Koliko su nam vrijedni ljudski životi? To je pitanje na koje nema odgovora. Ili ga ja nemam. Neki međutim misle da znaju odgovor. To je trenutno predmet sablasne rasprave na temu: što nam je važnije? Zaštita života svakog pojedinca ili zaštita od razorne ekonomske krize?
O ekonomskim posljedicama kriza svih vrsta pišem već desetljećima, od terorističkih napada 11. rujna pa do sloma banke Lehman Brothers. Uživo sam doživio i kolaps političkog sistema u DDR-a 1989. godine. A sada ovaj virus. Nevidljiv. Neupadljiv. Nepoznat. To nepoznato je ono što ga čini tako opasnim.
Zato se toliko bojimo? Zato podnosimo ograničavanje kontakata, zabrane izlaska i smanjivanje slobode kretanja a uz to i gašenje ekonomskog i javnog života? To su prizori apokalipse i smaka svijeta. Nema više radijskih izveštaja o zastojima u saobraćaju, piše Deutsche Welle.
Velike svote
Učimo žonglirati s još većim brojkama nego u vremenima svjetske financijske krize. SAD je donijela paket pomoći vrijedan dva biliona dolara (dvije tisuće milijardi), Europska središnja banka odobrila je 750 milijardi, a njemačka vlada 600 milijardi eura. Takvi se paketi donose u cijelom svijetu.
Mnogi postavljaju pitanje: tko će to sve platiti? Hoće li sve biti isto kao i nakon financijske krize, kada su se države morale zadužiti do grla kako bi ublažile njene posljedice? Nakon toga su države morale štedjeti - posebno u zdravstvu i obrazovnom sustavu a uveliko se štedjelo na socijalnim sistemima te investicijama.
-->
Postoje ozbiljna istraživanja britanskih liječnika da je financijska kriza u razdoblju od 2008. do 2010. dovela do više od 500.000 smrtnih slučajeva samo od raka, jer ljudi nisu imali potreban medicinski tretman zbog mjera štednje ili jer su ostali nezaposleni, izgubivši i zdravstveno osiguranje.
Vrlo teške riječi
Sada je vrijeme da se opet odvaguju stvari. Koliko mrtvih želimo i možemo sebi priuštiti? Pitanje se može postaviti i drugačije: koliko nam je vrijedan ljudski život? Možemo li otvoriti takve račune, kao što to čini Aleksander Dibelius (private-equity menadžer i bivši šef njemačkog ogranka banke Goldman Sachsa), koji se pita: je li istina da moramo zaštititi deset posto stanovništva posebno ugroženog koronavirusom dok ostatak, uključujući i cijelu ekonomiju, mora trpiti i izložen je mogućim ekstremnim posljedicama, uključujući rušenje temelja našeg blagostanja?
Može li se to izraziti još grublje? Ili proračunatije? Na kraju krajeva, Dr. Dibelius je završio medicinu. Šta je sa Hipokratovom zakletvom? Treba li još živopisnijih slika od onih koje stižu iz Italije? Ljekari, koji su suočeni s nehumanom odlukom odnosno selekcijom koga liječiti - a koga pustiti da umre.
Spriječiti urušavanje zdravstvenih sistema – upravo je to razlog gašenja javnog i privrednog života. Ako u bolnicama prevladavaju italijanski uvjeti, tada će morati umrijeti i mnogi drugi pacijenti koji su, recimo, primljeni s akutnim srčanim ili moždanim udarom. Za Dr. Dibeliusa je to možda kolateralna šteta.
A što je sa više od milijun smrtnih slučajeva u SAD-u, kako je prognozirao i unaprijed izračunao Imperial College iz Londona? S tim u vezi evo i jedno pitanje za Dr. Dibeliusa: jeste li čitali o 20-godišnjim studentima medicine u francuskom Miluzu, koji su mrtve morali spakirati u vreće i odvoziti ih iz bolnice?
Mnogi pogođeni korona-krizom
Naravno da je ekonomski zastoj ogroman problem: za kafić iza ugla, koji ionako jedva opstaje. Za kazališnu redateljicu, koja nije stalno zaposlena i koja na pola godine prekida sve predstave. Za event-agencije, ugostitelje itd... Lista je beskrajna.
Ili za gigante: Lufthansu, koja na zemlji ima gotovo cjelokupnu flotu, jer letova nema. Volkswagen je također zaustavio svoje proizvodne trake u trenutku kada se spremao da u ljeto proslavi lansiranje novog električnog automobila. Sada od toga nema ništa. Ali, to jasno pokazuje dimenziju krize. Naravno da su tvornice VW-a i mnoge drugih kompanija zatvorene, jer zdravlje zaposlenih ima prioritet. S druge strane, automobili bi se samo gomilali, jer ih trenutno nitko ni ne želi kupiti.
Tako virus razjeda naše sisteme i društvo. Umanjuje naše slobode. Suočava nas s gubitkom kontrole. Dovodi u pitanje naše uvjerenje da imamo rješenje za svaki problem. Donosi nam veliku recesiju.
Ali i pored toga, ne može biti da mi sada počinjemo sa selekcijom po principu: "Zatvorite i izolirajte stare (usput, i mladi umiru)!”, kako bi privreda ponovo stala na noge. Naravno da su eksperti svjesni odgovornosti koju nose socijalne i ekonomske posljedice krize koju izazivaju sadašnje mjere. Stoga se puno toga morati doraditi.
Mi sada moramo izdržati fazu izolacije i njegovati solidarnost - nježnu biljku nastalu u krizi. I to usred jednog duboko egoističnog društva. To je pravo sredstvo u borbi protiv korone. A to s privredom, to ćemo već riješiti. U to sam potpuno siguran.