Philipp Blom “Rastrgane godine - 1918. - 1938.”
Europsko međuraće od 1918. do 1939. uobičajeno se percipira kao tjeskobno razdoblje sveopćeg posttraumatskog poremećaja koje je izazvao Prvi svjetski rat i mučnih događaja koji su pripremali Drugi. Rastrgane godine Philippa Bloma ne bave se, međutim, ključnim povijesnim događajima koji su obilježili to razdoblje, već poviješću svakodnevice, znanosti, kulture i umjetnosti. U političku povijest zadiru tek da bi podsjetile na bizarnost i stravu tog vremena, u rasponu od D’Annunzijeve avanture u Rijeci preko ukrajinske gladomore i nacističkog spaljivanja knjiga do tragedije Španjolskoga građanskog rata.
U pozadini velikih političkih poremećaja i kriza odjekivale su sinkope jazza, besmisleni i buntovni stihovi dadaizma i kaotična buka velegradova, koji su tada prvi put doživjeli automobilske gužve. Philipp Blom nudi nam fascinantne podatke o vremenu koje ne zaslužuje biti upamćeno isključivo po totalitarnim zločinima.
- preveo Goran Schmidt
- br. stranica 608
- tvrdi uvez s ovitkom
- redovna cijena 249 kuna
- akcijska cijena: 200 kuna s uključenom dostavom*
- narudžbe na
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.fraktura.hr
ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8:30 do 16:30
*vrijedi samo za područje Republike Hrvatske
Španjolski građanski rat izbio je kada je jedna skupina generala pod vodstvom Francisca Franca izvela puč protiv izabrane vlade premijera Manuela Azañe. Ta je pobuna doduše oslabila vladu, ali frankisti su uspjeli ugrabiti vlast samo u malom broju provincija. Uslijedio je krvavi građanski rat, čiji korijeni sežu daleko u španjolsku povijest. Španjolska je bila relativno slabo industrijalizirana i još uvijek pretežito seoska. Pojedinačne regije jako su se razlikovale u svojim tradicijama, jezicima i povijesnim iskustvima, a kroz stoljeća uglavnom je utjecaj Katoličke crkve Španjolcima davao jedinstveni kulturni identitet. Geografski odvojena Pirinejima od ostatka Europe i pod duhovnom hegemonijom Crkve, činilo se da je to zemlja koju su prosvjetiteljstvo i industrijalizacija uglavnom zaobišli.
Istovremeno možda nijedna druga europska zemlja nije bila toliko ispresijecana dubokim kulturnim rovovima. U velikim gradovima vladala je izražena urbana kultura s međunarodno uglednim i međusobno povezanim protagonistima poput filozofa Joséa Ortega y Gasseta, pisca i filozofa Miguela de Unamuna, pjesnika Federica García Lorce, njegovog bliskog prijatelja Salvadora Dalíja i arhitekta Antonija Gaudíja. No izvan velikih gradova Španjolska je bila druga zemlja, koju povjesničar Piers Brendon ovako opisuje: “Muškarci koriste iste drljače kao u kamenom dobu, srpovi se nisu mijenjali od brončanog doba, mlatila su ista kakva su opisana u Starom zavjetu, a plugovi su kao s grčkih vaza. Seljaci nose odijela od crnog baršuna, no zapravo imaju srednjovjekovni mentalitet: jedni se boje vještica, drugi misle da svi protestanti imaju repove”. Situaciju nije uopće olakšavala činjenica da su svećenici u mnogim selima djecu aktivno sprečavali da nauče čitati, kako ne bi ukaljali duše neprimjerenom lektirom i kritičkim mišljenjem.
Nacionalisti Francisca Franca su bili prisiljeni osvajati dio po dio Španjolske. Na slici je pobjednički ulazak u baskijski Irun u rujnu 1936.
Španjolska je 1930. bila pretežito poljoprivredna zemlja. Na površini dvostruko većoj od Velike Britanije bilo je srazmjerno znatno manje željezničkih linija i cesta. Milijuni ljudi još uvijek su živjeli u “uspavanim pueblima, čije su prljave krivudave ulice bile obrubljene sivim kućama – najčešće kolibe pune buha, s podovima od utabanog blata, prozorima koji su bili crne rupe i sobama u kojima je smrdjelo na dim i gnojivo”.
U gradovima je postojala izražena opozicija često veoma reakcionarnoj Crkvi, zemljoposjednicima i plemstvu. U industrijskim slamovima i siromašnim predgrađima Madrida i Barcelone anarhisti su propovijedali svoje radikalno evanđelje protiv svakog autoriteta, a iako su svećenike mrzili iz dna duše, njihov je nauk bio jednako krut i puritanski kao i crkveni. Aktivisti su svoje sljedbenike odvraćali od alkohola i duhana i grmjeli protiv seksualnog razvrata i borbi s bikovima.
Kako bi anarhiste i komuniste držala pod kontrolom i spriječila revoluciju, španjolska vojska nije djelovala kao obrambena sila, koja bi branila svoju državu na njenim granicama, već kao sila koja je okupirala vlastitu zemlju. Njezina je zadaća bila obrana statusa quo u kojem je postojala stroga društvena hijerarhija i apsolutna dominacija Crkve koja se miješala i u politiku, civilni život i škole. Osam stotina generala je zapovijedalo vojskom bez tenkova, bez zrakoplova-lovaca i s jednim jedinim bombarderom. Obični vojnici imali su uglavnom zastarjelo oružje i plaćani su neredovito i loše. Streljivo u vojnim magazinima ne bi bilo dostatno ni za 24 sata ratovanja.
Nakon što je konzervativna vlada pala u veljači 1936. zbog skandala oko korupcije, reformator Azaña opet je postao predsjednik vlade. Franco je kao vojni zapovjednik premješten na Kanarske otoke – po drugi put ga je protivnik ponizio. Kada ga je jedna skupina urotnika kontaktirala da pripreme vojni udar, isprva je oklijevao, no kada su 12. srpnja Joséa Calva Sotela, vođu desne opozicije, ubili republikanski vojnici, Franco se priključio pobunjenicima. Dana 18. srpnja časnici su krenuli u akciju.
Pobunjenici su pretpostavili da slaba vlada pod vodstvom profinjenog predsjednika neće pružiti gotovo nikakav otpor, ali nisu računali s odlučnošću anarhista, komunista, socijalista i drugih ljevičarskih skupina. Dok su se mnogi gradovi na pobožnom i monarhističkom jugu i zapadu zemlje uskoro priključili pobunjenicima, Madrid, autonomna regija Katalonija i Baskija, kao i druge obalne regije ostale su vjerne ljevičarskoj vladi. Komunistička parlamentarka Dolores Ibárruri, koju su zbog vatrenih govora njezini brojni obožavatelji prozvali La Pasionaria, skovala je bojni poklič republikanaca: No pasarán! - Neće proći. S obzirom na to da pobunjeni nacionalisti nisu uspjeli u jednom zamahu porobiti zemlju, morali su je osvajati komad po komad. Španjolska je potonula u građanski rat.
U tjednima nakon puča dijelove zemlje je preplavio val borbi i pokolja. Obje su strane podmirivale stare račune. Republikanski Madrid napali su pobunjenici, na što je vlada odlučila braniti grad. Borcima je podijeljeno 50.000 pušaka i oni su trebali braniti splet barikada na malim ulicama i velikim bulevarima – no samo 5000 pušaka imalo je udarne igle, potrebne da bi puške funkcionirale. Ostale igle čuvale su se u golemoj vojarni Montaña, koju su već zauzeli pobunjenici. Republikanske snage stoga su napale vojarnu uz masovni javni poziv, sjurile se na nju i poklale gotovo sve branitelje. Ubrzo potom, 22. kolovoza, republikanska milicija ugušila je pobunu desničarskih, falangističkih zatvorenika u jednom velikom zatvoru i pritom ubila trideset zatvorenika, među njima nekoliko bivših članova vlade.
Tijekom prvih mjeseci Građanskog rata republikanski su borci ubili oko 38.000 ljudi, samo u Madridu 8815 i otprilike isto toliko u Kataloniji. Katolički svećenici, redovnici i časne sestre često su tretirani posebno okrutno. Ubijeno je oko 4200 svećenika, 2400 klerika nižeg ranga i 283 časne sestre. Mnogi od njih živi su spaljeni u svojim crkvama i samostanima, drugi su ustrijeljeni, nakon što su morali sami sebi iskopati grob; neki su, čini se, bili kastrirani i, još živima, izvađena im je utroba. Oni koji su bili sumnjičeni za izdaju ili simpatiziranje protivničke strane, rado su bili povedeni u “obilazak” automobilom i ustrijeljeni izvan grada. Glumica Maria Casarès, kći jednog bivšeg premijera, radila je tijekom rata u jednoj bolnici u Madridu. Jednoga dana našla je krv na stražnjem sjedištu svoga automobila. Njezin se mladi vozač ispričao sa zagonetnim smiješkom i slijeganjem ramenima: “Jutros smo jednog momka vodili u obilazak, nažalost, nisam još stigao oprati auto”.
Revolucija je, činilo se, pobijedila. U Barceloni su bogati građani ostali u svojim stanovima ili su odijevali otrcanu odjeću prije nego što bi izašli. Bio je to trenutak revolucionarne groznice, osvete i društvenih eksperimenata. Posvuda su osnivani radnički savjeti, koji su raspravljali o svakom aspektu obrane grada od fašista. Elegantnu Ulicu La Rambla preplavili su siromašni radnici iz predgrađa. Ritz se pretvorio u pučku kuhinju i dobio ime “Hotel Gastronomic No.1”, a slavni Gran Teatro del Liceo postao je Katalonsko narodno kazalište. Semafori, simboli buržoaskog ugnjetavanja i reda, isključeni su, a čak su i bordeli privremeno kolektivizirani.
Francisco Franco
Ljevičarsko nasilje bilo je endemično i često obilježeno velikom okrutnošću – no njega je upražnjavala svjetina i male skupine, koje su radile na svoju ruku. Na strani nacionalista nasilje je bilo dio sustavne terorističke kampanje, koja je bila upravljana odozgo. Nacionalistički zapovjednici zakleli su se da će Španjolsku očistiti od svih “unutarnjih neprijatelja” pa su posvuda, gdje god bi došli, ubijali političare, ljevičarske parlamentarne zastupnike, nastavnike, slobodne zidare, liječnike, odvjetnike, sindikaliste i ostale koji im nisu bili po volji. Često je bilo dovoljno da nosite naočale i izgledate kao intelektualac. Slavni pjesnik Federico García Lorca nije pripadao nijednoj stranci, no glasio je za dovoljno liberalnog čovjeka da zaradi smrt. Jedan od njegovih ubojica, falangistički zemljoposjednik, kasnije je hladno izjavio: “Ubili smo Federica Garcíju Lorcu. Pucao sam tom homoseksualcu dvaput u šupak.”
U gradovima i selima koji su bili pod kontrolom nacionalista, osnovani su odbori, koji su se sastojali od falangista, zemljoposjednika, svećenika i časnika i koji su zarobljenike osuđivali na smrt u roku od nekoliko minuta, a branitelje nisu ni saslušali. Neki streljački vodovi radili su 24 sata dnevno kako bi ispunili normu. Često su žrtve smaknute uz zid groblja. Mnogi od njih su svojim zadnjim dahom vikali “Viva la libertad!”. U jednom selu u Rioji jedan je seljak čuo i zabilježio 1005 smaknuća. Nisu sve žrtve bile pokopane. Leševi poznatih ljevičara često bi danima bili javno izloženi i trunuli su na javnim trgovima i raskrižjima na ljetnoj vrućini.
Sevilla, jedan od prvih gradova koji je pao u ruke nacionalista, bila je “očišćena” s posebnom okrutnošću. Zatvori su već bili prepuni službenika državne uprave, radnika iz mjesne tvornice maslinovog ulja i drugih ljudi koji su simpatizirali s ciljevima republikanaca, tako da je sljedeći utovar osuđenika na smrt bio zatočen u kazalištima i kinima. Oko 8000 ljudi smaknuto je u Sevilli samo u drugoj polovini 1936. U Cordobi, koja je nakon slabog otpora pala u ruke nacionalista, svećenici i zemljoposjednici izrađivali su popise imena onih koji trebaju odmah umrijeti. No ti popisi nisu bili dovoljno dugački za bojnika Brunu Ibáñeza, mjesnog vojnog zapovjednika, koji je bio u stanju, prema riječima jednog falangističkog odvjetnika, “postrijeljati čitav grad”. Naredba je glasila: nema milosti. Dan za danom punjeni su podrumi zapovjedništva novim zarobljenicima, svaku večer bili su opet prazni. Oko 10.000 ljudi pali su kao žrtve u toj ubilačkoj kampanji, deset posto stanovnika grada.
Na Svjetskoj izložbi, koja je 1937. otvorena u Parizu, teroru na obje strane Europe suprotstavljen je dostojan spomenik. Dok se sovjetski paviljon busao u prsa napretkom zemlje seljaka i radnika te izlagao kolosalne kipove mišićavih junaka radničke klase poput Radnika i kolhoznice Vere Muhine, španjolski se paviljon, koji je osmislila i financirala republikanska vlada, koncentrirao na jedno jedino, također monumentalno djelo, koje je stvorio jedan španjolski umjetnik u izgnanstvu. Velika slika “Guernica” Pabla Picassa bila je hommage žrtvama njemačko-talijanskog bombardiranja malog baskijskoga grada i komemorirala je žrtve svih ratova i progona.