U početku bijaše gradilište. Golemo, nepregledno prebivalište nedovršenih struktura i krutih cijevi. Ispred nas, skupine inozemnih novinara, nervozno se smješkao mladi šef projekta gradnje Olimpijskog parka. Tog sunčanog proljetnog jutra u tijeku je bila prva službena medijska tura koju su mu zadali, upozorivši ga vjerojatno da će njeni rezultati u danima koji slijede osvanuti u tisku diljem svijeta. Šef projekta izgledao je vidno nespremno. Baš kao i Olimpijski park kojim nas je vodio. Više od njegova volumena koji je obuhvatio čitavo jedno predgrađe na krajnjem istoku Londona, više od neobične strukture Anisha Kapoora i pogleda s vidikovca na koji smo se uspeli iznenadila nas je činjenica da se Olimpijske igre otvaraju za nekoliko tjedana.
S devet milijardi funti, koliko je utrošeno u projekt, tri puta više nego što je inicijalno obećano poreznim obveznicima kada se natjecalo za projekt odražavanja Olimpijskih igara izdanja 2012. u Londonu, Olimpijski park i dalje je izgledalo prije svega kao gradilište. Tek na njegovim rubovima stvarao se život, u obliku dovršenih zdanja medijskog centra koje će jednog dana biti rezidencijalne zgrade s povoljnim stanovima za obitelji s manjom platežnom moći.
Ulice pune života
Ako je bilo suditi prema izlaganjima mladog šefa projekta, još veći spektakl od samih Olimpijskih igara bit će ono što će se na mjestu na kojem smo se toga jutra nalazili, odvijati kada one završe. On je to opisao kao rađanje novog predgrađa, s uličicama punim života kojima će šetati mame s djecom, u čijim će se parkovima ljubakati mladi parovi, a obitelji vikendom odlaziti na plivanje na bazene u kojima su se jednom natjecali olimpijski prvaci. S gradilišta - Olimpijskog parka, kolege i ja otišli smo zbunjeni. Neki su očekivali više. Drugi su, listajući katalog gotovog projekta koji nam je predan, pitali se hoće li London doista biti spreman za Olimpijske igre. Tih dana malo što im je išlo u prilog. Vremenska prognoza koju su najavljivali bila je grozna. Strahovalo se od terorističkog napada. Samo ljeto ranije London je gorio, u jeku nemira diljem gradskog prstena koji je na ulice izvukao razularenu svjetinu i odnio sa sobom ljudske žrtve i materijalnu štetu. Osim mlađahnog šefa projekta, Borisa Johnsona i sportskih fanatika, bilo je teško pronaći nekoga tko bi od Olimpijskih igara imao pozitivna očekivanja. Netko je zaključio da Britanci zaslužuju zlatnu medalju u gunđanju.
Gunđanje je pratilo i proces koji je prethodio aplikaciji za Olimpijske igre. Bilo je to doba New Laboura, političkog projekta Tonyja Blaira i njegova tima komunikacijskih velemajstora. Britanska vlada naručila je studiju isplativosti održavanja Olimpijskih igara u Londonu koja je zaključila: “Dokazi koji su se mogli izračunati, a koji bi išli u prilog svim razmotrenim dobrobitima takvog megadogađanja kao što su Olimpijske igre su slabi. Čini se da se oni baziraju isključivo na proslavi, a ne na ekonomskoj računici.” Za Britance, koji su bili usred rata u Iraku, 2,4 milijardi funti, koliko im je rečeno da će stajati projekt dovođenja Olimpijskih igara u njihov grad, taj se iznos činio prevelikim, ma kako velik sportski spektakl bio u pitanju.
Državne ambicije
Uostalom, argumenti za Olimpijske igre odnose se uglavnom na popularnost i turiste, nešto čega je London imao napretek. Tony Blair bio je spreman odbiti predloženu aplikaciju. Alastair Campbell, njegova desna ruka, za Magazin mi je ispričao što je navelo tadašnjeg premijera da se ipak predomisli unatoč savjetima stručnjaka, ekonomske računice i, zapravo, zdravog razuma: “Sjećam se da je Tony (Blair, op.a.) već gotovo bio odlučio da ne ulazimo u to. No, jedan dan u moj ured stigla je hrpa pisama, njih stotinu, koji su mu poslali članovi sportskog tima Velike Britanije. Sva su bila u entuzijastičnom tonu s porukom da je sport put ka boljoj zemlji. Tony Blair ih je pročitao i rekao mi: Države moraju imati ambiciju. Nema smisla osvrtati se na prošlost, gledajmo ka budućnosti.” Veliku ulogu u odluci premijera imala je i ministrica Tessa Jowell koja je, kako Blair piše u svojim memoarima, poručila premijeru da “bude muško”. “Osjećao sam se kao potpuni papak i dosta osramoćeno. Znao sam da manipulira sa mnom, ali istovremeno sam znao da se radi o uspješnoj manipulaciji”, piše Tony Blair. Kada smo razgovarali uoči otvaranja Olimpijskih igara, Campbell je vjerovao da je vlada kojoj je pripadao donijela ispravnu ulogu te da su Igre, unatoč skupoći njihove organizacije, bile potrebne Britancima kako bi se vratili ponos u samopouzdanje u britanske domove.
Nacionalni ponos
Čim su na malim ekranima diljem svijeta osvanule prve scene otvaranja Olimpijskih igara, shvatila sam o čemu govori. Sve gunđanje, svi strahovi, bijes, sumnje i negativni komentari u tom su trenu utopljeni u entuzijazmu i nacionalnom ponosu. Kada je kraljica Elizabeta II. dočekala Jamesa Bonda u svome uredu (i gradom je prostrujio žamor: “Da, to je zaista ona!”) zajednička emocija većine Britanaca bila je sreća što je njihov grad domaćin sportskog spektakla. Tih je dana London bio opijen svojom slavom. Ljudi su se smješkali jedni drugima. Podzemne željeznice odjednom su postala vesela mjesta, ljudi su na posao odlazili s porukom na razglasu: “Ready. Steady. Go” (Priprema, pozor, sad!) umjesto uobičajenih monotonih upozorenja. Čak je i nepredvidivo nebo nad Londonom bilo dobrostivo i dalo obilje vedrine i sunca. Nekoliko olimpijskih događaja koje sam pratila tih dana bilo je sjajno, a još više od atmosfere unutar parka koji je doista dovršen kako je obećavao voditelj projekta kojem je, vjerovala sam, uvelike laknulo, bili su volonteri, nasmiješeni, sretni i ponosni, koji su zasluživali medalju ljubaznosti.
Voditelja projekta ponovno sam željela potražiti ovoga ljeta, uoči otvaranja Olimpijskih igara u Brazilu, ali više mu nije bilo ni traga. Zaputila sam se u Olimpijski park, koji je u međuvremenu preimenovan u čast kraljici Elizabeti II., najdugovječnijem monarhu u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, kako bih se uvjerila je li pravi spektakl doista slijedio. Da bi se iz centra Londona stiglo na njegov krajnji istok gdje se nalazi Olimpijski park, odnosno predgrađe kojem je pripalo, treba vremena. Londonski East End povijesno je njegov najsiromašniji dio. Nekoć su ga naseljavali gladni dječaci opisani u romanima Charlesa Dickensa, danas uglavnom imigrantske obitelji s istoka. Iako je danas na Zapadu teško doista uočiti siromaštvo pošto je i ono presvučeno u trendovske tenisice i nove mobitele, ono je i dalje osnovna briga ovog dijela grada. Neki njegovi dijelovi imaju više od polovice djece koja su i službeno deklarirana kao siromašna. Osim slave i ponosa, jedan od razloga zašto su se Olimpijske igre nekima činile kao dobra ideja jest revitalizacija East Enda.
O njenoj uspješnosti i dalje se raspravlja, možda zato što ona nije nešto doista opipljiva, no šetnja Olimpijskim parkom jest.
Znakovi života
Sam Olimpijski park budi lijepe uspomene, ali je prilično prazan. Osim nekoliko turista koji su zauzeti slikanjem selfieja, ne vidim kome pripada Park. Zgrade u daljini, u kojima su tijekom Igara boravili atletičari, navodno su dijelom naseljene, ali ne i vidljivo. Na balkonima nema znakova života. Tražim rublje koje se suši, ostavljene bicikle ili bake koje promatraju okolinu, ali bezuspješno. Tom Wilkinson, novinar koji prati arhitekturu i koji je stanovao u ovom dijelu grada, opisao je Olimpijski park kao “postapokaliptični Disneyland gdje Mad Max susreće Teletubbiese, gdje se nestabilne zelene izrasline pojavljuju na betonskoj površini.” Ako i pretjeruje, činjenica je da atmosfera ima tragove postapokaliptičnog. No, vidljiva su i poboljšanja, iako najveći izvor života ostaje šoping-centar Westfield u kojem djeca i lokalni besposličari provode svoje dane.
Za stanare predgrađa Stratford veliku promjenu u svakodnevne živote dovela je investicija u prometnu infrastrukturu. Dok je ovaj dio grada nekoć bio zabačen i izoliran od ostalih dijelova grada, dijelom i zbog nedostatka prometne povezanosti, danas ga od Oxford Circusa dijeli jednostavna vožnja podzemnom. No, oni koji poznaju ovaj dio grada tvrde da su sa svakom godinom promjene sve vidljivije. Neposredno nakon Olimpijskih igara činilo se da barem deset godina ovo mjesto neće zaživjeti. No, stanovi se naseljavaju i mjesto se polako puni. Za sve treba vremena. I sam bivši gradonačelnik Boris Johnson je upozorio Londončane da ne očekuju trenutne rezultate. Jedan od glavnih argumenata za uspješnost projekta smatra se Olimpijski stadion; zdanje koje obično predstavlja glavobolju gradskim ocima nedavno je naselio londonski nogometni klub West Ham, što će u godinama koje dolaze u Olimpijski park privlačiti nogometnu publiku. LLDC (London Legacy Development Corporation), koji upravlja Olimpijskim parkom, iznio je podatak da je od završetka Olimpijskog parka područje obišlo četiri milijuna posjetitelja. Copper Box Arena u kojoj su se održavale rukometne utakmice od njihove prenamjene 2013. privuklo je 60.000 posjetitelja. London Aquatics Centre, remek-djelo nedavno preminule londonske arhitektonske zvijezde Zahe Hadid, u posljednje dvije godine privuklo je više od milijun posjetitelja. Svakog tjedna posjećuje ga 2000 školaraca u organizaciji lokalnih škola. 3000 raspoloživih domova koje su tijekom Igara naseljavali natjecatelji, danas su u vlasništvu Kataraxa i britanske kompanije Delancey Estates (prodano im je za 557 milijuna funti). Područje danas poznato kao East Village, kada bude u potpunosti dovršeno, bit će kombinacija socijalnih stanova i stanova po “normalnim cijenama. U ostale dijelove stižu kompanije, između ostalih BT Sporty, Loughborough University i Hackney Community College. Svoja sjedišta u Stratfordu najavili su i prometno tijelo grada Transport for London i organizacija Financial Conduct Authority. Buđenje depresivnog Stratforda i sjećanje na Olimpijske igre učinilo je da ih Britanci smatraju velikim uspjehom, što pokazuje i nedavna anketa agencije ComRes za BBC u kojoj je 74% ispitanih Britanaca reklo da je trošak od gotovo devet milijardi funti, koliko su stajale Olimpijske igre, opravdan. Postoji i izračun da je ekonomski dobitak od Olimpijskih igara čak 13 milijardi funti zbog poslova koje su britanske kompanije dobile na temelju Olimpijskih igara. Neke od njih kapitalizirale su uspjeh Igara suradnjom na Igrama u Rio De Janeiru, kojih 130 milijuna funti, procjenjuje se. Računica od suradnje s Tokijom tek treba stići.
Circus maximus
Profesora Andrewa Zimbalista takav entuzijazam Britanaca nasmijava. Zimbalist, profesor ekonomije na američkom fakultetu Smith College, poznati je zagovornik ideje da je organizacija Olimpijskih igara za svaki grad u pravilu loša ideja. O tome je napisao i knjigu “Circus Maximus: ekonomsko kockanje iza organizacije Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva” u kojoj tvrdi: “Postoji vjerovanje da su Olimpijske igre korisne kao turistička atrakcija, kao prilika da se privuče pozornost poslovnih lidera svijeta i pronađe politička podrška za vrijedne infrastrukturne projekte. Kao argument im obično služe Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. i Barceloni 1992., koja su pomogle oživljavanju grada. No, postoji vrlo malo dokaza da takva događanja povećavaju turizam ili privlače nove investicije. Izdašno trošenje na kratka događanja je u ekonomskom smislu suluda dugoročna strategija”, piše profesor Zimbalist. U ovotjednom razgovoru za Magazin on tvrdi da kao ekonomist ni u kojem slučaju ne može opravdani zaključak da su za London Olimpijske igre bile korisne. “U zemljama kao što su Kina, Rusija ili Brazil želja za dovođenjem Igara je stvar ega lidera i ideje da će se organizacijom Olimpijskih igara popeti na svjetsku pozornicu i objaviti svijetu da su postali velesila. To je naravno iluzija”, govori. Grad kao što je London, govori, koji ne treba dodatno dokazivanje na pozornici svijeta, osobito je besmislena destinacija za organizaciju velikih sportskih događaja. “Sve razloge koje su iznijeli kao argument za organizaciju Olimpijskih ugara pokazali su se neopravdanima. Istočni London nije počeo privlačiti velik broj ljudi, malo poboljšanje kojem svjedočimo dogodilo bi se i bez trošenja devet milijardi funti na Olimpijske igre. Vrlo malo je postignuto u smislu socijalnih stanova za siromašne građane. Činjenica je da je u Londonu bilo više smjernica i smislenog planiranja, kao što je to bio slučaj i s Barcelonom, stoga ne mogu reći da se dogodila potpuna katastrofa, ali kao ekonomist sam siguran da Olimpijske igre nisu bile dobra investicija”, ističe.
Tračak optimizma
Dio problema, tvrdi Zimbalis, predstavlja to što političari koji u grad dovedu Olimpijske igre rijetko kada traju dovoljno dugo da ih održe i naslijede, zajedno sa svim troškovima i glavoboljama koje podrazumijevaju. Njih ostavljaju nasljednicima, kao i pregršt kritika, što je slučaj s Tessom Jowell koja je nedavno napala aktualnu vladu tvrdeći da nije učinjeno dovoljno kako bi se Olimpijske igre iskoristile za jačanje sportskog duha Britanaca i smanjenja debljine, koja je postala velik nacionalni problem. “Najveći dobitnici ovakvih događanja su velike građevinske kompanije koje pri odluci imaju gotovo jednaku moć kao i lokalni političari”, govori. Kada su pokrenute krajem 19. stoljeća, njihova ideja bila je promocija mira u svijetu. Mogu li, stoga, nematerijalne vrijednosti koje u grad donose Olimpijske igre kompenzirati njihovu nepovoljnu ekonomsku računicu? “Ideja koju spominjete je lijepa, ali tvrditi da Olimpijske igre na bilo koji način mijenjaju povijest svijeta ili približavaju kulture, bilo bi velika hiperbola. Naravno, volonteri i uzbuđenje su dobra stvar, ali to nije održiva prednost. To je kao da ste organizirali zabavu koja je trajala tri tjedna i tijekom koje su se svi sjajno zabavili, a stajala vas je devet milijardi funti. Što vam je to donijelo, osim lijepih uspomena? Baš ništa”, zaključuje profesor.
Napuštam Olimpijski park, uz mene prolazi skupina djevojčica i dječaka u sportskim uniformama koja daje nadu da bi profesor Zimbalis mogao biti u krivu. Veseli su, provest će dan na bazenu. Ovih dana, kada na televiziji prate uspjeh britanskih olimpijaca, posjet njihovu lokalnom bazenu ima osobito značenje. Jedan dječak trči ispred skupine, pri čemu zarađuje ukor učiteljice. No, on ne mari za to. “Trčim kao Usain Bolt na Olimpijskim igrama!” viče, a prijatelji mu plješću.