Čak 84,5 posto turskih glasača ove je nedjelje izašlo na lokalne izbore koje je predsjednik Recep Tayyip Erdogan, vjerojatno nehotice, pretvorio u svojevrsni referendum o vlastitoj popularnosti. A glas naroda pokazao je da itekako ima razloga za brigu.
Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila je kontrolu nad čak 8 od 13 najvažnijih turskih gradova čime je ostvarila najlošiji izborni rezultat još od osnivanja 2001. godine. Štoviše, izgubili su glavni grad Ankaru, a još su teži udarac za Erdogana rezultati iz najvećeg turskog grada Istanbula.
Naime, nakon pomnog prebrojavanja na kraju je doslovce za dlaku pobijedio kandidat opozicije: Ekrem Imamovu je osvojio 48,79% glasova, a Binali Yildirim, bivši turski premijer i Erdoganova uzdanica 48,51 posto. Tijesan, ali utoliko još teži poraz. Erdogan je karijeru počeo kao gradonačelnik tog megalopolisa na dva kontinenta i ostao zapamćen kao dobar čelnik. Kad mu se radilo o glavi, za vrijeme puča u srpnju 2016. godine, nije iz crnomorskog odmarališta otišao u Ankaru, gdje mu je bio ured, nego u Istanbul iz kojeg i dalje crpi snagu.
Kako Erdogan nije na glasu kao čovjek koji voli gubiti, svi se pitaju kakva će biti njegova reakcija. Da, AKP će sigurno isticati kako su na nacionalnoj razini dobili više od 44 posto svih glasova te da i dalje kontroliraju više od 800 gradova. No, očito je da birači u velikim gradovima ne misle da zemlja ide u dobrom smjeru, što su pokazali glasanjem za opozicijske stranke.
Bezobzirna kampanja
Najveći dio krivnje za promjenu raspoloženja birača sigurno leži na samom Erdoganu, koji je opet bio alfa i omega kampanje AKP-a te je bez zadrške koristio funkciju predsjednika kako bi agitirao za svoju stranku. Kako ističe Guardian, samo u protekla dva mjeseca pojavljivao se na velikim predizbornim skupovima gotovo na dnevnoj bazi. I pritom nije birao riječi kad je masi propovijedao da je "glas za AKP pitanje nacionalnog opstanka i da opozicijske stranke zapravo šuruju s teroristima. Nije se libio koristiti ni snimke nedavnog pokolja u džamijama u Christchurchu na Novom Zelandu kako bi zapalio mase, tvrdeći da je napad rasističkog terorista Brentona Tarranta zapravo bio dio organizirane zavjere zapadnih država protiv muslimana, a napose protiv Turaka.
No, njegovo agitiranje dobrim je dijelom palo na gluhe uši, a Turska je doživjela najveći politički šok nakon propalog pokušaja vojnog puča u ljeto 2016. godine. Koji je, indirektno, također odgovoran za pad Erdoganove popularnosti. Naime, nakon što je preživio pokušaj svrgavanja s vlasti, turski je predsjednik pozatvarao na desetke tisuća političkih oponenata, od kojih je vjerojatno tek minorni dio imao bilo kakvu ulogu u puču. Svoju poziciju na vlasti dodatno učvrstio je i novim ustavom, a sve iole važne pozicije popunio je svojim poslušnicima ili rodbinom (na primjer, zeta je postavio za ministra financija). Istovremeno se sve više udaljavao, čak i sukobljavao sa zapadnim silama čime je državu doveo na zao glas u međunarodnoj zajednici.
Kurdi na udaru
Imajući u vidu Erdoganov recentni modus operandi, može se očekivati i da će nakon ovih izbora krenuti u neki osvetnički put i zagorčati život svima za koje smatra da su odgovorni za izborni podbačaj. Za početak, njegova će stranka zasigurno osporavati rezultate izbora u nizu gradova u čemu će imati pomoć predsjedniku lojalnog sudačkog kadra, a neke će pobjednike iz redova opozicije nastojati diskreditirati prije nego uopće preuzmu vlast, piše Guardian.
Prva meta će, kao i obično, biti prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) koja je ostvarila veliki napredak u jugoistočnoj Turskoj. Erdogan ih odavno optužuje da surađuju s Radničkom strankom Kurdistana (PKK), čije je djelovanje zabranjeno zbog veza s terorizmom, što čelnici HDP-a odlučno niječu. To nije pomoglo nekolicini njihovih članova koji su i prije izbora završili iza rešetaka pod optužbom za terorizam.
U puno goroj situaciji je karizmatični vođa stranke Selahattin Demirtaş koji je 2014. godine osvojio skoro 10 posto glasova na predsjedničkim izborima, što se možda ne čini mnogo, ali je za Erdogana bilo više nego dovoljno da ga doživi kao prijetnju. Demirtaş je tako 2016. strpan u zatvor pod optužbom da širi "terorističku propagandu" (između ostalog), a urgiranje Europskog suda za ljudska prava da ga se pusti na slobodu turske vlasti hladno ignoriraju.
Drugi na udaru bit će članovi glavne oporbene stranke, Republikanske narodne stranke (CHP), koji su u nedjelju osvojili vlast u Ankari i mnogim drugim većim gradovima. Njihov dugogodišnji vođa Kemal Kılıçdaroğlu je gotovo navikao na ismijavanje i prijetnje od AKP-a, a njegovu ustrajnost su građani nagradili na ovim izborima. Uspjeh njegove stranke vratio je tračak nade da demokracija ipak nije umrla u Turskoj, smatra Guardian.
Ekonomski problemi
No, možemo li ove izbore proglasiti početkom kraja za Erdogana? U ovom trenutku to je teško reći, naročito zato što su sljedeći nacionalni izbori tek 2023. godine. A Erdogan i dalje kontrolira sve tri poluge vlasti te uživa snažnu podršku u ruralnim krajevima države.
No, jedna stvar opako nagriza njegovu popularnost - ekonomija. Izuzev nekoliko slabijih kvartala, tursko je gospodarstvo zadnjih desetak godina relativno stabilno raslo, ali Erdoganov "rat s kamatnim stopama" i obilno trošenje javnih resursa na grandiozne infrastrukturne projekte podigli su nacionalni dug i gurnuli Tursku prema recesiji. Prošlog ljeta i jeseni turska lira je izgubila skoro 20 posto svoje vrijednosti, a BDP se u zadnja dva kvartala smanjio po stopama od 1,6 pa 2,4 posto. Narod je sve to osjetio na rastu nezaposlenosti i dramatičnom skoku cijena hrane (među kojima se ističe već famozni luk čije je proizvođače Erdogan optužio za namjerno napuhavanje cijena).
Manjak demokratičnosti i kršenje ljudskih prava Erdoganu je prošlo bez velikih posljedica. Pad standarda mogao bi ga koštati.