Hoće li u novoj, 2020. godini Libija postati nova Sirija? Hoće li se rat u Libiji rasplamsati, s time da će se sadašnji “sirijski” saveznici naći na suprotnim stranama rovova, a protivnici iz Sirije postati “najbolji drug”? Klasična suvremena geopolitička shizofrenija i rašomon. U Libiji je došlo na kušnju veliko savezništvo Turske i Rusije, koje stubokom može promijeniti ne samo geostrateške odnose u sjevernoj Africi nego i potpuno izmijeniti sadašnju međunarodnu poziciju. Dakle, što se događa u Libiji, gdje ni nakon punih devet godina od rušenja pukovnika Gadafija ne samo da nema mira nego se situacija toliko intenzivirala da prijeti jednim velikim i opsežnim sukobom koji bi mogao upetljati mnoge važne regionalne i svjetske političke čimbenike?
Od travnja traju pokušaji snaga Libijske nacionalne armije, pod vodstvom feldmaršala Kalife Haftara, da zauzme Tripoli, koji drže snage vlade nacionalnog jedinstva Faiza Saradža. Feldmaršal Haftar najavio je “odlučujuću bitku za Tripoli”, a sve to jer ga podržavaju (logistički i u naoružanju) Rusi, koji ga često znaju ugostiti po zlaćanim odajama Kremlja, a nedavno su mu kao ispomoć navodno (navodno zato što Rusi to demantiraju) stigli i borci ruske privatne vojske Vagner, koja je angažirana u mnogim afričkim kriznim žarištima. Tu su sa svojom vojnom pomoći i Francuzi, pa i Egipćani, ali i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.
Dakle, u Siriji su Rusi na drugoj strani od onih s kojima u Libiji podržavaju Haftara. Uz njihovu pomoć Haftar je počeo bolje stajati na bojištu te se obrisi Tripolija naziru na okularima njegovih snajpera. No, situacija se zaoštrava i došlo je do obrata koji može rasplamsati sukobe - turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio je da će, dođe li do takvog zahtjeva, poslati svoje trupe kao ispomoć zaštitnicima Tripolija, odnosno Faizu Saradžu. Naime, Turska i Saradževa vlada nacionalnog jedinstva nedavno su potpisale niz sporazuma, među kojima i onaj o vojnoj suradnji, koji otvara mogućnost da se iz Ankare pozove bratska pomoć.
Erdoğan je otvoreno rekao da “Haftar nije Libija, nego je to Saradž”. Sada se stoga postavlja pitanje kako će se to odraziti na tursko-rusko savezništvo, ne samo u Siriji. Erdoğan je najavio da će s Putinom o tome telefonski, a potom i u četiri oka 8. siječnja 2020., kada kremaljski velmoža stiže u Ankaru.
Pomirenje
Hoće li Libija pomračiti razlog Putinova dolaska, vidjet ćemo. Naime, ruski lider stiže na ceremoniju otvaranja turske trase plinovoda Turski tok. Doduše, spomenimo usput, i Turski tok je trenutno u krizi, zbog “zabušavanja” Bugarske, kao i kod beznadno propalog Južnog toka. No, kako je ovaj projekt previše važna, strateška stvar za Rusiju, ali i Tursku, vjerojatno će, barem javno, oba lidera izigravati savezništvo i ljubav. Podsjetimo da je u pitanju i ruski proturaketni sustav S 400, kojeg je Turska kupila, što je izavalo ozbiljne prijepore u odnosima Turske s NATO-om te SAD-om. Rusija je istupila protiv Sporazuma Ankare i Tripolija, pozivajući se na odluke Vijeća sigurnosti UN-a, “koje treba poštovati”. I iz Ankare stižu (zasad) pomirljivi tonovi, koji se nadaju da će doći do “približavanja stavova oko Libije” jer ne bi oni da Libija postane Sirija. No, u to je teško povjerovati s obzirom na to da strane koje podržavaju Rusi i Turci međusobno žestoko ratuju i žele poraziti jedna drugu.
Sporazum
Inače, Turska je sa Saradžem potpisala i Sporazum o morskoj granici, odnosno povećanju pomorske zone dviju država, što je izazvalo novu krizu na Sredozemlju, a iz Bruxellesa su uznemireni jer to izravno pogađa dvije članice EU - Cipar i Grčku. I tu se Turska, dakle, našla na čistini, protiv “povećanja morskih zona” istupili su osim Gračke i Cipra, još Egipat, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, a podržao ih je i Izrael. Zbog tog morskog sporazuma, po kojem Libija i Turska sada imaju morsku granicu (?!), Haftar najavljuje da će “potapati turske ratne brodove”, a mnogi smatraju da bi to moglo činiti i egipatsko ratno zrakoplovstvo.
Naime, tursko-egipatski odnosi na najnižoj su točki, a Rusija i Egipat su u Libiji saveznici, pa je pitanje kako će to dalje utjecati na rusko-tursko savezništvo. Podsjetimo, Turska je s grčem u želucu prihvatila rusko posredništvom oko Kurda uz tursko-sirijsku granicu. Sve je to prilično krhko. A i egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi je rekao kako izlaz iz libijske krize treba naći u sljedećih šest mjeseci, ali imajući više u vidu vojno negoli političko rješenje. Uzgred, podsjetimo da su libijske zalihe nafte 46,6 milijardi barela, najveće u Africi. Tek toliko.