“Iskrena želja i aktivno nastojanje Sjeverne Koreje (DPRK) da se prekinu neprijateljski odnosi puni nepovjerenja, koji su trajali desetljećima, te da se dođe do nove razdjelnice koja će voditi prema poboljšanju odnosa između DPRK i SAD-a osvojili su jednodušne simpatije i podršku javnosti kod kuće i u inozemstvu.”
Tako je Kim Kye-gwan, prvi zamjenik ministra vanjskih poslova DPRK, počeo svoje priopćenje koje je službena agencija te zemlje, KCNA, objavila u noći s četvrtka na petak po zagrebačkom vremenu. Taj je tekst reakcija na pismo koje je u četvrtak američki predsjednik Donald Trump uputio sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong-unu u kojem ga izvještava da otkazuje sastanak dogovoren za 12. lipnja u Singapuru.
Nakon kićenog uvoda prvi zamjenik šefa diplomacije prelazi na stvar te navodi kako je “američki predsjednik iznenada otkazao summit koji je već bio fait accompli” (Kim Kye-gwan se obrazovao u Alžiru gdje je naučio francuski).
Tomu baš i nije tako jer su američki izvori u četvrtak navečer priznali, a nema razloga ne vjerovati im jer je tu informaciju lako provjeriti, kako je prošli tjedan izaslanstvo Bijele kuće doputovalo na sastanak u Singapur na kojem je trebalo dogovoriti niz detalja summita. Doputovali i otputovali, jer se Sjevernokorejci nisu pojavili. Budući da je riječ o ozbiljnom sramoćenju koje su tada prešutjeli, sada su ga iznijeli kako bi dali dodatnu argumentaciju Trumpovoj odluci.
No, već i taj ozbiljan faux pas pokazao je da administracija naprosto nije bila spremna za sve izazove koje donosi ovako ozbiljan i zahtjevan diplomatski pothvat povijesnih razmjera. Upravo zbog toga se Kim Kye-gwan dobro zabavljao u priopćenju: “Sadašnja sramotna situacija živi je dokaz ozbiljnosti trenutačnog statusa neprijateljskih odnosa DPRK i SAD-a, koji imaju duboke povijesne korijene, te nužne urgentnosti da se organizira summit kako bi se odnosi poboljšali”; “Visoko smo cijenili predsjednika Trumpa jer je bio odlučan u prihvaćanju summita dok se drugi američki predsjednici nisu takvo što usudili” (izravno referiranje na Trumpov tweet u kojem je napao sve svoje prethodnike jer nisu organizirali susret s liderom Sjeverne Koreje); “Teško je razaznati razloge otkazivanja, ali moguće je da je izgubio želju za summitom ili se ne osjeća sigurnim”; “Nadali smo se da bi ono što se naziva ‘Trumpova formula’ moglo pomoći da se obje strane liše zabrinutosti”.
Sve je završio pozivom na sastanak u bilo kojem trenutku.
Koji je ključni problem Bijele kuće?
John Cassidy iz The New Yorkera definirao ih je ovako: “Puste želje, nedostatak priprema, pretjerana retorika i kult ličnosti”. Demokratski senator Brian Schatz rekao je da se takve stvari događaju “kad se amateri spoje s ratnim huškačima”. I jedno i drugo je više nego točno. Cassidy je definirao sistemske probleme koji postoje u sadašnjoj američkoj administraciji, a Schatz je razotkrio problem o kojem su svi brujali: Trump i dalje ne razumije međunarodne odnose i sigurnosna pitanja. General H.R. McMaster kao savjetnik za nacionalnu sigurnost uspijevao ga je donekle obuzdavati. Trumpu je išao na živce jer mu je docirao pa si je doveo Johna Boltona koji ne docira, nego samo traži rat. I kadi Trumpu kad god treba, usporedo gurajući svoje interese.
Dodajmo tome državnog tajnika Mikea Pompea koji oko sebe i dalje nema stručnjake i eto kombinacije koja vodi u propast. Dodatni je problem što je Trump uvjeren da je on genijalan pregovarač, što je možda točno na razini poslovnih pregovora, ali ne može se tako jednostavno i nužno preslikati na kompleksne globalne odnose kao što je situacija na Korejskom poluotoku i u cijelom Pacifiku. Osim toga, svi su pročitali njegovu knjigu i jako dobro znaju što od njega mogu očekivati. Trump je tako postao predvidljiv i izgubio ključnu prednost koju je imao na početku mandata: donosio je neočekivane odluke.
Je li Koreja obećala denuklearizaciju?
John Bolton je zaprijetio Pjongjangu da se mora lišiti sveg nuklearnog materijala. No, kao što smo pisali i nakon sastanka Kim Jong-una i Moon Jae-ina krajem travnja, u završnom dokumentu s tog sastanka ne stoji ništa o tome. Dvije su države samo potvrdile da je “zajednički cilj ostvarivanje Korejskog poluotoka bez nuklearnog naoružanja potpunom denuklearizacijom”. Dakle, cilj, na kojemu treba raditi. Bolton, a zatim i potpredsjednik Mike Pence rekli su da denuklearizaciju smatraju glavnom temom sastanka. U Pjongjangu su se na to samo nasmijali. Sada su, pak, dobili priliku da za novi sastanak počnu pripremati teme razgovora kako se to radi u diplomaciji: ne preko Twittera ili medijskim izjavama, nego sastancima na kojima se minuciozno bruse svi mogući detalji, od elemenata protokola pa do sadržaja razgovora i mogućeg završnog dokumenta
Koja je uloga Kine u potezima Sjeverne Koreje?
Peking je u drugoj polovici prošle godine odlučio vratiti Pjongjang pod svoju kontrolu. Kineski su diplomati uvjeravali kolege na Zapadu, u Japanu i Južnoj Koreji da nemaju takav utjecaj na Sjevernu Koreju kako se to smatra. Iako su svi prema tome bili sumnjičavi, potvrdilo se da je to dijelom bilo točno. Kad je Xi Jinping na 19. partijskom kongresu u listopadu prošle godine učvrstio vlast, odlučio je vratiti stvari na Korejskom poluotoku u “prirodno stanje”: počeo je provoditi sankcije protiv Pjongjanga, i to one najoštrije koje je donio UN. Kim je shvatio da je vrag odnio šalu i da njegova doktrina byungjin - razvoj nuklearnog naoružanja i poboljšanje kvalitete života stanovništva - pada na ovom potonjem. I da bi zajedno s doktrinom mogao pasti i on.
Stoga je prvo otvorio vrata prema Jugu, ali konačno je ipak morao na noge kineskom predsjedniku Xi Jinpingu. A on mu je dao do znanja da Brežnjevljeva doktrina “ograničenog suvereniteta” (koja je vrijedila za zemlje Istočne Europe, a krvavo potvrđena u gašenju Češkog proljeća 1968. godine) nije mrtva i da Pjongjang sve svoje poteze mora koordinirati s Pekingom. Naime, Kim je povjerovao da ima značajan manevarski prostor jer Xi ne želi da dođe do pada Kimova režima. Takav bi razvoj događaja u sadašnjem razmjeru snaga doveo američke vojnike na kinesku granicu što je Pekingu neprihvatljivo. No, Kim nije računao da bi Kina mogla, kako bi spriječila takav razvoj događaja, sama srušiti njegov režim i postaviti marionetsku vlast.
Je li izlazak SAD-a iz sporazuma s Iranom utjecao na procese?
Apsolutno. Kina je na to bila spremna i jasno joj je bilo da će se svi fokusirati na taj problem. Trump se, očekivano, našao pod snažnim udarom saveznika i zato mu je susret s Kimom bio vitalan: time bi pokazao da nije problem u njemu, da on gradi mostove i donosi sigurnost, a da je krivac za sve nevjerodostojan Iran i loš Obamin sporazum. Tako bi u Singapur došao samouvjeren i pun zahtjeva. Sada summita nema, nema ni iranskog sporazuma i Trump je ozbiljno oslabljen. Kim može izabrati novi trenutak da ponudi sastanak i Trump je tada u pat-poziciji. Ako ga odbije, gubi kredibilitet kreatora sporazuma - a to je jedna od rijetkih stvari koju još ima kao pozitivan element svoje vlasti: čak 62 posto demokrata smatra njegovu politiku prema Koreji ispravnom, dok ih samo devet posto smatra njegovu ukupnu politiku ispravnom - a ako pristane, dolazi pod Kimovim uvjetima. Umjesto da on postavi pravila u domeni igre nulte sume gdje on dobiva, a Kim gubi, situacija se sada obrnula.
Postoji li opasnost od izbijanja rata?
Ne, kao što nije postojala ni prošle godine, iako su svi o tome brujali. Kim želi nastaviti dobre odnose s Južnom Korejom i vrlo vjerojatno će doći do sastanka 15. lipnja u skladu s deklaracijom iz Panmundžoma (premda je prošli sastanak Pjongjang otkazao, koristeći kao izgovor američko-južnokorejske vojne vježbe). Ako i ne dođe, sigurno je da neće jačati ratnu retoriku jer to u ovom trenutku ne odgovara Kini, a moglo bi okrenuti Seul prema Japanu. Trump i njegovi jastrebovi bi možda i mogli poželjeti pokazati da su snažni i moćni, Trump je u pismu Kimu govorio o “otvorenom neprijateljstvu”, ali sve je to samo prazna retorika. Osim toga, Južna Koreja bi se snažno usprotivila i najmanjoj ideji da se sada, nakon Panmundžoma, uopće počne zveckati oružjem. Pokazali bi Trumpu da ima Iran pa neka tamo isprobava svoje oružje.
Sjeverna Koreja u prvi je plan izbacila izvrsne profesionalce: Na korejskom poluotoku igra se otvorenim kartama jer se svi dobro znaju
DRŽAVE
Južna Koreja: Geostrateški je imperativ osigurati da Sjever ukloni svoje naoružanje koje ima domet do Seula. Nakon toga je cilj pokrenuti postupni proces približavanja koji uključuje financijska ulaganja i podizanje razine kvalitete života na Sjeveru. Dugoročni je plan ostvariti određenu razinu ujedinjenja, čime nestaje bilo kakva egzistencijalna prijetnja.
Kina: Povijesno je bila patron Korejskog poluotoka i želi vratiti taj status. Razvila je dobre ekonomske odnose s Jugom, a Sjever opstaje samo zahvaljujući njezinoj podršci. Razvijena Koreja, koja ne bi bila pod američkim utjecajem, ultimativni je cilj Pekinga.
Rusija: Silno je zainteresirana razviti svoju istočnu politiku jer je previše fokusirana na Europu i Bliski istok. Nastoji se ubaciti u rješavanje korejske krize, ali tome nije sklon Peking, a ni Seul ne želi previše aktera u zbivanjima. Putin bi stoga mogao graditi savezništvo s Japanom.
Japan: Povijesni neprijatelj Kine i Korejâ. Niti jedna od triju sadašnjih vlada nije mu sklona i teško je očekivati da bi mu ikoja buduća bila. Doživljavaju ga premoćnim susjedom koji želi vratiti svoj utjecaj. Cilj je ostaviti ga tamo gdje je geografski, na rubu te regije.
LJUDI
Choe Son-hui: Zamjenica ministra vanjskih poslova s bogatim iskustvom. Njezin očuh Choe Yong-rim bivši je premijer koji se borio protiv Japanaca u jedinici kojom je zapovijedao Kim Il-sung, začetnik vladajuće dinastije.
Kim Kye-gwan: Prvi zamjenik ministra vanjskih poslova, glavni pregovarač za nuklearna pitanja i veze sa SAD-om. Njegov je utjecaj obznanjen kad je 2009. godine dočekao bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona nakon dolaska u Pjongjang.
John Bolton: Savjetnik za nacionalnu sigurnost američkoga predsjednika, bivši član administracije Georgea W. Busha u kojoj je među brojnim ratobornim članovima bio u samom vrhu. Zagovornik održavanja američke prevlasti u svijetu silom.
Mike Pompeo: Državni tajnik koji je pripremao susret. Kao direktor CIA-e bio je u posjetu Kim Jong-unu, a nedavno i kao državni tajnik. Trenutačni razvoj događaja ozbiljno narušava njegov integritet jer se postavlja pitanje zašto nije uspio osigurati sastanak.
Put do otkazivanja: Kima ljuti libijski scenarij, a ‘Pence bedak’ previše za SAD
27. travnja
Susret sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una i Moon Jae-ina, predsjednika Južne Koreje, završio je deklaracijom koja poziva na mir i smatrala se prvim korakom za sveobuhvatno rješenje krize na Korejskom poluotoku, što je uključivalo susret američkog predsjednika Trumpa i Kima
7. - 8. svibnja
Drugi susret Kima i kineskog predsjednika Xija u Dalianu u Kini. Nenajavljen, kao i prvi u Pekingu, i ovaj je naglasio zajedništvo, uključujući “pozitivan doprinos miru i stabilnosti u regiji”
8. svibnja
Očekivano, Trump objavljuje kako povlači SAD iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu
16. svibnja
Kim Kye-gwan, prvi zamjenik ministra vanjskih poslova Sjeverne Koreje, u priopćenju optužuje Johna Boltona da prijeti “libijskim scenarijem” te da stvara ozračje koje nije poticajno za plodonosne razgovore. Bijela kuća odgovara da su i dalje zainteresirani za summit 12. lipnja u Singapuru
24. svibnja
Choe Son-hui, zamjenica ministra vanjskih poslova Sjeverne Koreja, u novom napadu optužuje američkog potpredsjednika Mikea Pencea da je u nastupu na Fox Newsu opet govorio o “libijskom scenariju” te ga je nazvala “bedakom”. Trump zatim otkazuje sastanak u Singapuru.