Italija je “u ratnom stanju”, kaže predsjednik talijanskoga Ministarskog vijeća Mario Monti.
Neprijatelj nije nijedna druga država nego utaja poreza - dakle dio samoga talijanskog stanovništva, koji ne treba tražiti među siromašnijim slojevima pučanstva, jer oni poreze ne duže, osim onoga koji je neizbježan, kao PDV u dućanu. Ako o ratu jest riječ - taj rat je dakle građanski.
Teška šteta
Monti također navodi da proširena praksa utaje poreza “nanosi tešku štetu dojmu o Italiji u inozemstvu”. “Javna notornost naše visoke stope utaje poreza”, dodaje Monti, oneraspoložuje spram Italije one zemlje od kojih bi eventualno mogla tražiti financijsku pomoć. “Na primjer, zemlje na sjeveru Evrope”, nastavio je Monti, “koje kažu: ‘Italija je bogata, ali država ima velik javni dug za koji će nam možda sutra zahtijevati da ga obnovi, a ipak postoje Talijani, bogati ili osrednje imućni, koji sustavno ne plaćaju poreze’.” Logično: zašto bi Nijemci ili Finci davali Italiji ono što ona nije znala ubrati od svojih utajivača? Dakle - to je rat, koji nije objavila Italija, nego utajivači.
Snažna metafora
Posrijedi je uistinu snažna metafora. Dovoljno snažna da bi mogla poslužiti kao opravdanje za snažne mjere.
Ne bi to bila senzacija. Senzacija je da to još nije učinjeno. Emisijska Banka Italije, Knjigovodstveni sud, te analitički odjel Confindustrije (konfederacije talijanskih industrijalaca) suglasni su: godišnje u Italiji oporezivanju izbjegne oko 120 milijardi eura prihoda “na crno”. Po tome je apsolutna rekorderka u EU (relativna rekorderka je Grčka, kojoj “utekne” manje, ali u kojoj “siva ekonomija” čini oko 25 posto privrede). Inoslav Bešker