Bivši vojnik Miroslav Marček priznao je dvostruko ubojstvo istraživačkog novinara Jana Kuciaka i njegove zaručnice, izvijestili su slovački mediji pozivajući se na neslužbene izvore. Premda se u istrazi isprva sumnjalo da je bio samo vozač stvarnim egzekutorima, njegovo priznanje potaknulo je i intenzivnu pretragu obližnjega jezera ne bi li pronašli oružje ubojstva.
Time je prošlogodišnje brutalno smaknuće koje je posljedično proizvelo i smjene za kormilom Slovačke, te nadmoćnu pobjedu autsajderice Zuzane Čaputove na predsjedničkim izborima, došlo na korak konačnome raspletu.
Mozaik
Ján Kuciak prvi je novinar koji je ubijen u Slovačkoj od osamostaljenja zemlje, a ekstreman je primjer kriminalno-režimske smrtne osvete i u čitavoj ujedinjenoj Europi. Likvidiran je hicima iz blizine lanjske veljače u svojoj kući u Velikoj Mači kraj Trnave, zajedno s životnom družicom, arheologinjom Martinom Kušnirovom. Oboje su imali samo 27 godina, egzekucija je odavala dojam profesionalnog mafijaškog posla, a nije ju bilo teško povezati s Kuciakovim novinarskim radom.
Na portalu Aktuality.sk, za koji je istraživao, nedugo prije objavio je niz otkrića o umiješanosti visokih slovačkih političkih dužnosnika u nezakonite poslove s kalabreškim mafijaškim klanom ‘Ndrangheta, što je uključivalo i milijunske muljaže s europskim poljoprivrednim subvencijama. Pucnji u Kuciaka žestoko su uzdrmali slovačku i europsku javnost, te su zbog višemjesečnih prosvjeda i građanskih pritisaka naposljetku bili prisiljeni dati ostavke i premijer vladajuće stranke SMER Robert Fico i njegov ministar unutarnjih poslova Robert Kalinak.
Daljnji rasplet priče iz dana u dan voditi će sve bliže zaključku kako je mafijaški otponac na oružju uperenom u novinara zapravo izdaleka stisnula ruka korumpirane vlade, umrežena s dugogodišnjim kriminalnim partnerima.Nekoliko mjeseci prije smrti Jan Kuciak primio je uznemirujući telefonski poziv jednoga od najistaknutijih slovačkih poslovnih ljudi. Bio je napisao više od desetak članaka o poduzetniku Marianu Kocneru rasplećući njegov biznis-model kao mozaik koruptivnih radnji koje su omogućile njegove bliske veze s policijom, politikom i tužiteljima. Marian Kocner, otprije poznat i po sprezi s organiziranim kriminalom, bio je jako bijesan.
Igrokaz
Reporteru je zaprijetio da će mu početi posvećivati posebnu pažnju. Kuciak je prijavio prijetnju policiji, ali ova nije poduzela ništa.
Tek će posebni tužitelj u izvješću nakon ubojstva utvrditi da je Kocner osobno orkestrirao smaknuće Kociaka angažirajući kao “izvršitelje” bivšeg policajca Tomasa Szaboa, bivšeg vojnika Miroslava Marčeka i Alenu Zsuzsovu, vlastitu prevoditeljicu, za koju se sumnja da je radila kao “čistač tragova” i “popravljač štete”. Četvrti osumnjičeni, Zoltan Andrusko, priznat će kako im je Kocner platio više od 80.000 eura za taj “posao”, no još je otvoreno pitanje je li projekt smaknuća bio tajkunova samostalna režija ili su u sve bili upućeni i njegovi prijatelji u vladi.
Bivši ministar policije Kalinak godinama je s njime poslovno surađivao, aktivno potvrđujući tezu da je Ficina vlada puno bliža slovačkoj i talijanskoj mafiji nego narodu. Pripadnik tajne službe Petar Toth javno je izjavio kako je bio zadužen za nadzor novinara mjesecima prije smaknuća, a i aktivni policajac je netom uoči egzekucije krao podatke o Kuciaku iz policijske datoteke po nalogu tadašnjega šefa policije Tibora Gašpara.
Pregršt je indicija da su državni službenici i kriminalno podzemlje zajednički nadzirali Kuciaka i da su visoki slovački dužnosnici dobro znali što mu se sprema. Dugo nakon ubojstva oni na njegovu rasvjetljavanju nisu činili gotovo ništa: istraga je mirovala, deseci tisuća građana uzaludno su prosvjedovali ulicama Brna komemorirajući ubijeni par i zahtijevajući pristojnu Slovačku, a ministri su izvodili javne igrokaze paradno nudeći za tobožnje informacije o naručiteljima milijun eura u novčanicama razastrtim po stolu.
Problem
Politička savjest nacije bio je samo slovački predsjednik Andrej Kiska, koji je otvoreno podupirao građanske vapaje te uporno ponavljao da ljudi od političara s pravom očekuju pristojnost, a od države pravdu. Njegova je zasluga ključna i u nagovaranju na predsjedničku kandidaturu odvjetnice Zuzane Čaputove, uporne i veoma angažirane aktivistice za zaštitu okoliša. Ona je svojedobno dugih 14 godina beskompromisno ratovala protiv ilegalnih deponija u rodnom gradu Pezinoku istočno od Bratislave, ishodivši na kraju pobjedu u parnici i najveće svjetsko priznanje za zaštitu okoliša, Goldmanovu nagradu.
Jedan od njezinih protivnika u ovome sporu bio je upravo prijatelj vladajućih populista i naručitelj likvidacije novinara Marian Kocner. Ranija pravna pobjeda Čaputove nad kontroverznim milijunašem pretvorila se naknadno, u jeku izborne kampanje kad je i službeno osumnjičen, u krupan kapital za političku budućnost. Transparency International Slovačku svrstava na 57. mjesto na listi najkorumpiranijih zemalja, a korupcija na najvišoj razini temeljni je nacionalni problem.
Korijeni trenda i duboke sprege lažnih domoljuba, kriminalaca i pretvorbenih tajkuna sežu još u zadnje desetljeće prošloga stoljeća kad je zemljom vladao Vladimir Mečiar. Njegova epoha etablirala je usku suradnju politike, oružanoga nasilja, proračunskih miljenika režima i mafijaških skupina. Slično kao u Hrvatskoj, stanje je kozmetički sanirano za potrebe ulaska zemlje u EU.