JAN PALACH

MIRNO JE SKINUO KAPUT, IZVADIO KANISTAR, POLIO SE PO TIJELU... Tri dana poslije umro je u teškim mukama. Htio je svoj narod probuditi iz letargije

 

Jan Palach danas bi imao nepunih 70 godina. Čekao bi unuke pred školom i vodio ih na sladoled ili što već omiljeni djedovi rade. Možda baš u neku slastičarnicu na Václavskim náměstíma. Možda ga mnogi ne bi poznavali, tek pokoji rođak ili susjed, kolege s posla, ali sudbina mu je odredila nešto drugo. Nešto što je i danas zagonetka i pitanje - zašto se ljudi svjesno žrtvuju!? Jan Palach se prije točno 50 godina, 16. siječnja 1969. godine, odlučio za nešto drugo. Postao je Baklja broj jedan.

Tako se, naime, potpisao u svom oproštajnom pismu. Simbol otpora. Idealist (luđak?) čiji je čin (pothvat?) iznenadio prvo Čehe, pa svijet, i uznemirio tadašnje gospodare života i smrti s onu stranu Berlinskog zida. I danas izaziva razne rasprave i diskusije - je li postupak herojski ili uzaludan!? I što je jednog, tada 20-godišnjaka, dobrog studenta praškog Karlova sveučilišta, potaknulo na takav suludi postupak koji izaziva i čuđenje i divljenje?

Bio je to sumorni četvrtak

Bio je prohladni, sumorni četvrtak 16. siječnja 1969. godine. Bilo je to tugaljivo vrijeme za tadašnje Čehe i Slovake. Vrijeme izgubljenih, potraćenih nada i čežnji. Pritisak i opća apatija osjećali su se u češkom društvu i taj osjećaj beznađa mogao se sjeći nožem. Naime, prije nekih četiri mjeseca, krajem vrelog kolovoza 1968. godine, pod snažnim gusjenicama moćnih ruskih tenkova T-55 pogažene su ideje Praškog proljeća, pokreta u Čehoslovačkoj koji je tražio “socijalizam s ljudskim likom” i liberalizaciju tadašnjega strogog komunizma koji je stegnuo istočnu Europu. Tenkova na praškim ulicama tada nije bilo. Povukli su se u kasarne, odakle su vrebali, a gradom bi tek ponekad protutnjao kakav kamion s ruskim vojnicima, tek toliko da se da do znanja kakva su sada pravila. Depresija je vladala u društvu.

Česi i Slovaci bili su između izgubljenosti i nemoći i obratno. Formalno na čelu države još je bio, već zapravo odstranjeni, demisionirani, poraženi i zgaženi Alexander Dubček. Čak više nije bio ni marioneta. Bio je politički mrtvac na formalnom tronu. Tog oblačnog siječanjskog dana u samom središtu Praga na Václavskim náměstíma bilo je, kao i uvijek u prvim popodnevnim satima, dosta šetača i dokoličara, ljudi koji su žurili s posla. Nitko nije obratio pozornost na mladića u ranim 20-im godinama, u tamnom kaputu, koji se motao oko fontane u podnožju stepenica prema Nacionalnom muzeju. Mirno je skinuo kaput i odložio ga na pod, iz torbe izvadio kanistar s benzinom, koje je kupio, kako stoji u kasnijem detaljnom izvješću Državne sigurnosti (StB - Státní bezpečnost), između 11 i 12.30 sati tog dana, u ulici Na Poříčí 22, a benzin u ulici Opletalova 9, gdje su danas nekakvi apartmani. I polio se po licu i tijelu, a potom uzeo šibice i zapalio se. Bilo je točno 14.25 sati.

Zatim je, onako plamteći, preskočio ogradu, potrčao pokraj Škode MB 1000 Josefa Křiža (to stoji u njegovu iskazu koji je pronađen u arhivu Državne sigurnosti), potrčao preko ceste, a da nije dodirnuo njegovu Škodu, pa ga je zamalo zgazio tramvaj koji je nailazio. Trčao je prema spomeniku svetog Václava, gdje se sapleo, a neki pribrani šetači prekrili ga kaputima i ugasili vatru. Iako u šoku i s teškim opeklinama (pokazat će se 85 posto tijela), uspio je reći okupljenima da nije samoubojica, nego da je ovo protest protiv stanja u državi te ih uputio da pogledaju njegovo pismo koje je ostavio u torbi gdje se zapalio.

U roku od deset minuta, slučajno ili ne, na lice mjesta stigla je hitna pomoć ministarstva unutarnjih poslova te ga odvezla u bolnicu. Umro je tri dana kasnije, pri svijesti, ali u mukama. U bolničkoj umrlici stoji “od upale pluća i opeklina”. Državna sigurnost stavila je magnetofon u njegovu sobu u bolnici za plastičnu kirurgiju u Legerovoj ulici kako bi snimila sve što kaže, ali, navodno, snimka nije zabilježila ništa važno. No, bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova snimila je kratki razgovor s Palachom.

- Htio sam probuditi javnost, da ustane protiv onoga što se događa.

Misliš li da si uspio?

- Ne znam.

Je li te boli?

- Da, boli me, i Jan Hus je bio spaljen na lomači.

Je li te jako boli?

- Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.

Jan Palach dao si je misiju da Čehe prene iz letargije. No, ono što je on htio ostvarilo se tek 20 godina kasnije, tzv. baršunastom revolucijom, kada se konačno i njegovo ime moglo glasno izgovoriti na ulicama Praga.

Tišina u Pragu

Tadašnjom vlasti vladala je panika. Uznemireni sovjetski šef Leonid Brežnjev šalje telegram u Prag i traži istragu zbog “antikomunističke i antisovjetske provokacije” i da se takve stvari više ne događaju. Dubček šalje telegram sućuti majci i bratu Jana Palacha. Vlasti su u takvom šoku da se ne usude spriječiti desetke tisuća ljudi da dođu na pogreb. Tišina koja je vladala Pragom prestrašila je vlast, ali i učinila da još pooštre represiju. No, ni protestnu šetnju središtem Praga, ni cvijeće i svijeće na mjestu gdje se zapalio, kao ni hodočašća na njegov grob nisu uspjeli zaustaviti. Usudit će se to tek koju godinu kasnije (1973. godine, kada je tijelo ekshumirano i kremirano) te prenijeti njegov grob na drugu lokaciju, a na godišnjice samospaljivanja Državna sigurnost, sve do pada komunizma 1989. godine, bila je na nogama diljem Čehoslovačke.

Danas na vidjelo otvaranjem arhiva izlaze mnoge nepoznate stvari o Janu Palachu.

Ovih dana izašlo je iz arhiva Državne sigurnosti da je Jan Palach bio aktivan u studentskom pokretu i veliki protivnik sovjetske okupacije te izuzetno radikalan. Naime, to ga je jako pogodilo i uznemirilo. Prije nekoliko mjeseci u arhivima je nađeno pismo koje je uputio lideru sveučilišne omladinske organizacije Lubomiru Golečeku, prema kojem je Palach, početkom siječnja, predlagao da se izvrši nalet na Čehoslovački radio u Pragu te odande pošalje poziv za generalni štrajk. No, kada nije dobio odgovor, odlučio se na samostalnu, samotnjačku akciju, za koju, prema dostupnoj arhivi - nitko nije znao, niti se i s kim savjetovao, iako je stalno govorio da će “baklje gorjeti diljem Čehoslovačke”! Dostupni su danas dokumenti koji pokazuju da je Palach očito bio frustriran, ali i potpuno zaokupljen i opsjednut onim što se dogodilo njegovoj domovini u kolovozu 1968. godine te je grozničavo želio akciju.

Zanimljivo da je on, kao predani član omladine, čak dva puta bio na radnim akcijama u SSSR-u, prije same intervencije. Jednom u Kazahstanu, a drugi put kod Lenjingrada, odakle se vratio doslovce tri dana prije nego što su ruski tenkovi potpomognuti vojskama još četiriju članica Varšavskog pakta (Poljske, DDR-a, Mađarske i Bugarske) upali u Čehoslovačku. Na njega je to djelovalo šokirajuće. Odmah se uključio u prosvjede, koji su povremeno znali buknuti na sveučilištu. Prije nekih mjesec dana pronađena je jedinstvena fotografija šest djevojaka, studentica, koje su na ulici počele štrajk glađu zbog sovjetske okupacije i otkrilo se da je to snimio baš Jan Palach u studenome 1968. godine. Zanimljivo da je samo mjesec i pol prije svog samotnjačkog postupka bio u Francuskoj u berbi grožđa, ali se vratio u Prag.

Htio je djelovati, ali svi prosvjedi, koji su sporadično nastajali u studentskoj javnosti, bili su mu malo. Tražio je rješenje. Izlaz. Zadnji dani njegova života pokazuju da je odlučio nešto napraviti, iako se čini da ni sam nije znao što još napraviti. Tajna služba napravila je detaljan plan kretanja njegovih zadnjih dana. Bio je na grobu prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka, pa na misi u katoličkoj, pa u evangeličkoj crkvi (on sam bio je iz protestantske obitelji), a samo dan nakon pogreba svog ujaka Ferdinanda odlučio je sam, poput vuka samotnjaka, izvršiti samospaljivanje, tada čudno za ovdašnje civilizacijske navade (sam je sestrama u bolnici objašnjavao da to rade budistički svećenici) i tim svojim neobičnim gestom razdrmati apatičnu naciju.

No, kako nam kaže češki povjesničar Ondřej Vojtěchovský s Karlova sveučilišta u Pragu, ono što je bitno za Palacha jest mišljenje da on nije izvršio samospaljivanje samo kao prosvjed protiv intervencije, nego više kao prosvjed protiv “demoralizacije” u čehoslovačkom društvu koje je uslijedilo. Očekivao je da će on biti taj plamen iz kojeg će narasti buktinja. No, nije tako bilo. Doduše, od ožujka 1969. zabilježeno je čak 29 pokušaja samospaljivanja (sa smrtnim ishodom još jedan, radnik Josef Glavaty), a smatraju se “altruistički i politički motivirani” - Jan Zajic i Evžen Plocek u češkom gradu Jihlavi. Prema dostupnim arhivima vidi se da, iako u velikim bolovima i posve onemoćalo, ipak pri svijesti i potpuno predan onome što je učinio, pita doktore i Evu Bednarikovu, prijateljicu koja mu je došla u posjet, ima li reakcija na njegov čin i što se događa na ulicama Praga.

Moralni apel

Jan Palach jedan je od rubnih kamena češke povijesti. Pa, iako Ondřej Vojtěchovský kaže kako za većinu Čeha, a pogotovo onih mlađih, povijest uopće nije relevantna tema, Jan Palach prema nekim istraživanjima i anketama svrstan je među deset najvećih čeških junaka u povijesti, uz neprijepornog Jana Husa i Jana Žišku, dok recimo lider Praškog proljeća Alexandar Dubčeka (on ni u jednom gradu u Češkoj nema svoju ulicu ili trg) i ostali suradnici nisu među njima, tek František Kriegel, koji jedini nije želio potpisati tzv. Moskovski protokol, kojim su se tadašnji lideri posuli pepelom i priznali sovjetsku okupaciju.

- Kod Čeha, u njihovu kolektivnom pamćenju, najviše je na cijeni i prisutan motiv osobne žrtve za moralne principe kao akt humanosti i individualizma - objašnjava poziciju Čeha Vojtěchovský. - Česi najviše cijene žrtvu kakvu je dao Jan Hus - zbog ideala pravde i istine, glas protiv nepravde koja je nanesena ne samo njemu nego češkom kolektivitetu, a u taj model čistog, djevičanskog, rekao bih, borca protiv nepravde se uklapa i Jan Palach s onim što je i zašto učinio - kaže Vojtěchovský i dodaje da se Palachova žrtva “sviđa” Česima jer on nije formirao političke programe, nije bio političar i ideolog, niti je to napravio zbog vlastite koristi.

“Težina” njegova čina je u moralnom apelu. Kako nam objašnjava češki povjesničar, Palach je u neku ruku danas značajniji od samog Praškog proljeća, koje mnogi u današnjoj Češkoj svrstavaju u “sukobe na ljevici” i ne smatraju to nečim čime se treba opterećivati cijela nacija, pa ni na prošlogodišnju, 50. godišnjicu sovjetske intervencije nije bila obilježavana na državnoj, službenoj razini. Osim toga, kaže kako Palacha žele predstaviti kao antikomunista, što on nije bio (bio je aktivni član omladinske organizacije, a i njegova mama je bila članica KP-a).

- Njegova žrtva kao krajnja forma prosvjeda najbolje odgovara da se danas shvati Praško proljeće ne toliko kao reforma socijalizma, nego kao neostvarena šansa češkog društva za demokratizaciju, koja je bila - i zbog nedosljednog i ne baš hrabrog ponašanja čehoslovačkih komunista - promašena.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo