Prije nešto više od mjesec dana Mreža za obnovljive izvore energije u 21. stoljeću (REN21) objavila je izvješće prema kojem je u 2015. godini na investicije u "zelenu energiju" potrošeno 286 milijardi dolara, više nego ikad prije u povijesti.
Usprkos niskim cijenama fosilnih goriva svijet se sve više okreće obnovljivim izvorima energije kao boljoj, trajnijoj i za planet potencijalno spasonosnoj soluciji zadovoljavanja sve većih energetskih potreba ljudskog roda.
I dok u tim investicijama prednjače velike svjetske sile poput Kine, SAD-a i Njemačke, najveći projekt vezan uz izvore obnovljive energije nalazi se u jednoj od najsiromašnijih država svijeta, Demokratskoj Republici Kongo.
Država nekad poznata pod nazivom Zair (između 1971. i 1997., za vrijeme vladavine diktatora Mobutu Sese Sekoa) u svojoj je prošlosti uglavnom bila poznata po tragičnim događajima. Krajem 19. stoljeća tamo se nalazila Slobodna država Kongo koja je to bila samo po nazivu, dok se u stvarnosti radilo o privatnoj prćiji belgijskog kralja Leopolda II koji se na prirodnim bogatstvima te države strahovito obogatio i pritom brutalno eksploatirao lokalno stanovništvo. Prisilni rad, premlaćivanja, sakaćenja, ubojstva, glad i bolesti bili su toliko rašireni da je po nekim procjenama smrtno stradalo oko deset milijuna ljudi što je Leopoldu prišilo nadimak "Mesar Konga".
Kao i kraj 19. stoljeća, ni kraj 20 stoljeća nije bio mnogo bolji za DR Kongo u kojem je između 1998. i 2003. godine harao krvavi rat poznat pod nazivom "Veliki afrički rat" u kojem je ubijeno više od 350 000 ljudi, a bolesti i glad uzrokovane sukobima odnijele su dodatnih 5.4 milijuna života. To je više nego li u jednom ratu nakon Drugog svjetskog.
Taj otrovni miks teške kolonijalne prošlosti, ratova, bolesti, gladi i gotovo neviđene korupcije učinio je od DR Konga četvrtu najsiromašniju državu na svijetu u kojoj BDP po stanovniku iznosi tek 800 dolara godišnje i koja se na Indeksu ljudskog razvoja nalazi na 176. mjestu od 188 država na listi.
No, DR Kongo u jednoj kategoriji nipošto nije siromašan. Ta država obiluje prirodnim bogatstvima, ponajviše rudama čija se vrijednost procjenjuje na enormnih 24 bilijuna dolara (samo za usporedbu, to je 6 bilijuna više nego godišnji BDP SAD-a.) U DR Kongu se nalazi 70 posto svjetskih rezervi koltana (koristi se u elektroničkim proizvodima kao što su mobiteli itd.), više od 30 posto svjetskih dijamanata te ogromne rezerve bakra, kobalta i zlata. No, najveće bogastvo ove države mogla bi biti njezina moćna rijeka Kongo.
Sa 4700 kilometara Kongo je deveta najduža rijeka na svijetu, s maksimalnim dubinama preko 220 metara najdublja rijeka na planeti te iza Amazone rijeka s najjačim istjekom koji u prosjeku iznosi 42 000 kubnih metara na mjestu gdje se nalaze brzaci Inga.
Upravo taj dio Konga, na kojem se rijeka spušta 96 metara na potezu od 15 kilometara, ključan je za ovu priču. Tamo su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća napravljene hidroelektrane Inga 1 i Inga 2 ukupnog kapaciteta od oko 1750 megavata. No, zbog lošeg održavanja tijekom razornog rata koji smo ranije spomenuli, ove hidroelektrane proizvode električnu energiju na 30 posto ukupnih kapaciteta (5 od 14 turbina uopće ne funkcioniraju), a njihova bi obnova po nekim procjenama koštala oko 550 milijuna dolara.
Dramatično loše stanje postojećih brana nije spriječilo aktualnu vlast u DR Kongu na čelu s dugogodišnjim predsjednikom Josephom Kabilom da sanja mnogo veće stvari. Naime, oni su oživjeli ideju s polovice 20. stoljeća i krenuli u planiranje grandiozne brane/hidroelktrane pod nazivom Grand Inga (Velika Inga).
Ako se ikada dovrši, Grand Inga imala bi 52 turbine koje bi generirale ukupni kapacitet od 44 000 megavata, što je gotovo dvostruko više od kapaciteta trenutno najvećeg energetskog postrojenja na svijetu, hidroelektrane Tri Klanca u Kini čiji kapacitet je 22 500 megavata.
Da bi se krenulo u izgradnju Grand Inge, prvo se treba napraviti hidroelektrana Inga III (kapaciteta 4800 megavata) čija bi izgradnja koštala oko 12 milijardi dolara, dok se cijena kompletnog projekta Grand Inge procjenjuje na enormnih 80 milijardi dolara, što je dvostruko više nego godišnji BDP DR Konga. U idealnom scenariju Inga III bila bi dovršena do 2023. godine, a nitko zapravo ne zna koliko bi vremena trebalo da se dovrši svih sedam faza izgradnje.
Motivacije za ovaj projekt ne fali - gotovo sve multinacionalne tvrtke koje upravljaju rudnicima u DR Kongu imaju problema s nedostatkom električne energije, a mnogi su uvjereni da bi uz stabilnu energetsku mrežu mogli povećati produkciju za najmanje 50 posto. Još je veća potreba samog stanovništva budući da 90 posto građana DR Konga uopće nema pristup električnoj energiji.
Osim toga, pobornici projekta tvrde da bi ova hidroelektrana pružila energiju potrebnu za industrijalizaciju subsaharske Afrike ("osvijetlila bi kontinent"), a višak bi se mogao izvoziti u Europu. Osim već spomenutih vlasti u Kongu i rudarskih kompanija, za projekt su zainteresirane mnoge afričke države (među prvima JAR), a među prioritetne projekte uvrstilo ga je i Svjetsko energetsko vijeće.
Za ideju Grand Inge zagrijana je i Svjetska banka koja je još 2014. godine odobrila 74 milijuna dolara za kompleksne studije o provedivosti projekta kojima se trebala ocijeniti tehnička zahtjevnost, utjecaj na okoliš i stanovništvo. I tu su već počeli prvi problemi. Kako tvrdi oponent projekta i nadležni direkt organizacije International Rivers za Afriku Rudo Sanyanga, taj novac nikad nije stigao u državu zbog nesporazuma lokalnih vlasti i Svjetske banke.
Vlasti su pak nestrpljive i žele krenuti položiti kamen temeljac za Ingu III, čija bi izgradnja zapravo bila povjerena Kinezima, budući da oni imaju i novac i znanje za ovakav projekt. No, bez adekvatne studije o izvedivosti projekta gotovo je nemoguće krenuti u izgradnju, pogotovo kad je u pitanju energetski mega-projekt nezapamćenog opsega. Da ne govorimo o tome da je bez studije protivan pravilima financiranja Svjetske banke, uputama koje imaju kineski građevinski konzorciji kad rade na prekograničnim projektima, a u konačnici i zakonima DR Konga.
Drugi ogroman problem za Ingu III I Grand Ingu je financiranje projekta. Osim Svjetske banke, interes su svojedobno izrazile i Afrička banka za obnovu i razvoj te Europska investicijska banka. Prema planovima Grand Inga gradila bi se po modelu javno-privatnog partnerstva, ali osim obećanih 74 milijuna dolara za izvedbenu studiju nitko se zapravo nije obavezao na financiranje projekta.
Uz probleme financiranja vežu se i problemi s korupcijom. DR Kongo slovi kao jedna od najkorumpiranijih država svijeta gdje i najmanji projekti često premaše predviđeni trošak i gdje velike svote završe u džepovima različitih birokrata i službenika umjesto u investiciji za koju su namijenjeni. U kojim poreznim oazama bi tek završilo 80 milijardi dolara potrebnih za Grand Ingu, teško je i zamisliti.
Budući da nikakva studija o utjecajima na okoliš nije provedena, vrlo je upitno kako će Inga III i Grand Inga promijeniti tijek rijeke Kongo i diverzificiranu floru i faunu oko nje. Prema procjenama organizacije International rivers izgradnja brane stvorila bi veliki rezervoar koji bi poplavio dolinu Bundi, proizvodio ogromne emisije metana i potpuno poremetio delikatnu prirodnu ravnotežu oko rijeke, potencijalno ugrožavajući opstanak različitih životinjskih i biljnih vrsta.
Na kraju, dalekovodi koji bi električnu energiju od brane dopremali širom Afrike prolazili bi kroz drugu najveću prašumu na svijetu koju bi zbog toga na dugim potezima trebalo sasjeći. Ironično, iako bi struja išla do JAR-a ili čak Egipta na sjeveru, nema planova da se električnom energijom opskrbi lokalno stanovništvo. Tako bi i u najboljem razvoju događaja hidroelektrana zaista mogla osvijetliti Afriku, ali bi zato građani DR Konga i dalje bili u mraku.