Minulog je rujna u razmjeni ukrajinskih i ruskih političkih zatvorenika Putin iz zatvora u Sibiru, kući u Ukrajinu, nakon pet godina robije, pustio jednog od najpoznatijih tad zatočenih Ukrajinaca, redatelja Olega Sencova za čije su se oslobođenje zalagali od Macrona i Merkel do globalne filmske zajednice koja je s venecijanske Mostre apelirala, a javno pismo potpisali Jean-Luc Godard, Wim Wenders, Aki Kaurismaki, Pedro Almodóvar. Podršku su Sencovu tijekom godina dali i međunarodni PEN, Slavoj Žižek, Stephen King …
Pamtim kako je, izašavši iz aviona na pistu u Kijevu, Sencov nakon što je stisnuo ruku ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, potrčao prema sinu, djetetu s autističnim poremećajem, pa dugo grlio kćer.
Pomilovanje je, tvrdoglav kakav jest, odbijao tražiti i moglo se dogoditi da u Sibiru zaglavi čitavih 20 godina, koliko je dobio za montiranog političkog procesa. Doduše, pritisak međunarodne zajednice cijelo je vrijeme bio velik.
Lani je Europski parlament Sencovu dodijelio Saharovljevu nagradu za slobodu misli. Riječ je o nagradi čiji laureati zadnjih godina često dobiju i Nobela za mir. Prošle srijede osobno ju je došao preuzeti u Strasbourg, iskreno kazavši da se nije nadao naći u društvu ljudi poput Andreja Saharova, Nelsona Mandele, Václava Havela…
Znajući da je lani 145 dana proveo štrajkajući glađu (sa štrajkom je počeo uoči Svjetskog nogometnog prvenstva želeći upozoriti na pitanje ukrajinskih političkih zatvorenika), da ga je izgladnjivanje tad dovelo na rub smrti, mnogi su po njegovu puštanju ostali zatečeni da Sencov, visok i krupan čovjek, izgleda odlično, dapače djeluje snažno.
“Ni dana nisam uzalud potrošio u tom zatvoru. Ni za čim ne žalim. Niti mi je ikad bilo dosadno. Naučio sam tamo engleski. Vježbao sam, nisam ležao. Znao sam da moram čuvati zdravlje, a i pripremao sam se za novi štrajk glađu.
Puno sam čitao. Jako sam puno pisao, ispisao sam hrpe bilježnica. U njima je pet scenarija. Tri su završena. Napisao sam i dva romana, kratke priče, razne zabilješke.”
Novinarka Magazina Karmela Devčić i ukrajinski redatelj ruskog porijekla Oleg Sencov
Spas u pisanju
Štrajk glađu 2018. završio je nakon što su mu liječnici u zatvoru rekli da, nastavi li, neće dugo. “Imao sam probleme sa srcem, s bubrezima, s jetrom, ako ne počnem jesti, rekli su da neće biti povratka na bolje, da se neću izvući. Vidio sam nalaze, znao da govore istinu. Jedva sam se vukao na nogama.”
U tim danima fokusirano je, koliko je mogao, pisao. “Od trećeg dana štrajka glađu vodio sam dnevnik, zapisivao osjećaje, sjećanja, to mi je pomoglo, imao sam jako puno vremena, a loše se osjećao. Imao sam cilj, pisao sam koliko god sam mogao. Bojao sam se da će mi to oduzeti, ne vole da ljudi pišu o zatvorima, puno toga se događa tamo o čemu se ne zna. Nisam se od izlaska stigao baviti tim zapisima. Rukopis mi je grozan. Namjerno sam zapisivao što nečitkije, da nitko ne može pročitati. Ti će zapisi biti objavljeni iduće godine, neću ništa uređivati, samo ću ih predati izdavaču i bit će objavljeno takvo kakvo jest. Bit će tu nekih neugodnih istina i o meni, u trenucima kad sam bio pred smrti od gladi.”
Na isti je čin bio spreman i minulog svibnja. Krenuti ponovo u štrajk glađu.
“Nisam vidio kako drugačije ukazati na problem političkih zatvorenika. No u to je doba na vlast došao predsjednik Zelenski, počeli su pregovori o razmjeni zatočenika, pa sam odustao.”
Sencov je introvert, nije čovjek od puno riječi, na novinarska pitanja nerijetko odgovara škrto, makar izravno, neuvijeno i, dojam je, posve iskreno. Visok 1,90, plećat, među uštogljenim političarima obučen ležerno, komunicira izravno. Prazne ga fraze, kao i često elementarno neupućena novinarska pitanja kakvih se naslušao, ne skriva, zamaraju. Čovjek je koji u životu nema vremena da bi ga trošio uzalud.
Pitam što ga je držalo u najgorim trenucima.
“Nemam odgovor na to, kao što ne znam ni zašto sam ovako visok, zašto imam zelene oči i zašto imam karakter kakav imam. Jednostavno tip sam borca, nikad ne odustajem. Naravno da mi je značila potpora, pisma ljudi koja sam primao izvana. Ali, da nisam dobio niti jedno pismo podrške, ni onda ne bih odustao. Čak i da sam morao provesti 20 godina ne bih odustao. Jednostavno sam takav”, gleda me u oči dok se desnom rukom poigrava mobitelom što ga drži na stolu.
Etnički je Rus, rođen na Krimu, tamo je proveo veći dio života. Odrastao je, kao većina, govoreći ruski. Time je njegov krimen u očima ruskog režima veći - jer nije stao uz onaj dio Rusa koji su aneksiju Krima pozdravili. Politički se prvi put angažirao za Majdana, za protesta protiv proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Kritike Moskvi nisu stizale iz usta ukrajinskog nacionalista, nego krimskog Rusa Olega Sencova.
“Po krvi i jeziku ja sam apsolutno Rus. Po rođenju, ja sam s Krima. Ali, po duhu, ja sam Ukrajinac. A to je najbitnije”, poručio je ove jeseni obilazeći zapadnu Ukrajinu po izlasku iz zatvora, gradove u kojima je relativno malo ruskog stanovništva i za koje Kremlj govori da su Rusi tamo izloženi golemoj netrpeljivosti i napadima.
Rođen je u radničkoj obitelji, otac je bio vozač, podrijetlom s Urala. U mlađim danima na politiku nije obraćao pažnju, nije, kaže, puno razmišljao o poznanicima koji su se protivili ukrajinskoj vlasti na Krimu.
U Kijevu je diplomirao ekonomiju, u Moskvi potom studirao režiju i scenarij. Sencova su zanimali ljudski karakteri, unutarnji život ljudi. Prvi film, “Igrač”, snimio je 2011., na Krimu, priču o tinejdžeru opsjednutu videoigricama.
Uoči majdanskih protesta, 2014., počeo je pripremati svoj drugi film o kriminalcu zanimljive osobnosti, do danas nezavršen. U to doba pridružuje se prosvjedima protiv Rusiji okrenuta Janukoviča. Tri mjeseca proveo je u Kijevu, bio je vrlo aktivan za Majdana, sve dok predsjednik Janukovič nije smijenjen ni Sencov se ne vraća na Krim.
I danas će kazati da mu je to bilo bitno, gotovo formativno iskustvo za osvještavanje vlastitog ukrajinskog identiteta. “Ja sam etnički Rus, ali na Majdanu sam shvatio da sam ja Ukrajinac i da ću se boriti za Ukrajinu, ako treba i umrijeti za Ukrajinu.”
Kad Rusija intervenira na Krimu, Sencov se vraća kući, u Simferopolj, da se pridruži prosvjedima.
Uhićen je 2015., odvodi ga ruska tajna služba, deportira u zatvor u Moskvi, u jednom času stavljaju ga doslovce u kavez - ne bi li pokazali kakvi se to bore protiv Kremlja.
Osuđen je za terorizam, planiranje bombaških napada na promoskovske političke organizacije na Krimu.
“Za vrijeme Majdana mislio sam da će se Putinov sistem brzo urušiti, da to ljudi više neće trpjeti, da će biti revolucije. Nisu Rusi i Ukrajinci tako različiti. Ali, u zatvoru sam shvatio da su mnogi u Rusiji posve indiferentni. Misle da ionako ništa ne mogu mijenjati. Njima su siromaštvo i korupcija normalno stanje. Kad sam ruskim zatočenicima govorio da u Europi postoje zemlje u kojima to nije tako, u kojima država ima odgovornost prema građanima, nisu mi vjerovali. Ruska propaganda čini svoje. Ti ljudi odmahnu rukom i kažu: ‘A, nije ništa bolje ni u Americi!’ S druge strane, imaju nacionalni ponos velike države, imperijalni mentalitet.
To je zastrašujuća mješavina agresivnosti i pasivnosti. Dvadeset godina Putin vlada, a oni još nisu shvatili da je to problem. Mnogi Rusi i Putin sanjaju o Sovjetskom Savezu, povratku imperija, čak i oni koji jedva spajaju kraj s krajem. Sirotinja su, ali ih, recimo, raduje okupacija Krima ili bilo što u čemu misle da su poentirali nad Amerikancima. Iako žive sve lošije, bitno im je da su ‘očitali lekciju EU ili Amerikancima’. To je duboko deprivirano društvo, ne samo ekonomski i politički, već i socijalno i na razne druge načine”, kaže pa dodaje: “Rat između Ukrajine i Rusije nije rat dviju zemalja i dva naroda, to je rat između dva sustava vrijednosti. Ukrajine koja želi biti dio Europe, živjeti po njezinim vrijednostima i ruskog režima koji želi živjeti po vrijednostima Sovjetskog Saveza.”
Koliko ga je zatvor promijenio?
“Prijatelji kažu da se uopće nisam promijenio. Imao sam unutarnji mir i prije nego što sam otišao u zatvor, a nisu me ni u zatvoru mogli izbaciti iz ravnoteže. Imao sam unutarnji mir i ondje. No, u zatvor sam ušao kao mlad čovjek, a danas se osjećam starim. Svatko se promijeni. Malo je ljudi koji u tim uvjetima ustraju raditi na sebi. Ja jesam. Na razne načine. Radio sam na sebi i prije zatvora, uspio sam to nastaviti i tamo. U zatvoru se ne možete razvijati u dobrom smjeru. Izvlači iz čovjeka najgore stvari. To je stratište ljudskih duša.
Grozno razdvajanje
Ljudi u zatvoru iznenade sami sebe onim što su u stanju napraviti. Teško je to objasniti. Da bi opstali, imali možda mrvicu bolje uvjete, ljudi su u stanju napraviti grozne stvari. Vidio sam najgore. Glavni cilj u zatvoru jest da ostaneš čovjekom, da sačuvaš vlastiti dignitet. To ne pođe mnogima za rukom.”
Odbio je da ga u zatvoru posjećuje obitelj.
“Djeca su bila mala, majka bolesna. To bi za njih bilo jako iscrpljujuće - i emotivno i fizički. Dođu, vidimo se i onda se ponovo moramo razdvojiti. Grozno. Kako nakon toga nastaviti dalje? A, to je i jako dalek put za njih.”
Pamtim da mi je lani Dmitrij Dinze, odvjetnik Olega Sencova, koji ga je posjećivao dvaput mjesečno, pričao o temperaturama nižim od 30 Celzijevih stupnjeva ispod nule, zaleđenoj rijeci, o tome kako od aviona do zatvora mora promijeniti tri prijevozna sredstva, a kad konačno dođe do Sencova, s njim može razgovarati jedino uz nadzor stražara.
Sencov nerado govori o obitelj. Ne želi komentirati ni što o njegovim političkim stavovima misli majka, umirovljenica koja i danas živi na Krimu. “Važno je da se nas dvoje volimo kao majka i sin. To je bitno.” Redatelj se, po oslobođenju i povratku u Ukrajinu, odselio u Kijev.
Otac je 15-godišnjeg sina i godinu dana starije kćeri.
U sibirskom zatvoru bio je okružen kriminalcima, kojima označen kao “terorist” nije imponirao. “Gledaju te kao nekog tko je protiv Putina, što znači protiv Rusije, nekog tko podržava fašiste.”
Pitam za uvjete u zatvoru. “Uvjeti su jednaki i za Ruse i za Ukrajince. To je mašina koja melje. Psihološki pritisak je ogroman, Rusi mrze Ukrajince jer su izmanipulirani, vide u Ukrajincima zlo, a i izloženi su pritisku od ruskih nadzornika. Takva je klima. Postoji zatvor i radna kolonija. Ja sam u istražnom zatvoru proveo dvije godine, a onda su me premjestili u radnu koloniju. U zatvoru sam bio u sobici dva puta tri četvorna metra, krevet je željezni i sve ostalo je željezno. Bio je mali prozor. Svjetlo se nikad ne gasi.
Ni dok spavaš. Oči pokrivaš rukom, jer je lampa uvijek iznad tebe. Cijelo vrijeme si pod videonadzorom.”
Kako izgledaju zatvori u Sibiru, kaže Sencov, svatko može vidjeti ode li u Muzej KGB-a u litavskom Vilniusu.
Na svom mobitelu pokazuje mi fotografije spomenutog interijera u Vilniusu. “Evo, točno ovako je i danas u Sibiru. To je stari zatvor, ali ništa se nije promijenilo. Razlika je da danas jedino još imate videonadzor. Što se tiče radne kolonije u kojoj sam bio poslije, tamo je smještaj po barakama. To su nekadašnje vojne barake, u njima su stotine ljudi na malom prostoru. Nema nikakve privatnosti, okruženi ste ostalim zatočenicima sve vrijeme.”
Osnovna tema koju Sencov danas verbalizira, susrećući se s raznima diljem Europe, jest pitanje oslobađanja političkih zatvorenika. “Nisam ja bio nekakav aktivist za ljudska prava, nije me to zanimalo. Kao što nisam ni neki veliki redatelj. Zatočili su me na početku karijere. Ali, ja sam logističar, organizator, i svoje napore sad ću usmjeriti na oslobađanje tih ljudi, to mi je jako bitno.”
Neposredno prije uhićenja imao je namjeru angažirati se u Donbasu. “Uhićen sam dva dana prije nego što sam trebao ići u Donbas. Ja sam pacifist u srcu, mirna osoba. Ali, kad vas napadaju oružjem, nema opcije nego uzeti oružje i braniti se. Tenkovi se ne zaustavljaju mirnim riječima.”
Kaže da ne polaže velike nade u najavljene pregovore, ne vjeruje da će između Ukrajine i Rusije doći do mira za Putinove vlasti. “To je čovjek koji ima KGB-ov mentalitet, manipulator.”
Dok se fotografiramo, po završetku intervjua, stojimo ispred plakata u Europskom parlamentu u Strasbourgu, na kojem je fotografija Sencova snimljena u zatvoru u Moskvi. “Evo, sad se fotografirate sa starim i mladim Sencovom. Pet godina nije puno, ali ja se osjećam kao star čovjek”, kaže, lišen svake patetike, kao da konstatira samorazumljive činjenice.