U jeku histerije oko korona virusa u Europi, jedna vijest, u regiji, odjeknula je otprilike s podjednakim učinkom - mladi 17-godišnji nogometaš Ilija Ivić, Srbin po nacionalnosti, rođen na Kosovu, prihvatio je poziv da zaigra za reprezentaciju Kosova (radi se o reprezentaciji do 19 godina).
Iako je prošlo već desetak dana od toga, interes, očito, ne jenjava, jer dokazuje da je nogomet više od igre i dio nacionalnopolitičkih igara. Jednom se i to moralo dogoditi. Naime, kad već Srbi na Kosovu, koji inače unisono o tom Kosovu govore kao o “lažnoj državi” i na daljinskom su upravljaču Aleksandra Vučića, mogu biti zastupnici u tamošnjem parlamentu, ministri u tamošnjoj vladi (koju sada vodi jedan radikalni desničar Albin Kurti), i ne gade im se realne plaće “izmišljene države”, onda jedan mladi talentirani nogometaš, koji nije u radaru srpskih izbornika (izbornik Milan Lešnjak potvrđuje da za Ivića nije nikad čuo) može zaigrati u reprezentaciji zemlje u kojoj je rođen.
Senzacija
No, odluka mladog igrača prištinskog Flamurtarija, nije ni došla do sportskih rubrika. On je bila prvorazredna politička senzacija. U Srbiji reakcija - nebo, otvori se. Neumjerena salva očekivanih uvreda, prijetnji, konsternacije i izdaje sručila se na mladog igrača i njegovu obitelj.
Pojavljivale su se vijesti da su njegovi tata i mama dobili otkaze u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, baš zbog toga što im je sin prihvatio kosovski dres. Kasnije je došlo do pravog rašomona, jer su jedni javljali da su otkazi podijeljeni, drugi pak, da nisu, pa da je nastradala samo mama, a ne i tata, pa obratno i sve ispočetka. Doduše, Glasu Amerike tata Dušan potvrdio je otkaz Tanje Ivić, Ilijine mame, koja je radila u općini Gračanica.
Gradonačelnik Gračanice Srđan Popović samo je komentirao da Tanja Ivić nije bila zaposlenica općine. No, beogradski mediji nisu to mogli otrpjeti. Ilija Ivić maltene je proglašen novim Vukom Brankovićem, navodnom kukavicom i izdajnikom u boju na Kosovu polju 1389. godine, koji je vjekovna paradigma dijaboličnog i najomraženijeg srpskog izdajnika i izroda svemirskih razmjera.
“Pukla bomba – prvi Srbin u reprezentaciji Kosova”, “Bruka i sramota: Ovo je prvi Srbin koji je zaigrao za lažnu državu Kosovo”, “Kakav šok: Srbin prihvatio da igra za reprezentaciju tzv. Kosova!”, “Ovo nikako nije smeo da uradi baš tamo, sprema mu se pakao!”, samo je dio reakcija provučićevskih medija u Srbiji, a neki su bili toliko nacionalno šokirani da nisu imali ni hrabrosti prenijeti tu vijest. Elem, ništa nije zgrozilo provučićevsku javnost kao taj “izdajnički” udarac Ilije Ivića, koji kao da je ugrozio svu imaginarnu i populističku Vučićevu borbu za Kosovo, koji je već otplovio davnih dana.
Ilija Ivić i njegovi suigrači iz prištinskog Flamurtarija
Izbornik
Čeka se, ionako, samo završno Vučićevo glasno izrečeno priznanje. U svoj toj političkoj uzburkanosti i niskim strastima, gotovo nezamjetno su prošle Ilijine riječi da njega zanima samo nogomet, da želi napredovati, da se ne osjeća ugroženim (barem do sada), kao i riječi njegova trenera Arbnora Morine koji ga hvali da je “najtalentiraniji mladi igrač na Kosovu” te da je logičan izbor da ga se pozove u reprezentaciju. Prema riječima samog Ilije, odluka nije bila laka, ali “razmišljao sam samo o nogometu i svom igračkom napretku”. Ilija Ivić bit će možda prvi pravi most suradnje na Kosovu, ali će biti obilježen kako god se postavio.
Podsjetimo da je sadašnji izbornik Srbije Ljubiša Tumbaković odbio voditi Crnu Goru, čiji je selektor tada bio, u kvalifikacijskoj utakmici s Kosovom, a nekoliko mladih igrača Crne Gore, dobivali su izravne prijetnje i u medijima nazivani izdajnici budu li igrali tu utakmicu. Na kraju je Tumbaković dobio otkaz, ali je nagrađen s mjestom prvog čovjeka srbijanske reprezentacije, ali dok je bio pod strašnim pritiskom, rukometna reprezentacija Srbije igrala je baš utakmicu s Kosovom. Treba reći da je nogometna reprezentacija Kosova inače jedna od najugodnijih iznenađenja nedavnih kvalifikacija za Euro 2020 te u dodatnim kvalifikacijama ima realne šanse da se plasira u završnicu.
No, to samo pokazuje da takva ostrašćena reakcija na Balkanu nije ništa novo. Sjetimo se kako Crnogorac Zdravko Radulović nije igrao za košarkašku reprezentaciju Hrvatske zbog sigurnosti svojih rođaka ili da je Damir Mulaomerović žestoko vrijeđan u BiH zbog igranja za Hrvatsku. Konačno, imamo već slične situacije, pa “pola” naše košarkaške, rukometne, teniske i nogometne reprezentacije sačinjavaju igrači rođeni u Bosni i Hercegovini, što se smatra posve normalnim i logičnim. Slično je i sa Srbima iz BiH kada je u pitanju igranje za Srbiju.
Nije jedini
Osim toga, ne moramo ići predaleko, prije nešto više od godinu dana mladi hrvatski reprezentativac i igrač Dinama Bojan Knežević najavio je da bi mogao zaigrati za Srbiju i bio izložen popriličnoj harangi i pljuvanju zbog takvog izbora. No, da to nije samo balkanska navada, svjedoči i sudbina Škota Mauricea Johna Giblina “Mo” Johnstona, koji je tada bio samo jedan od dvojice Škota koji su igrali za oba najveća tamošnja kluba, Celtic i Rangers, od Drugog svjetskog rata te prvi deklarirani katolik koji je zaigrao za Rangers od Prvog svjetskog rata.
Hoće li ovakva reakcija utjecati na Ivićevu daljnju karijeru, tek ćemo vidjeti, ali znamo da se ovih dana vodi i bitka za naklonost mladog košarkaša Reala Marija Nakića, oko kojeg se vrte čak tri reprezentacije - Španjolske, Srbije i Hrvatske. Za sve može igrati. Kako će naša javnost reagirati, ako izabere “krivo”?