ANALIZA

KRV, SMRT I SUZE LATINSKE AMERIKE Val nasilja čiji je uzrok politička korupcija prelijeva se iz države u državu: Je li to početak globalne revolucije?

REUTERS

Vojska na ulicama u Čileu i Ekvadoru. Prosvjedi u Argentini, populizam u Brazilu. Osporavani izbori u Boliviji. Politička previranja u Peruu. Venezuelu, iz koje su dosad izbjegli milijuni ljudi, i najsiromašniju državu zapadne hemisfere Haiti, da i ne spominjemo. U biti, moglo bi se reći “odaberi zemlju, sigurno nećeš pogriješiti” jer - čini se, a i nije toliko daleko od istine - Latinska Amerika “gori”.

Svaka od pojedinačnih kriza u tom dijelu svijeta ima svoje jedinstvene uzroke, povode i karakteristike, no stručnjaci se manje-više slažu - u pozadini (ponovno) leži novac.

Najnoviji, a ujedno jedan i od najzanimljivijih primjera aktualne situacije u Latinskoj Americi jest Čile, gdje je ovih dana na ulicama zabilježeno najgore nasilje u proteklih nekoliko desetljeća iako ta država bilježi među najboljim ekonomskim rezultatima u regiji te se često spominje kao primjer dobrog modela makroekonomske politike.

No, povod zbog kojeg su Čileanci izašli na ulice - konkretno, poskupljenje cijene karte za metro u iznosu od četiri posto - samo je, kako se opisuje, vrh sante leda. Njihov izlazak - i posljedični neredi - kulminacija su godinama nakupljanog nezadovoljstva i frustracije, a najnoviji namet samo je kap koja je prelila čašu.

Građani su odlučili pokazati općenitu ljutnju zbog nejednakosti (koja je, prema podacima Svjetske banke, ostala na istoj razini kao i prije unatoč tome što Čile bilježi jednu od najnižih stopa siromaštva u regiji te najveći rast broja pripadnika srednje klase), visokih troškova života, među ostalim djelomično privatiziranog obrazovanja i zdravstva, te razočaranost političkom elitom (predsjednikom koji, primjerice, jede pizzu dok se ljudi tuku na ulicama).

 

Dohodatk najbogatijih

U Čileu se broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva sa 5,5 dolara na dan smanjio, prema podacima Svjetske banke, na 6,4 posto 2017. godine sa 30 posto 2000. godine. No, ta zemlja, s druge strane, i dalje ostaje jedna od najgorih po nejednakosti ako se pogledaju članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Čak polovica radnika u Čileu zarađuje 550 ili manje dolara mjesečno, dok je dohodak najbogatijih čak 13,6 puta veći od onih najsiromašnijih, piše novinska agencija Reuters.

“Postoje države koje imaju slične stope nejednakosti, ali ako uzmete u obzir što te vlade rade kako bi smanjile te nejednakost, onda razumijete zašto njihovo stanovništvo možda ne zahtijeva toliko kao ono u Čileu. U slučaju Čilea, država ne radi ništa u smislu preraspodjele ili ukidanja razlika u dohotku zaposlenih. Na kraju se dogodi da ljudima prekipi. Čile ima stanovništvo koje je sve obrazovanije, sve svjesnije stvari koje se događaju i mislim da im je zato sve teže prodavati maglu”, izjavio je za Reuters Rodrigo Pérez, profesor razvojne ekonomije na Universidad Mayor u Santiagu.

“Čile se probudio”, glasila je tako jedna od najpopularnijih parola koja se čula na ulicama, gdje su neki gubili i živote.

“Čile ima puno novca, ali sve potpuno je nepošteno. Moja obitelj spada u srednju klasu i pretrgnula se od rada. Sve smo sami stekli. Političari su oni koji kradu”, ispričala je jedna od nezadovoljnica za britanski BBC.

Zrno frustracije posijano je u toj zemlji još prije dosta godina. Planulo je, primjerice, 2006. godine, tijekom tzv. Pingvinske revolucije, koju su predvodili učenici srednjih škola, a koja je i dobila ime po njihovim uniformama. Tražili su promjene u obrazovnom sustavu. Godine 2011. na ulice su izašli studenti. No, ni tada se ništa nije promijenilo. Politička elita, koja se međusobno dogovarala, nije uvažila njihove zahtjeve ni mišljenja. A čini se da nije slušala ni u godinama koje su slijedile, iako su, kako navode neki stručnjaci, studije desetljećima upozoravale na rast frustracije uvjetima života u Čileu.

 

Narod nije ni osjetio uspjeh

Suočen sa zapaljenim ulicama, predsjednik Sebastián Piñera naposljetku je odlučio pokušati smiriti tenzije. Isprva je, doduše, govorio da je zemlja u ratu, a poslije se ispričao i najavio niz ustupaka, uključujući veće plaće i mirovine te poreze za bogate. Prema njegovim obećanjima, najniže mirovine trebale bi porasti sa 151 na 181 dolar, minimalna mjesečna plaća sa 413 na 481 dolar, a odustalo se i od novonajavljenog poskupljenja električne energije. Istodobno je obznanio da će se povećati porezi za one koji zarađuju više od 11 tisuća dolara mjesečno.

No, neki kažu da je sada, kada se Čile doista probudio, prekasno.

“Problemi u Čileu više proistječu iz očekivanja koja dolaze s uspjehom. Standardi su postali viši, a ni posljednja ni ova vlada nisu ponudile ništa novo, nikakvu viziju za dugoročnu ekonomsku budućnost zemlje”, navodi se u Financial Timesu citat Nicholasa Watsona, specijalista za Južnu Ameriku u konzultantskoj tvrtki Teneo.

Dramatično je bilo i u Ekvadoru. Vlada i prosvjedna masa, koju su predvodili predstavnici autohtonog stanovništva, uspjeli su, doduše, pokrenuti međusobni dijalog (koji trenutačno stoji na mjestu). No, prethodno je i tamo predsjednik Lenín Moreno poslao vojsku na ulicu.

Prosvjedi su tamo izbili zbog povećanja cijene goriva. Vlada je, dogovarajući se s Međunarodnim monetarnim fondom, odlučila srezati subvencije za taj proizvod i uštedjeti na godišnjoj razini 1,3 milijarde dolara. No, na kraju su bili primorani odustati do toga. Ljudi su se pobunili strahujući da će povećanje cijene goriva dovesti do rasta cijena transporta i hrane, a da će deblji kraj ponovno izvući ruralne sredine. Do trenutka kad su Moreno - sada prokazan kao slab i nepopularan - i prosvjednici odlučili sjesti za stol, smrtno je stradalo najmanje sedam osoba, a 1507 ih je, uključujući 435 policajaca, ozlijeđeno.

“Jesu li prosvjedi protiv ukidanja subvencija za gorivo samo vrh ledene sante? Je li to šibica koja je zapalila fitilj mnogo dubljeg rezervoara zamjerki?” pitaju se neki. Odgovor trenutačno nije poznat.

“Naravno, nacionalne politike uvijek su definirane stvarnostima u dotičnim državama, no osrednje stope rasta diljem regije imaju veliku ulogu. Nema se čime raditi, pogotovo u usporedbi s desetljećem booma 2000-ih godina. Ekonomska stagnacija važan je razlog za razumijevanje onoga što se događa u regiji”, smatra Cynthia Arson, direktorica programa za Južnu Ameriku u Međunarodnom centru “Woodrow Wilson”.

Naime, prognoze o stopi rasta u regiji drastično su se smanjile. Ove godine on je, prema prognozama MMF-a koje prenose svjetski mediji, trebao spasti na 0,2 posto. I tu je srž problema.

Obitelji koje su se u Južnoj Americi nedavno uspjele “kvalificirati” u srednju klasu, sada ponovno počinju kliziti prema siromaštvu.

“Piñerina vlada dizajnirala je politike kako bi pomogla bogatima, tako da se srednja klasa osjeća napušteno. Srednja je klasa rasla u Čileu, ali kako se ekonomija usporava, ona osjeća da, iako joj je ponuđen put prema obećanoj zemlji, ona na njega nikad nije bila puštena”, ustvrdio je u Washington Postu Patricio Navia, čileanski politolog sa Sveučilišta New York.

Golem su problem neispunjena očekivanja - dobri dani su odavno prošli.

Naime, godišnji rast bruto društvenog proizvoda u Južnoj Americi se sa 0,3 posto 1990. povećao na gotovo šest posto 2010. godine, prema podacima Svjetske banke. No, od tadašnjeg booma pa do danas smanjuje se brže od globalnog prosjeka, te je 2018. godine spao na 1,4 posto. Za usporedbu, rastuće ekonomije u Aziji ove godine bilježe 5,9 posto. Afrika raste čak 16 puta brže od Latinske Amerike.

Usporedno i posljedično, to je nagrizlo i politički sustav. Povjerenje u njega, pokazuju istraživanja, dotiče dno u toj regiji.

Latinobarometro, pozivajući se na svoja istraživanja javnog mišljenja, navodi da je manje od 25 posto ljudi u regiji “zadovoljno demokracijom u svojoj zemlji”. Latin American Public Opinion Project (LAPOP) na Sveučilištu Vanderbilt također ukazuje na pad podrške za demokraciju. Istraživanje koje se odnosilo na 20 država u Amerikama i Karibima pokazalo je da je više od 36 posto ispitanih tvrdilo da su nezadovoljni time kako demokracija funkcionira u njihovoj zemlji. To je najniža razina od početka prikupljanja podataka 2014. godine. S druge strane, čak četvrtina ispitanika podržava mogućnost puča ako to liderima daje moć da riješe probleme kao što su siromaštvo, nesigurnost zaliha hrane, korupcija i zločini.

“Kako se ekonomija usporila tijekom proteklog desetljeća posvuda u regiji, ljudi ne vide da se njihovi životi poboljšavaju koliko su očekivali te se bune protiv vlade, ali i cijelog sustava”, rekao je Brian Winter, potpredsjednik za politiku na Americas society/Council of the Americas za Washington Post.

Ovo potonje može dijelom objasniti najnovije događaje u Peruu. Tamo je 30. rujna predsjednik Martín Vizcarra iskoristio ustavnu klauzulu kako bi razriješio Kongres i sazvao nove izbore. Opozicija ga je prozvala diktatorom, no njemu je rejting među stanovništvom skočio na 80 posto, dijelom jer, piše se, Peruanci Kongres smatraju korumpiranim.

 

Prognoze nisu dobre

Što se tiče ekonomije, stručnjaci za stagnaciju, odnosno slabe rezultate krive, među ostalim, činjenicu da se nekadašnji boom nije iskoristio kako bi se dovoljno ulagalo u infrastrukturu i obrazovanje, zatim visoke stope raširenosti korupcije, slabu vladavinu prava i nemogućnost, s rijetkim iznimkama, uključenja u globalne proizvodne opskrbne lance.

Najgore od svega, prognoze i dalje nisu dobre. Međunarodni monetarni fond, piše Financial Times, predviđa da će u idućih pet godina gotovo cijeli kontinent rasti sporije od globalnog prosjeka koji vrijedi za ekonomije u razvoju.

“U gotovo cijeloj Južnoj Americi imamo nepopularne vlade s fiskalnim problemima koje se suočavaju s ljutim biračima umornima od korupcije, loših javnih usluga i nedostatka ekonomske dinamike”, rekao je Daniel Kerner zadužen za Latinsku Ameriku u Eurasia Groupu za Bloomberg.

Kretanja u Južnoj Americi još su zanimljivija u kontekstu globalnih trendova. Prosvjedi plamte i u Libanonu, Španjolskoj, Hong Kongu... Svode se, kako gdje, na traženje jednakosti (primjerice Libanon) ili političkih sloboda (Kong Kong) ili, na općoj razini, borbu protiv klimatskih promjena. Ponekad jedni drugima čak služe kao inspiracija.

Ta rastuća frustracija na višestrukim frontama dovodi do drugog fenomena - ljudi su sve skloniji izaći na ulicu kako bi isforsirali promjenu, smatraju stručnjaci.

“Vidim zajednički niz općeg razočaranja u status quo, a ljudi se osjećaju osnaženi da napokon nešto učine”, tvrdi Jason Marczak iz Atlantic Councila.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo