Današnji ploveći sastanak na vrhu njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Françoisa Hollandea s domaćinom talijanskim premijerom Matteom Renzijem na tirenskoj pučini od Ventotenea do Napuljskog zaljeva treća je potvrda - nakon istovrsnih trojnih sastanaka u Berlinu, pa u Bruxellesu - da je stvoren nov “format” koordiniranja EU nakon “Brexita”.
Otpao je Prvi ministar Njezina Veličanstva, a nezgodno je da se vodstvo svede na sveto dvojstvo Berlina i Pariza, pa je dodan treći kojega je teško izostaviti po demografskim razlozima (Italija i Francuska broje sličan broj stanovnika), ali evidentno nije adut. Talijani to zovu trijumviratom (gdje je također Kras bio karta bez bodova između dva jaka aduta, Pompeja i Cezara), dok bi se po francuskoj praksi to prije moglo zvati “Direktorijem EU”. U Uniji su vazda svi jednaki, ali ima i jednakijih. Pa se jednakiji sastaju danas da bi usuglasili svoja mišljenja - ako ne obavezujuća a ono jamačno veoma utjecajna - tri tjedna prije “neformalnog” sastanka na vrhu 27 članica u Bratislavi.
Neformalnoga utoliko što nije pozvana Prva ministrica Njezina Veličanstva Theresa May. Ujedinjeno Kraljevstvo ima sva prava do kraja procesa njegova istupanja iz Evropske unije. Taj proces ne može trajati dulje od dvije godine od dana kada London obavijesti Bruxelles da se pakuje iz Unije pozivom na čl. 50 Lisabonskog ugovora - ali London to još nije učinio, a kad će, ne zna se. Navodno potkraj ove godine, kupujući tako još šest mjeseci nakon referenduma na kojemu su Englezi odlučili o izlasku svome, ali i Škotske i Sjeverne Irske, gdje se glasalo za o(p)stanak.
Dogovor ‘u plovu’
Situacija je, sve u svemu, nedovoljno jasna, raščišćava se “u hodu” (sutra: “u plovu”). Zašto tako pitoreskno? Razlozi su sigurnosni, simbolički - i teatralni.
Renzi je kao mjesto sastanka, još prije nekoliko mjeseci, izabrao Ventotene (naravno, uz pristojan pristanak starijih partnera). Ventotene je otok namijenjen izgnanstvu još od rimskih carskih vremena (onamo je August otjerao svoju prpošnu kćer Juliju, a jednoga od sukrivaca, Ovidija, u daleko gori kraj, među Gete, u Tome, na današnju rumunjsku obalu). I Mussolini je na Ventotene konfinirao svoje protivnike, među kojima je bio i komunist pa evrofederalist Altiero Spinelli. On je ondje, u trenutku kada se činilo da “novi evropski poredak” nezaustavljivo hrli pobjedi, u lipnju 1941 dovršio nacrt manifesta Za ujedinjenu Evropu. U pisanju su s njime surađivali Ernesto Rossi iz antifašističkog pokreta Pravda i sloboda te socijalist Eugenio Colorni.
Spinellijev grob
Renzi dočekuje Merkel i Hollandea oko 16 sati na napuljskom aerodromu Capodichinu, pa helikopterom odlaze na Ventotene na grob Spinellija (koji je stigao biti i evropovjerenik, pa evrozastupnik, na toj dužnosti je umro, a po njemu se zove jedno krilo evroparlamentarnog zdanja u Bruxellesu, drugo se pak zove po Paulu Henriju Spaaku). S Ventotenea idu na nosač aviona Giuseppe Garibaldi, gdje će konferirati. Konferencija za novinare počinje na Garibaldiju u 18 sati. Tu ćemo doznati formalne rezultate, dakle manje zanimljive. Zanimljivija pitanja, koja se tiču samih triju jednakijih članica, bit će servirana na radnoj večeri u jednom od salona nosača, s pogledom na Napuljski zaljev i Vezuv. Sva simbolika je tu: s jedne strane otok na kojemu je, u erupciji rata, neki vizionar planirao Sjedinjene Evropske Države, federaciju koje (još) nema, a s druge Vezuv kao prijetnja novom erupcijom. Neki smatraju da je “Brexit” prvi među većim potresima koji redovito prethode plinijskim eksplozivnim erupcijama. Talijani to vole teatralno.
Simbolično je, u neku ruku, što za stolom na Garibaldiju nema ni Donalda Tuska, “zicprezidenta” (kako bi to rekli Il’f i Petrov) naše Unije, preko koga bi barem formalno bili zastupljeni svi. Da se jasno podvuče da dogovor nije naš nego o nama. Ali Zagreb to ionako ne zanima odviše: nama nije na tapetu budućnost sa Zapadom nego prošlost sa Srbijom.
Renzi je, kao poznati majstor spotova, ulučio moment “Brexita” da Italiju gurne bliže oltaru. Ne toliko da iznudi nešto bolje za nju, koliko da u njoj sam stekne bolji ugled. Budući da on predlaže agendu, dva je pitanja stavio u prvi plan.
Jedno se tiče svega juga Unije (a u konkretnom slučaju i Francuske). Piše se “fleksibilnost”, a čita se “veća margina zaduživanja i deficita”, pod geslom “više investicija za više razvitka; štednja nas je dokusurila”. Pitanje je koliko Angela Merkel za to smije imati sluha dok joj nad glavom vise izbori za Bundestag 2017. Ali Renzi dolazi s ne posve odbacivim argumentom: pomanjkanje sluha za socijalu gurnulo je evropsku sirotinju i ugroženu donju srednju klasu u redove antievropskih populista, spašavajmo se dok možemo.
Drugo je pak izraz talijanske vještine da u prvi plan gurnu nešto zapravo sporedno ali efektno, za konsenzus i pljesak: Renzi predlaže “’Junckerov plan’ za kulturu”: investicije u valoriziranje i eksploataciju djelatnosti i spomenika koje bi smjele izlaziti izvan granica proračunske discipline. Dobije li to, imat će se čime hvaliti i mahati barjakom kulture.
Uostalom, Merkel je rekla da Unija nakon “Brexita” “traži nove impulse”. Što teatralniji - to vidljiviji. Kriza nije stala. Poticaji za izlazak iz Unije su glasni, čak i ako nisu većinski. Nekoliko referenduma - i Unija može eksplodirati. Uostalom, za razliku od nas, više od 70 godina nisu ratovali.
Koliko novca, toliko...
Kad je posrijedi “Brexit”, glavno praktično pitanje je: kako nadoknaditi pet milijardi eura koliko Ujedinjeno Kraljevstvo uplaćuje godišnje u zajedničku blagajnu. Ideja je jasna: koliko novca, toliko muzike. London će dobiti onoliko pristupa zajedničkom tržištu koliko plati. Maksimalna solucija je: imat će isti pristup, ako plati isto, ali više neće moći glasati ni gnjaviti. Zvuči predobro, dakle nije posve vjerojatno. Ali slijede još godine pregovora.
Preča od toga je ideja jačanja zajedničke evropske obrane i sigurnosti, što je Renzi teatralizirao parolom “obrambeni Schengen”. Posrijedi je ipak objedinjavanje samo nekih aspekata obrane. To, naravno, podrazumijeva i neke nezanemarive troškove, bez vječnog oslanjanja na USA, s perspektivom konfrontacije kako s Rusijom, tako možda i s Turskom. I tu se mogu očekivati samo neformalne razmjene ideja, jer tko je lud plašiti čeljad ekspanzijom budžeta uoči izbora, kada se zna da to znači i veća davanja?
Sljedećih nekoliko mjeseci bit će presudni po Evropu, u cjelini. Na Garibaldiju će teme biti otvorene, nipošto zaključene.