Vijest o smrti Rafija Eitana, najslavnijeg i vjerojatno najvećeg obavještajca u povijesti Države Izrael, došla je s malom odgodom, nekako u skladu s njegovim zanimanjem. Kao da tajni agenti umiru tiho, onako kako su i živjeli, držeći se kodeksa tog osjetljivog i nadasve tajnog posla.
Posmrtni ostaci Rafija Eitana ispraćeni su na posljednji počinak još protekle nedjelje, a mediji su objavili riječi zahvalnosti i pohvale vodećih državnika, političara i njegovih kolega. Shabatai Shavit, bivši šef Mossada, izjavio je da je Eitan bio “jedan od očeva utemeljitelja obavještajne službe, kao i operative za Državu Izrael”.
Stvarao je i sljedeću generaciju Mossadovih agenata. “Bio je uključen u mnoge (tajne) operacije, od kojih su neke poznate, ali druge pak nisu”, dodao je Shavit. A slične pohvale izrekli su preminulom obavještajcu i šefovi Shin Beta, izraelske unutarnje tajne službe.
“Rafi je bio jedan od junaka obavještajne službe Države Izrael u bezbroj akcija poduzetih za sigurnost Izraela”, izjavio je premijer Benjamin Netanyahu na dan njegove smrti, u subotu. “Njegova mudrost, dosjetljivost i predanost narodu Izraela i našoj zemlji nije imala pandana”, dodao je.
Velike zasluge
Eitanove su zasluge velike, ali dobrim dijelom nepoznate javnosti. I takve, zapravo, moraju ostati. Kada je njegova Stranka umirovljenika osvojila sedam mjesta u parlamentu, u Knessetu 2006., pa je postao ministar zadužen za penzionere u vladi Ehuda Olmerta, to je bio labuđi pjev proslavljenog obavještajca.
Može se, napokon, dodati da se baš u kompleksu Knesseta nalazi i sudnica u koju je Eitan doveo Eichmanna iz Argentine, u kojoj je održano njegovo suđenje. Prema tome, Eitana je taj jedan tajni zadatak dopratio u kasni politički život. Ali bez njega ne bi bilo ni teze o banalnosti zla, koju je filozofkinja Hannah Arendt domislila upravo na tom suđenju, pa ni aktualne predstave u ZKM-u (Eichmann u Jeruzalemu).
Kako je prostor medija skučen, uz hvatanje Eichmanna spominju se još dvije akcije u kojima je kao šef terenskih operativaca sudjelovao Eitan. Afera Pollard druga je među njegovim razglašenim poslovima, premda mi se čini da u samom Izraelu stoji na prvom mjestu. Amerikanca Jonathana Pollarda “na vezi je držao” upravo Eitan. A podaci koje je taj američki mornarički časnik i stručnjak NSA predao 1985. - 86. Izraelu bili su od velike važnosti u tajnom nuklearnom programu, i ne samo u njemu.
Uhićen, Pollard je proveo nekoliko desetljeća u zatvoru, gdje ga je posjetio i spomenuti Netanyahu 2002., dok je bio izvan premijerskog ureda.
S druge strane, slučaj Pollard izbacio je Rafija Eitana s pozicije obavještajnog savjetnika vlade i vratio ga privatnim poslovima unutar istog ili sličnog djelokruga. U tome je imao potporu, navode mediji, dobrog znanca Fidela Castra. Treba napomenuti, usput, da se Eitana poštuje u Izraelu i zato što je organizirao krađu urana u Belgiji, koji je poslije prenesen u Izrael. To je, dakako, nepotvrđeno, kako bi se izrazili u obavještajnim krugovima.
Sin doseljenika
Rafi Eitan rođen je 1926. u kibucu Ein Harud na sjeveru Izraela; njegovi su roditelji bili doseljenici iz Rusije. Školovao se u poljoprivrednoj školi Ein Hashlosha i ubrzo pridružio elitnim ratnicima Haganaha, među kojima je, primjerice, bio premijer Menahem Begin. Oni će imati veliku ulogu u izraelskoj borbi za nezavisnost. Tu se učio borbenim vještinama i obavještajnim poslovima.
Tijekom jednog zadatka Eitanu je oštećen sluh; pretrpio je niz ozljeda u ratu za nezavisnost 1948., a 1955. godine bio je raspoređen u operativnu postrojbu Mossada s kojom je sudjelovao u nizu tajnih državnih misija. Jedna od njih bilo je hvatanje zloglasnog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, čije je suđenje 1961. privuklo pozornost cijeloga svijeta.
Zanimljivo je da medijska sjećanja u povodu smrti ovoga obavještajca ne spominju Eitanovu najveću dvojbu koju je kao šef operativne grupe za hvatanje Eichmanna imao u Argentini. Naime, u intervjuu za Jutarnji 2012. Eitan je otkrio da je u jednom trenutku sa svojim agentima pratio ne samo Eichmanna nego i jednako zloglasnoga tvorca zla, Mengelea.
Zbog problema s vlastima u Argentini, njegovi šefovi u Izraelu inzistirali su da zbog malog broja operativaca uhvati samo jednoga od njih. Bila bi najstrašnija solucija da mu obojica pobjegnu. Protiv svoje volje, a prema naređenju s visokog i najvišeg mjesta, operativac Eitan uhvatio je Eichmanna. A Mengele je opet nestao. I umro je u bijegu.
Lovio i Pavelića
Prema nekim izvorima, u ovoj najslavnijoj operaciji Eitan je surađivao sa Službama bezbjednosti Titove Jugoslavije, koje su bile u lovu na “domaće izdajnike”, odnosno odbjegle pripadnike ustaških i četničkih postrojbi. Nadasve, u lovu na poglavnika Pavelića.
Formalno, Eitan je Mossad napustio 1972., pa se bacio u privatni biznis, ali ostao je vladin savjetnik u pitanjima sigurnosti. Tek kada je postao šef Lekema, izraelske obavještajne agencije koja se specijalizirala za skupljanje podataka znanstveno-tehničke naravi, javno dostupne kao i tajne, posebno one namijenjene nuklearnom programu, regrutirao je spomenutog Pollarda.
Moj novinarski sastanak s Rafijem Eitanom u Zagrebu započeo je zabunom: otišao sam u hotel Sheraton, a on me čekao u tada preimenovanoj Panorami. Sjedili smo na terasi, a pokraj nas je stalno bio jedan mladić. Mogao je to biti njegov rođak, ali pretpostavio sam da je iz neke obavještajne službe.
Kako sam prije intervjuirao Shimona Peresa (1999.), pa kako je Peres bio zapovjednik glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga 50-ih, ili vojske, njegov nadređeni, zamolio sam ga da komentira njihovu suradnju. Ali nisam ni trebao pomišljati da bi Eitan komentirao Peresa (tadašnjeg predsjednika Izraela), ili bilo koga drugoga.
Odgovarajući na neka pitanja, Eitan mi je otvoreno rekao da neće lagati, ali neće niti išta progovoriti o pojedinim akcijama Mossada. To se odnosilo na pokušaje da doznam ponešto o dva njegova uspješna slučaja. Jedan je bio krađa obogaćenog urana u SAD-u i njegovo prebacivanje u Izrael 1968., tzv. slučaj Apollo. A drugi krađa američkih vojnih tajni ‘85.
U jednom trenutku Rafi Eitan spomenuo je da je po činu zapravo general Mossada. Pa sam mu rekao: “To mi niste smjeli reći”. I on me tada prvi, jedini put pogledao u oči.
Uz smrt Rafija Eitana neki izvori napominju da uskoro izlazi njegova autobiografija. Uspio ju je napisati, ali nije dočekao njezin izlazak.