Kako mogu reći da sam ubila Lynn, kada sam je toliko voljela? - to pitanje sebi i drugima danas postavlja Britanka Kay Gilderdale, majka koja je u ponedjeljak oslobođena optužbe za pokušaj ubojstva svoje 31-godišnje kćeri kojoj je s 14 dijagnosticiran mijalgični encefalomijelitis (ME).
Nakon 17 godina života u agoniji, nepokretna u krevetu, priključena 24 sata dnevno na morfij kako bi joj bol bila podnošljivija, Lynn si je prije 13 mjeseci oduzela život. U tome joj je pomogla majka Kay.
- Ni na trenutak nisam zažalila zbog onog što sam učinila. Da jesam, mislim da se s time ne bih mogla nositi. Znam da sam učinila ono što je Lynn trebala i da je sada na miru. Pomažući joj da umre išla sam protiv svega što sam osjećala. - ispričala je nakon oslobađajuće presude Kay.
Lynn je o samoubojstvu pričala posljednje dvije godine svoga života, ali 55-godišnja Kay nije znala da je zaista i odredila dan kada će to učiniti. Sve je počelo 3. prosinca 2008. godine u 1.45 sati u noći kada je Lynn stisnula gumb na interkomu koji je imala pored kreveta, a preko kojeg je uvijek dozivala mamu.
Kay kaže da je, kada je ušla u njezinu sobu, odmah u njezinim očima vidjela što se događa. Lynn je iz cijevi na ruci uklonila špricu iz koje joj je konstantno morfij išao pod kožu te je premjestila u kateter na prsima kroz koji joj je droga odmah krenula u vene.
Ni morfij nije pomagao
- Plakala je i podigla je kateter s kojeg je visila šprica. Znala sam da se želi ubiti jer mi je to davala do znanja svaki dan - počela je svoju priču o 30-satnom najmučnijem razdoblju u njezinu životu. A taj se život raspao u studenom 1991. godine. Lynn, tada 14-godišnjakinja razbolila se na dan kada je primila cjepivo protiv tuberkuloze. Nikad se više nije vratila u školu - uskoro joj je dijagnosticiran ME, iliti sindrom kroničnog umora.
Njezin otac Richard, 56-godišnji bivši policajac koji se od Lynnine majke rastao 2002. godine ali je zadržao aktivnu ulogu u kćerinu životu, sjeća se dana kada ju je vozio kući iz bolnice nakon što joj je doznala strašnu dijagnozu.
- Gurao sam je u kolicima preko parkinga do automobila. Bio je lijep i sunčan dan. Nije mogla dobro vidjeti, jer je postala osjetljiva na svjetlost. Pitala me: ‘Tatice, što je to auto?’ Sjećam se da mi je u tom trenutku srce preskočilo. Stavio sam je u auto i rekao sam joj da stavi pojas, a ona me samo začuđeno gledala; nije znala što je to pojas. Na putu do kuće sam je u jednom trenutku pogledao, a ona je klonula sa strane bez svijesti, samo ju je pojas pridržavao. Bilo je strašno - prisjeća se.
Do svibnja 1992. Lynn je bila paralizirana, a do kolovoza nije mogla pričati niti gutati; hranili su je kroz cjevčicu. Ostatak života provela je ležeći jer je u uspravnom položaju gubila svijest. Bez obzira na morfij stalno je osjećala bol.
Strah od života, a ne smrti
U noći 3. prosinca prošle godine odlučila je to prekinuti.
- Sjela sam pored nje. Bila sam u šoku i pomislila sam kako je moram od toga odgovoriti. Ali istodobno sam znala da je njezino pravo da sve ovo prekine ako želi. Ono što me boljelo najviše bila je činjenica da ako prihvatim njezinu želju, da to znači da ću je izgubiti. No, već me prije uvjerila da više ne može nastaviti. Bojala se, ali ne nepoznatog, već mogućnosti da ostane živa - ispričala je Kay koja je bila ta koja je otišla po još dvije šprice morfija; dovoljno za predoziranje.
- Kada sam joj ih dodala, imala je pogled apsolutne odlučnosti. Pokušavala sam ostati mirna kao ona, nisam joj htjela sve otežati svojim raspadanjem. Niti u jednom trenutku nisam razmišljala o zakonskim posljedicama. Nagnula sam se nad nju da joj pridržim kateter, ali ona me odgurnula i sama uzela šprice. Već je neko vrijeme pratila što zakon kaže o pomaganju u samoubojstvu, zbog čega je htjela sve učiniti sama kako ja ne bih bila upletena u njezinu smrt. Odgurnula me jer nije htjela da ih diram. Držala sam je dok je padala u san; zaspala je gotovo odmah - priča.
Iako si je Lynn do tog trenutka već ubrizgala 630 miligrama morfija - što bi u normalnim okolnostima bilo dovoljno za predoziranje - ona je u svih tih godina razvila toliku otpornost da nije odmah umrla. U 3.30 se još jednom probudila i svojoj mami uputila još jedan pogled pun ljubavi, prije nego što se onesvijestila. Sljedećih 28 sati Kay nije jela ni spavala, samo je sjedila pored Lynn i plakala; držeći je za ruku, gladeći je i razmišljajući kako bi joj još mogla pomoći.
U potpunom kaosu
- Promatrala sam način na koji diše kako bih znala da li osjeća kakvu bol i kako bih bila uz nju ako zaista umre.
Oko 6 sati, tri sata nakon predoziranja, Lynnino disanje postalo je otežano. Kay je napravila koktel od tableta za spavanje i sedativa.
- Razmišljala sam o tome što bi joj moglo pomoći da prestane osjećati bol. Smrvila sam tablete u mužaru, otopila ih u vodi i dala joj ih kroz cjevčicu za hranjenje. Onda je postala mirnija.
Kroz neko vrijeme Kay se počela bojati da će morfij popustiti i da će Lynn ponovno početi osjećati bol, zbog čega joj je priključila novu špricu da joj polako kapa njezina uobičajena dnevna doza morfija. Također joj je dala uobičajene lijekove protiv mučnine i napadaja. Neko vrijeme je surfala internetom u potrazi za savjetima kako osigurati da njezina kćer ne pati.
- Kako su sati prolazili, počela sam paničariti. Lynn je oduvijek davala do znanja da ne želi da je se oživljava; znala sam da ne želi provesti život na aparatima. Nisam htjela da ode. Htjela sam pozvati pomoć. Htjela sam da su s nama njezin brat i otac. Htjela sam da pronađe mir. Nisam mogla prestati plakati. Iako sam u mislila da se dobro držim, sada mi je tek jasno da sam bila u potpunom kaosu.
Kraj je napokon došao u 7.10 sati; 4. prosinca. Kay je izašla iz njezine sobe kada je odjednom osjetila veliku potrebu da se vrati.
- Sjela sam pored nje, a ona je samo prestala disati. I tada sam se potpuno raspala.