Mein Kampf (Moja borba) pokojnoga njemačkog kancelara Adolfa Hitlera uvrstila se lani u bestsellere među njemačkim nefikcionalnim knjigama jer je prodana u 85.000 primjeraka – objavio je nakladnik, münchenski Institut za suvremenu povijest, a svijetu odmah prenio Associated Press.
Peti put
Potražnja je znatno nadišla nade: to izdanje objavljeno je potkraj pretprošle godine u 4000 primjeraka, a ovih će dana biti dotisnuto već peti put. Još u travnju je dospjelo na relevantnu top listu najprodavanijih knjiga koju objavljuje Der Spegel. Istina je da njemačko tržište broji stotinjak milijuna primarnih govornika, ali posrijedi je dvosveščano izdanje, s oko 3500 kritičkih bilježaka, ukupno gotovo 2000 stranica, po cijeni od 59 eura. Za usporedbu: to bi bilo isto kao da je na hrvatskome jezičnom području u 5100 primjeraka prodana knjiga po cijeni od 445 kuna. Moguće, ali teško zamislivo.
Istinabog, to je bilo prvo izdanje tog spisa u Njemačkoj poslije drugoga svjetskog rata, pa je moglo biti tretirano kao kuriozitet, kao zabranjeno voće (i Mile Budak je izazvao pozornost kada je ponovo objavljen prije tridesetak godina, ali se sada po knjižarama ne vidi jagma ni za njim; dobro, ni za Krležom; a i nije baš da smo neka Njemačka). Po Njemačkoj i Austriji, doduše, jamačno još ima ranijih izdanja. Mein Kampf je kombinacija memoara i programskog spisa, napisana dijelom u zatvoru kamo je autor dospio poslije neuspjeloga “pivničkoga“ državnog udara 1923 (na vlast je stigao kasnije, demokratski), objavljena 1925 (prvi svezak) i 1927 (drugi), a potom tiskana u enormnim nakladama pošto je Hitler došao na vlast nakon izbora potkraj 1932.
Jedan od razloga tog izdanja je bilo što su na Silvestrovo 2015 istjecala autorska prava, 70 godina poslije naprasnog preminuća autora u Berlinu 1945. U nedostatku bližih srodnika, autorska prava je pridržala Slobodna Država Bavarska, koja se domislila da bi kritičkim izdanjem uspjela preduhitriti poplavu jeftinih izdanja. Rezultat je iznenađujući: jeftinih izdanja nije bilo na top listama, a skupo kritičko je stiglo i opstalo. Njemačke vlasti su, naime, jasno naznačile da neće tolerirati izdanja bez kritičkog aparata. To bi, u njemačkome pravosudnom sustavu, bila nacistička propaganda, a ona je zabranjena kao kazneno djelo. Ipak je potkraj prošle godine desničarski orijentiran nakladnik Der Schelm (u prijevodu: Kaciga, Šljem) u Leipzigu objavio jednosveščano izdanje bez kritičkog aparata, fototipski otisak izdanja Središnje naklada Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije objavljenoga u Münchenu 1943, po 30 eura (naglašavajući da se antikvarni primjerci ne mogu naći za manje od 150 eura). Državni tužioci u Leipzigu i Bambergu su otvorili istragu
AP je prenio i ocjenu Andreasa Wirschinga, direktora Instituta, da ponovno objavljivanje Hitlerova djela nije potaklo populariziranje Hitlerove nacističke ideologije: „Naprotiv, diskusija o Hitlerovu svjetonazoru i načinu kako baratati s njegovom propagandom pomogla je da se uvide katastrofalni korijeni i katastrofalne posljedice u doba kada autoritarne političke ideje i desničarske parole ponovo stječu sljedbenike.“
Otvorena je rasprava, i u Njemačkoj i drugdje, je li objavljivanje takvih knjiga potrebno, odnosno čak dopustivo. Središnje vijeće Židovâ u Njemačkoj, koje se prethodno protivilo da se Mein Kampf ponovo izda, pozdravilo je kritičko izdanje kao način da se antisemitska propaganda smjesti u njezin povijesni kontekst, kako s obzirom na uzroke, tako i na užasne posljedice. Neke ine židovske organizacije pozivale su na beziznimnu zabranu.
Problem je u tome što beziznimne zabrane ne funkcioniraju, čak i kad su posrijedi notorni falsifikati, zločinački zasnovani i s tragičnim posljedicama, osobito u doba Interneta, kada nije nužno tiskati i distribuirati po knjižarama ili kioscima: Nilusovi Protokoli sionskih mudraca dostupni su na Mreži samo na engleskome na više od 200 websiteova, a ine jezike tko bi prebrojio.
Prohibicija
Nijedna prohibicija nije odstranila ono za čim vlada interes, eventualno ga je dodatno potaknula.
Ako je neki spis utjecao na kolektivni imaginarij, bolje ga je učiniti dostupnim u izvornom obliku, nego kroz interpretacije ili još reduktivnije osude. Evanđelje poučava da ni Isus nije Vraga odbacio a priori, nego s argumentima, tek pošto je čuo što mu Vrag nudi. U ovih godinu dana nitko nije doveo u pitanje kritičke primjedbe uz Mein Kampf – ali to ne znači da su kritička izdanja sama po sebi panaceja, jer je uvijek pitanje quis custodiet ipsos custodes, u konkretnom slučaju jesu li primjedbe također kritički valorizirane, te tko je taj koji kritički opservira i s kojih pozicija.
U Hrvatskoj je Mein Kampf izdan nekoliko puta poslije 1980, ali nema naznaka da je to bilo poboljšalo, bilo pogoršalo političku klimu. Naprosto, u Hrvatskoj ni za antisemitizam, ni za rasizam, nije trebalo čekati uvozne poticaje, “pleter“ oko hrvatskog fašizma bio je autentičan, domaći; u Hrvatskoj se fašizam i nije utemeljio toliko u pismenoj kulturi (“šta ‘š čitat, zna se!“), nego u usmenoj tradiciji (eventualno obogaćenoj kajdama). Fašističke manifeste u pismenom diskursu u Hrvatskoj znali su djelotvorno zamijeniti poneka književna i historiografska ostvarenja.