Ovo je bio tjedan Indo-pacifika, prostora koji se proteže od Arapskog poluotoka pa do Japana, a uključuje i Australiju. Kina ne voli taj pojam jer favorizira Indiju, a SAD, Japan i Australija ga upravo zbog toga vole.
Kad je Barack Obama 2015. godine objavio Strategiju nacionalne sigurnosti i u njoj na prvo mjesto stavio premještanje američkih interesa u Aziju i na Pacifik, Europa je bila ljuta. Ali, činjenice su više nego jasne: ni rat u Siriji, ni terorističko djelovanje navodne Islamske države, ni okretanje Turske prema autoritarnosti pa ni ruski hibridni rat usmjeren prema Europi kao ni pravi u Ukrajini niti izdaleka nisu toliko zaprijetili svjetskom miru kao dva ovotjedna događaja na Indo-pacifiku.
Prvo je Indija u utorak poslala u Pakistan borbene zrakoplove koji su bombardirali neku šumu, a onda je Islamabad napravio isto: samo što su Indijci krenuli u lov za Pakistancima, a ovi su im onda srušili dva zrakoplova. Odmah je uslijedila gužva u Ujedinjenim narodima, SAD telefonira pakistanskom šefu i indijskoj šefici diplomacije, Kina traži smirivanje stanja, Rusija se nudi kao posrednik. Dionice na azijskim burzama odmah bilježe gubitke. Jer, ove su dvije zemlje od 1947. godine, kad su stekle neovisnost, vodile tri rata. Sva tri prije nego što su postale nuklearne sile.
Ako se tenzije otmu kontroli, tko će jamčiti da neki nuklearni projektil ne izleti iz spremišta? U Pakistanu je na vlasti Imran Khan, playboy, zvijezda kriketa koji otvoreno priznaje da nema političkog iskustva. Politiku vodi moćna vojska i tajna služba (ISI), ali bez obzira na zapovjednu strukturu ni u jednom od ta dva sustava ne postoji jedinstvo. Puno je jastrebova koji su ljuti što se smiruje Afganistan, što jača utjecaj Indije u toj zemlji, što Kina nameće pravila igre Pakistanu jer donosi ulaganja.
Indija u travnju i svibnju ide na izbore, premijer Narendra Modi je pod pritiskom jer nije ispunio sva ekonomska obećanja, ima i on svoje jastrebove.
No, može se ipak nakratko odahnuti: Pakistan je najavio da će u petak vratiti uhićenog pilota Indiji. Dakle, bubnjevi rata se stišavaju, obje su strane pokazale da su odlučne, ali da im je mir važniji. Željeli bismo u to vjerovati.
U neposrednoj blizini, u Vijetnamu, američki predsjednik Donald Trump i sjevernokorejski Vrhovni vođa Kim Jong-un trebali su definirati prve korake u provedbi dogovorenog prošle godine u lipnju u Singapuru. Očekivalo se da će sve proći glatko, da će otvoriti urede za vezu u Pyongyangu i Washingtonu, pokrenuti proces mirovnog sporazuma. A onda šok: sve se u času raspalo. Južnokorejske su agencije detaljno analizirale govor tijela obojice političara i zaključile da su opušteniji nego u Singapuru. Pa što je onda pošlo po zlu?
Kim je na stol stavio svoj zahtjev: ukidanje sankcija. Trump to nije mogao prihvatiti. Jer to mu je jedini alat kojim drži Kima pod kontrolom: ako ukine sankcije veliko je pitanje hoće li ih moći vratiti u slučaju da Sjeverna Koreja ne ispuni svoj dio nagodbe. A njezini su lideri po tome poznati.
Sada bi se Kina mogla suprotstaviti. Odmah je uslijedio potres na južnokorejskoj burzi. Kina je zadovoljna, Kim nije otišao predaleko. Rusija se javlja nudeći prijedloge kako je trebalo pregovarati. Japan zadovoljan, ništa nije dogovoreno a da bi mu išlo na štetu.
Zbivanja u Hanoiju treba staviti u širi kontekst američko-kineskih trgovinskih pregovora. Oni su u izuzetno osjetljivoj fazi, Trump je najavio sastanak s kineskim predsjednikom Xijem Jinpingom kako bi njih dvojica postigli dogovor. Xi zna da je i dalje u odnosu na SAD (pa i s Trumpom) u slabijem položaju. Ali, Sjeverna Koreja, koja ga mora slušati, može biti adut iz rukava. Pa je onda bolje da pregovori Kima i Trumpa propadnu nego da Kina izgubi u trgovinskim pregovorima.
Trump se vraća kući kao odlučan lider koji ne popušta diktatoru. To će njegovo biračko tijelo znati cijeniti. A ni demokrati mu ne mogu prigovoriti: sankcije Sjevernoj Koreji su ostale. Zaključno, ovo je ishod koji nikome nije napravio problem. Kupljeno je još vremena. I Trump je rekao da će se opet naći. Samo će Kimovi stručnjaci za komunikacije morati osmisliti kojim će parolama domaćoj javnosti opisati njegovu veliku pobjedu nad Trumpom. A zadovoljan je i “debeljko” jer se nije lišio nuklearnog oružja koje je ultimativna linija opstanka njegovog režima.
Novi se međunarodni poredak definira na Indo-pacifiku. Europa je stvarno “stari kontinent”. I ako ne shvati da se mora trgnuti ostat će na sporednom kolosijeku moderne povijesti. Jer, kako je iz navedenog vidljivo, u reakcijama na ova dva ključna globalna događaja nema EU. Što dovoljno govori o njezinom utjecaju.