Godina na čijem je zalazu umro 41. američki predsjednik George H. W. Bush obilježena je njegovom ostavštinom. Preciznije, njezinim krahom. Ovaj veliki američki predsjednik i globalni lider srušio je Berlinski zid, omogućio ujedinjenje Njemačke, poveo cijeli svijet u rat protiv okupatora Sadama Huseina i izbacio ga iz Kuvajta. I u nekoliko svojih govora najavio novi svjetski poredak. Koji bi bio suprotnost hladnom ratu i definiran suradnjom velikih sila. Francis Fukuyama će pogrešno najaviti kraj povijesti - jer, liberalna demokracija i tržišna ekonomija su ostvarile konačnu pobjedu. Bush je ipak bio realniji i bilo mu je jasno da će taj poredak trebati čvrstu točku, a to je SAD.
I tako se rodio unipolarni svijet u kojem smo živjeli sve do financijske krize 2008. godine. Što se od nje više udaljavamo, to postaje jasnije koliko je korjenito izmijenila svijet na koji smo navikli. Koncentrični krugovi koji su se svijetom proširili nakon pada banke Lehman Brothers djelovali su kao tsunami, pomevši postojeći sustav i otvorivši vrata idejama za koje smo vjerovali da su dio ropotarnice povijesti i nekima pred kojima stojimo još uvijek ne shvaćajući kako će utjecati na naš život. Spomenimo samo pitanje temeljnog dohotka koje bi trebalo dokinuti sustav skrbi za socijalno ugrožene. A zatim je tu tehnološki napredak koji grabi gigantskim koracima. Spomenimo umjetnu inteligenciju koja je već prisutna u definiranju vojne strategije, a sve ozbiljnije utječe i na rješavanje dvojbi koje međunarodni odnosi stavljaju pred donositelje odluka.
SAD je platio cijenu svoje krivnje za krizu gubitkom globalnog primata. I dalje je najjača svjetska ekonomska, vojna i politička sila, ali sada je tu ozbiljan konkurent: Kina. A zahvaljujući nespremnosti Europe (čitaj: NATO-a i EU) i SAD-a, Rusija se vratila kao treći akter čiji utjecaj u velikoj mjeri nadmašuje njezine realne sposobnosti. No, stratezi u Moskvi su pravodobno otkrivali praznine u koje su munjevito uskakali i pretvarali ih u svoje geostrateške pobjede. A EU je još jednom propustila priliku svoju ekonomsku moć pretočiti u globalnu pa i dalje ostaje, kad je riječ o strategiji, zagledana u svoj pupak, a kad je riječ o operativi, u potjeri za svojim repom. A taj današnji poredak, koji je i dalje u procesu stvaranja i vrlo je izgledno da će ostati proces i neće se opredmetiti u sustav koji će se moći opisati jednostavno poput hladnog rata ili koncerta velikih sila u 19. stoljeću, bitno se razlikuje od svijeta kako ga je vidio George H. W. Bush. Ideju suradnje sila u SAD-u je zamijenila mantra izolacionizma i protekcionizma: MAGA (Make America Great Again, učiniti Ameriku opet velikom). Državni tajnik Mike Pompeo u svom je govoru u Bruxellesu 4. prosinca jasno poručio da je to svijet u kojemu multilateralizam postaje suvišan. Kineski predsjednik Xi Jinping zaključio je da treba opredmetiti poznatu maksimu Deng Xiaopinga: “Skrivaj svoju snagu, čekaj svoj trenutak”. Xi govori o socijalizmu s kineskim karakteristimaka i želi međunarodne odnose s kineskim karakteristikama: u tom sustavu nema mjesta ljudskim pravima i vladavini prava. Cijeni se samo vrlina koja se ogleda u lojalnosti.
SAD
Unutarnja politika:
Od 3. siječnja Zastupnički dom kontroliraju demokrati. Predsjednik Donald Trump će se prvi put naći u situaciji da se ne može pozivati na stranačko jedinstvo kako bi progurao svoje politike. S druge strane stola kao predsjednica Kongresa sada je demokratkinja Nancy Pelosi koja je u zastupničkim klupama jako dugo i svjesna je moći koju ima. I zna da će o njezinu radu sljedeće godine u velikoj mjeri ovisiti hoće li demokrati iznjedriti respektabilnog kandidata koji će se moći ravnopravno suočiti s Trumpom na izborima 2020. godine. Na političku dinamiku primarno će utjecati odluke demokrata o pokretanju istraga protiv predsjednika, no ne treba očekivati inicijativu za opoziv. Trump će odraditi mandat do kraja, osim ako istraga posebnog savjetnika Roberta Muellera ne donese senzacionalno otkriće o dosluhu predsjednika s ruskim tajnim službama.
Vanjska politika:
Ranjivost na unutarnjem planu lideri često vole kompenzirati agresivnim nastupom na vanjskom. Trump se okružio suradnicima koji su skloni intervencionizmu i uvjereni da američka vojska, najmoćnija na svijetu, može brzo i jednostavno riješiti probleme u kojima se diplomacija zasad nije pokazala uspješnom. Iran se u toj domeni pokazuje kao najvjerojatnija točka moguće demonstracije sile. Takav bi avanturizam, koji nije isključen, imao katastrofalne posljedice po svijet. Ali bi Trumpu smanjio pritisak na domaćem planu.
Ekonomija:
Financijska tržišta stoje dobro, gospodarski rast je postojan i održiv, središnja emisijska banka Fed kalibrira podizanje kamatnih stopa čuvajući mehanizme za djelovanje u slučaju pojave nove krize. Dolar dominira svjetskom ekonomijom, a domaća proizvodnja nafte i plina učinila je SAD gotovo neovisnim o uvozu pa su ta dva energenta izgubila geopolitičku moć koju su imala. Međunarodni monetarni fond upozorava da se na ekonomskom obzoru vide tamni oblaci, ali njihov se utjecaj ne očekuje prije kraja iduće godine. A mogući krizni udari bili bi nemjerljivo slabiji od onih 2008. godine.
KINA
Unutarnja politika:
Komunistička partija čvrsto u rukama drži sve uzde vlasti. Xi Jinping je pod svoju kontrolu stavio vojsku, omladinu, medije, bogate (Jack Ma je član Partije). No, u “Središnjem kraljevstvu” se politika nikad nije vodila pred očima javnosti. Xi je preuzeo apsolutnu vlast uz koju ide i apsolutna odgovornost. U vrhu Partije ima dovoljno nezadovoljnih koji će kineski strpljivo čekati njegovu pogrešku. I onda pokrenuti mehanizme obuzdavanja lidera. Xi je dosad pokazao sposobnost preduhitrivanja negativnih procesa. No, Kina je sve diverzificiranija i kompleksnija pa je pitanja do koje će mjere Xi moći očuvati potpunu kontrolu. Unutarpartijski rat imao bi potencijal nuklearne bombe za daljnji društveni razvoj Kine.
Vanjska politika:
Peking ima jasno definiranu strategiju koja traži sustavno nametanje kineske hegemonije uz izbjegavanje sukoba. Riječ je o nekoliko smjerova, a esencijalni je kontrola nad Južnim kineskim morem te izoliranje rastućeg utjecaja Indije na tom prostoru. Put svile u Europi počinje davati rezultate jer Peking može računati da ga politički, ako to zatraži, slijede zemlje u koje obilno ulaže. A broj takvih raste. Afrika i dalje nasušno treba kineski novac i polagano postaje kinesko leno. Sljedeći je korak još aktivniji nastup koji bi Kinu pretvorio u silu koja nameće rješenja.
Ekonomija:
Gospodarski rast, očekivano, usporava. Nagomilalo se mnogo problema koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju: unutarnja dužnička kriza, opstanak “zombi tvrtki” koje ne proizvode, transformacija ekonomije iz imperativno izvozne prema jačanju unutarnjeg tržišta. Situaciju dodatno komplicira povratak partijskog utjecaja na ekonomske odluke. Zabrinjavajuće.
RUSIJA
Unutarnja politika:
2019. je još jedna godina bliže završetku ustavno odobrene vladavine Vladimira Putina. On se opekao s reformom mirovinskog sustava i suzdržavat će se od sličnih poteza jer je svjestan da odgovornost ne može prebaciti na vladu. Političkom dinamikom upravljat će odnos snaga u predsjedničkom uredu dok prave opozicije i dalje neće biti. Svi će gledati prema 2024. godini i kraju mandata.
Vanjska politika:
Putin će maksimum energije ulagati na učvršćivanje ruske pozicije na Bliskom istoku gdje pod svoju kontrolu stavlja Siriju. Bez obzira na sve razlike, pa i strateške, nastavit će gradnju savezništva s Kinom koja se može opisati: “Ne nužno uvijek zajedno, ali nikad jedna protiv druge”. I jačati razdore unutar EU kako bi se možda u dogledno vrijeme stekli preduvjeti za ukidanje sankcija i uspostavu ekonomskog prostora od Lisabona do Vladivostoka.
Ekonomija:
Crna točka. I dalje se temelji na izvozu energenata, sirovina i vojne opreme. Zahvaljujući Rusima naviklim na život u krizi i Elviri Nabiullini, guvernerici središnje banke, zemlja se donekle uspješno nosi s pritiskom sankcija. Vlada se ne usudi krenuti u reforme koje bi ekonomiju učinile elastičnijom i raznolikijom. Tako može potrajati do 2024. godine.
Kritične točke na kojima bi moglo doći do sukoba:
Trgovinski rat:
Do ožujka traje razdoblje u kojem bi SAD i Kina trebali pronaći model kojim bi izbjegli daljnje podizanje carina. Xi je zbog toga spreman na ustupke, ali ne smije ići predaleko zbog onih koji mu dišu za vrat. Trump samo želi kod kuće mahati viješću: natjerao sam Kinu da poklekne. Ozbiljna prijetnja globalnoj ekonomiji.
INF, sporazum o projektilima srednjeg i kratkog dometa: SAD je najavio da će izaći iz sporazuma koji su potpisali Bush i Mihail Gorbačov i koji je lišio Europu nuklearne prijetnje. Ako ne dođe do sporazuma, nije isključena utrka u nuklearnom naoružanju. Na udaru je prvenstveno Europa čija će sigurnost biti ozbiljno potkopana.
Koreja:
Trump želi sam vratiti denukleariziranu Sjevernu Koreju u međunarodni sustav. Kina strahuje od mogućeg prodora Južne Koreje i, posljedično, SAD-a do svojih granica. Pyongyang bi pod pritiskom Pekinga mogao usporiti ispunjavanje svojih obveza, što bi bio šamar Trumpu i povratak retorici “tko ima veći gumb” za ispaljivanje raketa.
Tehnološki rat:
SAD traži od svojih saveznika da odbace ponude kineskih tehnoloških tvrtki - u jeku je sukob s Huaweijem - jer pomažu kineskom špijuniranju. Peking uzvraća uhićenjima zapadnih državljana. Usporavanje razvoja kineskih tehnoloških tvrtki imalo bi negativan utjecaj na ostvarenje Xijeva plana “Made in China 2025.”, koji ima za cilj Kinu pretvoriti u globalnog lidera na području moderne industrije. Golem potencijal za ozbiljan sukob.