Maria des Gracas počela je prikupljati plastični otpad nakon što je vidjela tijelo svoje susjede kako pluta rijekom okruženo plastikom koja je i pripomogla nastanku ubojitih poplava.
Prikupljenu plastiku slaže pored ulaza u svoju kuću u blizini rijeke Tejipió u sjeveroistočnom Brazilu, a kad prikupi dovoljno odnosi je lokalnom otkupljivaču. Za 50 plastičnih boca dobije otprilike 2 reala (malo manje od pola dolara). No ona to ne radi zbog novca već kako bi pomogla svojoj zajednici koja se guši u plastičnom otpadu, piše Guardian.
Maria i njezini susjedi iz Coqueirala, siromašnog dijela gradića Recifea, svakoga dana na vlastitoj koži osjećaju posljedice gomilanja plastike u okolišu. To je najvidljivije upravo u rijeci koja je jednom tekla tim krajem.
Prije 50 godina Rildo Wandrays je bio dječak i često se kupao u rijeci Tejipió, a njegov prijatelj je pecao. Danas rijeka više ne teče, dobrim dijelom zbog nakupljenog plastičnog otpada, boca od Coca-Cole, spremnika vode, najlonskih vrećica i drugog smeća.
Na svjetskoj razini, oko 2 milijarde ljudi živi na mjestima gdje nema organiziranog odvoza otpada. Svjetska javnost odnedavno se intenzivnije bavi problemom plastičnog otpada u morima, no ništa opasniji nije utjecaj plastičnog otpada na siromašne zajednice gdje nataložena plastika onemogućuje normalan protok rijeka što dovodi do sve češćih poplava, širenja bolesti i stotina prijevremenih smrti zbog otrovnih isparavanja nastalih paljenjem plastičnog smeća.
U Recifeu, već otprije pogođenim poplavama uzrokovanim globalnim zatopljenjem, dodatna su opasnost poplave uzrokovane plastičnim otpadom, a oni koji žive u okolici rijeke Tejipió postali su umorni čekajući da vlada nešto poduzme.
Za obitelj Gracas, prijelomni trenutak je bio kad je u poplavi poginula njihova susjeda.
'Zbog poplave sam sa sinom ostala zarobljena u kući', kaže Maria des Gracas. 'Ništa nismo mogli učiniti. Voda je nadirala i nismo mogli izaći. Pogledala sam van i vidjela žensko tijelo kako pluta. Lice joj je bilo okrenuto prema dolje, mogla sam vidjeti samo kosu. Voda je umalo i mene odnijela. Otada sakupljam plastične boce. Željela sam napraviti barem nešto da smanjim količinu otpada u rijeci.'
Malo po malo, počela je mobilizacija lokalne zajednice. Podršku im je pružila baptistička crkva kroz projekt Instituto Solidare. Organizirali su ulične prosvjede, javna okupljanja, kampanje za podizanje svjesnosti. Također, nastoje izgraditi mrežu poduzetnika koji zarađuju na prikupljanju otpada i pretvarajući ih u proizvode koje mogu prodati.
Kampanju iz Recifea podržala je i međunarodna nevladina organizacija Tearfund koja nastoji postići da se financiranje projekata za rješavanje problema otpada sa sadašnjih 0,3 posto podigne na 3 posto što bi smanjilo zagađenje plastičnim otpadom, kako na kopnu tako i u moru, te pomoglo siromašnim i najugroženijim zajednicama koje su najčešće na udaru zagađenja plastikom.
U četvrtak, uoči Summita Commonwealtha u Londonu, glavna tajnica za razvoj, Penny Mordaunt, obratit će se okupljenima i pokušati ih uvjeriti da djeluju globalno i podrže inicijative poput one Tearfunda.
Evandro Alves koji vodi Instituto Solidare u Recifeu kaže da su upravo najsiromašniji ujedno i najugroženiji.
'Ionako teška situacija dodatno se pogoršava. Koristi se sve više i više jednokratne plastike koja završava u našoj zajednici. Zato smo se odlučili mobilizirati.'
Alves vjeruje da se pokret iz Coqueirala može ponoviti i na drugim mjestima u svijetu. Ideja cirkularne ekonomije kojom se lokalni ljudi osnažuju te vrše pritisak na vlasti, istovremeno iskorištava sve mogućnosti koje trgovanje i prerada otpada nude.
'Otpad jest problem, no istovremeno je i prilika da ljudi zarade za život. Ovakvi projekti mogu transformirati zajednicu i poboljšati kvalitetu života u najsiromašnijim područjima. U ovoj borbi moraju svi sudjelovati. No shvaćamo da nema brzog rješenja već se radi o dugotrajnoj borbi', kaže Alves.
Predvodnici pokreta su mladi ljudi koji marširaju ulicama noseći plakate s natpisima poput 'Čista rijeka – zdrav grad' i 'Spasite rijeku i našu zajednicu'.
Nove snage mobiliziraju se i putem društvenih medija, a u izravnim akcijama čišćenja sudjeluju učenici lokalnih škola koji iz rijeke vade plastične stolce, stolove, stare televizore, plastične boce i ostali otpad od kojega su na obali izgradili kuću koju su nazvali Casa Lixo – Kuća smeća. U drugoj takvoj akciji, od plastičnih vreća su napravili odjeću i organizirali modnu reviju.
Žene uključene u akciju koriste plastični otpad za izradu torbi, nakita i igračaka, a drugi prikupljaju otpad i prodaju ga prerađivačima plastike. Na taj način nešto zarađuju i uspostavljaju cirkularnu ekonomiju koju je brazilska vlada obećala još 2010. no obećanje nije nikad ispunila.
Olga Gomes, jedna od žena zaposlenih na projektu, kaže kako se mnogo istražuje kako bi se otkrilo koji bi proizvodi načinjeni od plastičnog otpada imali najbolju prođu na tržištu. Osim što joj donosi nešto novca, kaže Gomes, rad na projektu obogaćuje joj i društveni život.
Njen optimizam dijele i ostale žene iz zajednice, neke od kojih su zahvaljujući novim prilikama za zaradu, napustile nasilne veze i započele nov život.
Za Gomes budućnost je jasna.
'Želim vidjeli svoje unuke kako se kupaju u rijeci. Također želim pomoću ove akcije proputovati svijet.'
Projekt se počeo širiti i na ostale siromašne zajednice širom svijeta pa su se formirale grupe u Josu u Nigeriji, Maputu u Mozambiku i na drugim mjestima. Baš kao i u Recifeu, pokreću ih uglavnom mladi ljudi koji koriste svoja znanja o društvenim mrežama da prošire svoju borbu na ostatak svijeta.
Naomi Foxwood iz organizacije Tearfund kaže da kriza zbog uporabe jednokratnih plastičnih boca, pelena i raznih spremnika naročito pogađa brzorastuće zajednice u zemljama s niskim ili srednjim prihodima.
'Mladi ljudi predvode projekt čišćenja. Oni nastupaju s nevjerojatnom energijom i organizacijskim vještinama, a imaju i sjajan osjećaj za pravdu. Vide da smeće koje završava u najsiromašnijim područjima dolazi iz bogatijih zajednica i to nije fer.'
Recife je nedavno izvojevao vrlo važnu pobjedu. Prošle godine vlada je odgovorila na pritiske i produbila korito rijeke uzvodno od Coqueirala kako bi poboljšala protok vode. No stanovnici znaju da je pred njima jo puno posla.
Carol Santos živi na obali rijeke sa svoje troje djece i shvaća da mora preuzeti odgovornost za smeće koje proizvede. No isto tako zna da su vlada i velike kompanije iznevjerile male lokalne zajednice poput njezine te da bi Coca-Cola i slične velike tvrtke morale pripomoći u zbrinjavanju otpada koji su sami proizveli.
'Kompanije bi trebale pomoći u čišćenju i podržati zajednice u recikliranju. No to ne čine. Ne vidimo da su išta napravili', kaže Santos.
Njezin dom je samo lani bio poplavljen nekoliko puta.
'Kad padne kiša, poplava sve uništi. Situacija je očajna. Prošle godine sam sve izgubila devet puta, a djeca mi dobiju proljev od zamućene vode tijekom poplave. Živim ovdje jer nemamo kamo otići.'