici napali ispostave mianmarske policije i vojske, vlasti te zemlje neviđenom su se silinom obrušile na Rohinje.
Mianmarske su vlasti tvrdile da provode akciju čišćenja države od terorista, no Ujedinjeni narodi su postupke mianmarske vojske izjednačili s etničkim čišćenjem. U samo nekoliko mjeseci granicu s Bangladešom prešlo je čak 700.000 Rohinja, bježeći pred likvidacijama, paljenjem kuća i sela te silovanjima za koje krive pripadnike mianmarskih sigurnosnih snaga i, ponekad, budističko stanovništvo.
Kao jednog od krivaca za najnoviji, pogubni val nasilja mnogi izdvajaju upravo “psa koji laje”, Wirathua.
Kao spiritualni vođa nacionalističkog pokreta 969 i šef Ma Ba Thaa (Organizacije za zaštitu rase i religije), on zapaljivu antimuslimansku retoriku propagira već godinama. Iako je djelovao i prije, samoprozvani “burmanski Bin Laden” (kojega je Time objavio na naslovnici 2013. godine uz apel “Lice budističkog terora”) pretvorio se u pravu političku snagu nakon 2011. kada je zemlja krenula put tranzicije nakon desetljeća vladavine vojne hunte. Liberalizacija mu je samo dala dodatne kanale za širenje potencijalno opasnih poruka.
One su dobro poznate, distribuirane po društvenim mrežama i na YouTubeu. Pozivao je sljedbenike “da potjeraju muslimane iz Mianmara jer oni zaslužuju manje zaštite od komaraca”. Rakhine se, uvjeren je, “suočava s terorom Bengalija”, a u svakom gradu postoji “divljačka muslimanska većina”, “u svakom gradu nas se siluje, seksualno zlostavlja i maltretira”. Nadalje, “ako kupujete u muslimanskim trgovinama, koristite neprijatelju”. I, na kraju, nema šanse da su optužbe o silovanjima u Rakhineu točne “jer nijedan vojnik ne bi dotaknuo tijelo muslimanke zato što su one previše odbojne”.
Ubojite poruke
Njegove su poruke već i prije imale ubojite posljedice. U Meiktili, gradu u središtu zemlje, 2012. godine spaljena je džamija i poginulo je stotinu ljudi. Dvije godine poslije nemiri su izbili i u Mandalayu. Dvije su osobe poginule u sukobima do kojih je došlo nakon što su muslimani lažno optuženi za silovanje budistkinje.
Iako su vlasti službeno kažnjavale Wirathua (2003. osuđen je za širenje mržnje te je pušten nakon devet godina, a u ožujku 2017. izdana mu je jednogodišnja zabrana propovijedanja), s druge su strane tolerirale njegovu poruku. “Njegove propovijedi promiču ljubav i razumijevanje među religijama. Nemoguće je poticati religijsko nasilje”, ustvrdio je svojedobno u intervjuu za Reuters bivši ministar za religiju San Sint. Unatoč zabrani propovijedanja, Wirathu je lani dva puta posjetio Rakhine, pišu mediji.
Iako ni približno u istim razmjerima kao u Mianmaru, budistički nacionalizam promilio je - ponovno - ružnu glavu i na Šri Lanki, u još jednoj većinski budističkoj zemlji. Vlasti su zbog antimuslimanskih nereda nedavno proglasile izvanredno stanje te ograničile aktivnost na društvenim mrežama i aplikacijama za poruke. Uveden je i policijski sat. Te su mjere poduzete zbog novog vala nasilja u kojem je, među ostalim, uništeno najmanje 200 muslimanskih poslovnih objekata. Izvanredno stanje proglašeno je prvi put nakon 2009. godine kada je okončan desetljećima dug sukob s hinduističkim Tamilskim tigrovima koji su se borili za neovisnost.
U fokusu tamošnjega budističkog nacionalizma do 2009. bili su upravo Tamili, no nakon te godine pozornost nacionalističkih pokreta preusmjerila se na tamošnju muslimansku manjinu koja čini deset posto ukupne populacije.
I Šri Lanka, očekivano, ima svog Wirathua.
Riječ je o redovniku Galagodi Aththeu Gnanasari, predvodniku pokreta Snage budističke sile (Bodu Bala Sena - BBS). On propovijeda iduće: civilizaciju na otoku sagradili su Sinhalezi, većinsko stanovništvo, i Šri Lanka pripada njima. Sve probleme na otoku stvorili su bijelci, britanski kolonijalisti su ga uništili, a aktualni problemi djelo su autsajdera - Tamila i muslimana. Na meti su, isto kao i u Mianmaru, i umjereni budisti koji zagovaraju suživot s muslimanima.
I na Tajlandu
“Pokušavamo vratiti zemlju Sinhalezima i nastavit ćemo se boriti dok to ne ispravimo”, rekao je svojedobno Gnanasara, koji traži zabranu Kur’ana. “Ako to ne napravite, ići ćemo od kuće do kuće i provoditi kampanju sve dok ga se zabrani”, najavio je redovnik koji je također optužen zbog širenja mržnje.
Obrazac djelovanja sličan je kao i u Mianmaru, u slučaju pokreta 969. Organiziraju skupove, koriste se društvenim mrežama, a propovijedima inspiriraju nerede.
Primjerice, u lipnju 2014. godine četvero je ljudi ubijeno, a osam ih je ozlijeđeno u izboju nasilja u gradovima Beruwali i Aluthgami gdje su muslimanski mladići bili optuženi za napad na budističkog vozača taksija. Godine 2011. budistički su redovnici uništili 300 godina staro muslimansko svetište. Zemlja na kojoj se ono nalazi je, tvrdio je redovnik koji je predvodio rušenje, njihova.
Slični su trendovi zabilježeni i na Tajlandu čije vlasti već deset godina vode borbu protiv muslimanskih separatista u tri najjužnije regije. Sukob je odnio najmanje 6500 života. I tamo su nasilje i budizam isprepleteni. Vojska je, prenose mediji, navodno koristila budističke samostane za skladištenje oružja i streljiva te ispitivanje pobunjenika. Poznati tajlandski redovnik Maha Apichat našao se na meti kritika jer je pozvao na spaljivanje džamije za svakog ubijenog budističkog redovnika. Zbog toga je izbačen iz reda.
S obzirom na sve to, pogotovo u jeku zbivanja u Mianmaru, kanadska novinarka Hadani Ditmars ustvrdila je kako je “mit budističkog nenasilja proizvod zapadnjačke fantazije”.
Jerryson daje šire objašnjenje.
“Ne može se reći da je budizam nasilniji od drugih religija. No, dokazuje kako nijedna grupa nije imuna na mogućnost da širi nasilje, čak i ubojito, ako je u poziciji i ima moć to napraviti. Grupacija koje nema moć, ne može širiti učinkovito nasilje, a to je situacija koja se može promijeniti u trenutku kad preuzme kontrolu nad vladom ili samo njezinim dijelom”, tvrdi Jerryson.
Oni koji smatraju da bi ljudi diljem svijeta prestali njegovati “romantičnu viziju budizma” tvrde da budistički redovnici na Šri Lanki i u Mianmaru budizam vide kao ključnu komponentu njihova nacionalnog identiteta. One koji nisu budisti smatraju prijetnjom jedinstvu i snazi nacije. Nasilje i ubijanje je, u konačnici, opravdano ako je u pozadini obrana religije.
Ubijanje nije grijeh
No, zanimljivo je da redovnici - unatoč rijetkim iznimkama - sami ne sudjeluju u nasilju. Umjesto toga, šire poruke pasivnog otpora i probudističke pasivne akcije, među ostalim propovijedanje protiv braka s muslimanima ili bojkotiranje muslimanskih trgovina. Svojim sljedbenicima, pogotovo onima organiziranima u milicije, ostavljaju da sami izvuku zaključke.
“Ne vode se samo globalnom islamofobijom, nego ulogu igraju i kolonijalna prošlost, globalizacija i napredak sekularizma. Ljudi imaju osjećaj kao da gube svoju tradiciju”, tvrdi Iselin Frydenlund s Norveške škole teologije, koja se bavi onim što naziva “pokretima budističkog protekcionizma u Mianmaru i na Šri Lanki”.
U Mianmaru, primjerice, neki krivnju za budistički nacionalizam vide u činjenici da su ljudi bili nezaštićeni tijekom vladavine vojne hunte. Država je, u biti, predstavljala prijetnju, a etnički i religiozni identitet postao je izvor te zaštite. Sličan je trend bio zabilježen i 1970-ih, u jeku straha od širenja komunizma u Jugoistočnoj Aziji. Poznati tajlandski budistički redovnik tada je javno govorio da ubijanje komunista nije grijeh.