U Hrvatskoj se često čuju zamjerke kako su gotovo sve gospodarske uzdanice - banke, Pliva, INA... - već pripale strancima. Ali jedva da se još negdje može naći "domaći" koncern koji teži djelovati u čitavom svijetu, piše Deutsche Welle.
Hrvatska nipošto nije jedina bivša socijalistička zemlja čiji stanovnici misle kako je njihova država "rasprodala" najvrednije tvrtke strancima. Doduše, čak i nobelovac i bivši glavni ekonomist Svjetske banke Joseph E. Stiglitz u svojoj knjizi "Sjenka globalizacije" prigovara i toj instituciji i sestrinskom MMF-u kako se previše kruto držala takozvanog "Konsenzusa iz Washingtona" koji je 1990. za zemlje bivšeg socijalizma propisao načela nacionalnog gospodarenja: među njima je i liberalizacija domaćih tržišta da bi u njih mogli ući strani investitori, zaštita njihovog vlasništva i postupna privatizacija područja koja su do tada bila pod državnim monopolom.
S druge strane, iako barem dio Njemačke nikada nije okusio razdoblje socijalizma i oduzimanje vlasništva, tek u nekolicini njemačkih koncerna osnivačke obitelji još uvijek imaju većinu vlasništva. Porsche, BMW, ThyssenKrupp... Sve su to tvrtke u kojima obitelji osnivača ili zaklade koju su osnovale doduše imaju još važnu ulogu, ali u ukupnim razmjerima tek slikovito pokazuju kako još jedva postoji nekakav "domaći" koncern.
Najspektakularnije strukture vlasništva su svakako u automobilskoj industriji: tako je u koncernu Daimler, čak i nakon kraja avanture s Chryslerom, jedva 28,2% dionica u vlasništvu Nijemaca. Najveće investitori u proizvođaču Mercedesa treba tražiti na Arapskom poluotoku: to su Aabar Investments iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji posjeduje 9,1% dionica Daimlera i Kuvajt koji nadzire 6,9% dionica. Samo još Renault/Nissan ima još više od 3% - točnije, 3,1% dionica Daimlera AG, a sve ostalo je raspršeno doslovce po čitavom svijetu. I ovdje su to većinom institucionalni investitori - 61,9% prema samo 19,1% dionica u vlasništvu privatnih osoba.
Ali i usprkos ovim konkretnim podacima tipičnim za globalni svijet u kojem svi živimo, naravno da će kod građana uvijek ostati trunak taštine i ponosa nad "domaćim" tvrtkama - mada se to redovito može mjeriti tek u postotcima. Tako i u raspravi o hrvatskoj naftnoj kompaniji INA treba podsjetiti kako Njemačka svoju naftnu kompaniju - jednostavno više nema.
Članak u cijelosti pročitajte OVDJE