Pod rijetkom krošnjom mango drveta, u improviziranu prognaničkom kampu na Filipinima, u koji je preko noći pretvorena nekadašnja mjesna osnovna škola, snažno gestikulirajući, ispuštajući povremeno i krikove na maguindanau jeziku, Fatima Balangi objašnjava kako je artiljerija lokalnih filipinskih militanata potpomognutih ISIS-om tutnjala do jučer njezinim Marawijem: „Beng, beng, buum …! Dvadesetak nas se nekoliko dana skrivalo nagurano u istoj sobici. A onda, jednu smo noć, oko tri sata, pužući, da nas ne bi dohvatili metci, konačno, pobjegli. Preko mosta i glavne ceste nije se moglo, sve su kontrolirali islamisti. Prerezali su nam kontakte,“ odsječno pritom mahne podlakticom kao da crta taj „rez“ na cestama i mostovima nastao okupacijom grada.
„Krenuli smo preko brda. Ideš, nemaš što izgubiti! U Marawiju više nije bilo života. Kroz šumu smo hodali četiri dana. Pili smo vodu iz rijeke, jeli korijenje, nešto manioke, mladog jama i kukuruza.“ Ova žena baš kao i većina ljudi oko nje do prije četiri mjeseca, dok strani borci nisu došli na njihova vrata, nisu ni čuli za ISIS. Bliski istok sasvim im je dalek, situacija tamo posve nepoznata, većina njih jedva da je u životu stigla dalje od nekoliko mjesta u neposrednu susjedstvu Marawija.
Naoružani do zuba
Na najjužnijem, velikom filipinskom otoku Mindanau, još od proljeća traje humanitarna kriza o kojoj dalje od jugoistočne Azije slabo da je stigao glas. Ono što do ostatka svijeta dopire jest da je predsjednik Rodrigo Duterte koji od dolaska na vlast većinom bez sudstva, tek s upotrebom sile, policijom i vojskom, vodi rat protiv droga, na Mindanau proglasio ratno stanje. A sličan akt već neko vrijeme pokušava nametnuti cijeloj zemlji. Da se Duterte više bavio Mindanaom i implementacijom mirovnog sporazuma s lokalnim muslimanskim pobunjenicima, od kojih neke skupine danas surađuju s vlastima, možda ISIS danas ne bi bio toliko prisutan ovdje, tvrde neki analitičari. Duterte, budi spomenuto, i sam potječe s Mindanaa, godinama je bio gradonačelnik najvećeg ovdašnjeg grada, Davaa, kojim sada upravlja - njegova kći.
.jpg)
Europska komisija je samo ove godine filipinskim prognanicima na Mindanau osigurala humanitarnu pomoć u vrijednosti od 1,7 milijuna eura, a u zadnje tri godine više od 5 milijuna eura
Militanti su u Marawi ušli koncem svibnja, maskirani i naoružani do zuba, a lokalno stanovništvo, šokirano, pozatvaralo se u vlastita četiri zida.
Od tad ISIS filipinska vojska nije uspjela sasvim istisnuti iz grada, makar su do danas vlasti vratile kontrolu nad većim dijelom. „ISIS-ovi ljudi kucali su na vrata i govorili da se spašava tko može, neka odmah napustimo Marawi, jer bit će velike borbe. Slučaj je htio da nama nisu pokucali, pa nismo znali za evakuaciju. Ujutro, iako smo shvatili da su svi susjedi otišli, mi smo ipak odlučili ostati. Borbe su bile intenzivne, a mi u šoku. Kud i kako krenuti?“, vrti glavom kao da još uvijek ne razumije što ih je snašlo Raihanna Diamla, 21-godišnjakinja koja je s obitelju naposljetku napustila grad. Nervozno se poigrava prstima dok sjedimo u njezina dva plastičnim vrećama, improviziranim zastorima ograđena kvadrata u prognaničkom naselju u kojem je situacija na rubu podnošljivosti. S povjerenjem i isčekivanjem pogledava u prevoditeljicu koja radi za Action For Hunger, humanitarnu organizaciju koja je od prvog dana priskočila ovdje pomoći.
Raihanna Diamla
Autonomija nije dosta
Jedina kršćanska, velikom većinom katolička, država u jugoistočnoj Aziji, Filipini, mogla bi, upozoravaju ovdje locirani stručnjaci za sigurnost, postati jedno od novih i bitnih uporišta Islamske države. U toj otočnoj, gusto naseljenoj zemlji u Pacifiku, gdje je gotovo 100 milijuna ljudi, od kojih oko 80% katolika te 5 % muslimana, desetljećima na Mindanau, najjužnijem otoku, traje lokalni konflikt. Islamska manjina traži odcjepljenje. Muslimana je na Mindanau oko 20%, nešto manje od pet milijuna. Većina ih živi u autonomnoj regiji Muslimanski Mindanao, ali ta, 1989. dobivena autonomija, malo koga ovdje zadovoljava.
.jpg)
Lokalni radikali, povezani s ISIS-om, potpomognuti stranim borcima iz Indonezije, Malezije i Singapura, prije četiri mjeseca zauzeli su Marawi, većinski muslimanski grad, središte pokrajine Lanao del Sur. Kad se ISIS-ova zastava zavijorila u gradu, koji je nakon toga u samo dva dana napustilo gotovo svo preplašeno, šokirano lokalno stanovništvo, filipinske su vlasti konačno jasno kazale da je ISIS u regiji, dok se zadnje dvije godine nagađalo da je riječ o skupinama koje govoreći o svojoj povezanosti s ISIS-om pokušavaju tek dodatno si dati na važnosti, ali te veze, govorilo se, nisu čvrste. No, činjenica je da nacionalna vojska ni danas, nakon četiri mjeseca borbi i pomoći koju su primili od američkih trupa, nije uspjela militante posve istjerati iz, u međuvremenu, posve porušena grada. Manji dio na istoku Marawija još je pod djelomičnom kontrolom pobunjenika.
Lokalni stručnjak za sigurnost, koji nije želio biti imenovan, kaže da je u borbama u području Marawija, ali i obližnjeg, 80 km udaljena, Cotabata, sudjelovalo oko 1200 stranih boraca, većinom iz Malezije i Indonezije, ponešto i iz Singapura. Napominje da je budućnosti očekivati još više bilo ISIS-om inspiriranih ili direktno potpomognutih akcija.
Sigurnost regije
Tako lokalni konflikt, desetljećima duga borba dijela filipinskih muslimana na odcjepljenje ili barem širu autonomiju, potpomognut stranim teroristima, zbog infiltracije ISIS-a prijeti potencijalno ugroziti sigurnost regije.
Mnogi upozoravaju da je realna opasnost, ako vlasti tome ne stanu na kraj, da će se jugoistočna Azija, Filipini posebice, zbog njihove porozne, teško čuvane morske granice s većinski muslimanskom Indonezijom i Malezijom, kojima su neki od ovdašnjih južnih otoka sasvim blizu, pretvoriti u jedno od uporišta ISIS-a. Kako gubi područja na Bliskom istoku, tako ISIS pokušava proširiti svoj utjecaj na južnim Filipinima.
Na neki je način, kaže spomenuti stručnjak za sigurnost, logično da se ISIL želi proširiti na Mindanao; u autonomnoj pokrajini Muslimanski Mindanao, separatističke snage MILF (Moro, islamski oslobodilački front), trenutno su miru s vlastima, što radikalima ne odgovara, a do tad u vodile dugogodišnju borbi za neovisnost. U borbama MILF-a i vlasti od sredine 1980-ih do danas poginulo je oko 150 000 ljudi.
Status autonomne regije daleko da zadovoljava ambicije raznih pobunjeničkih skupina, a vlasti u Manili pak otežu s mirovnim sporazumom, ne žure potvrditi tzv. Bangsamoro ustav kojim bi se ta autonomija dodatno učvrstila i proširila.
Bangsamoro traži da muslimani na tom području dobiju status nacije, da imaju pravo primjenjivati šerijatsko pravo, ali i poštivati slobodu vjeroispovijesti.
Kulturološki, mentalitetom i navikama Filipini jesu, ali i nisu Azija. Ovdje su Španjolci stigli u 16. st. i ostali točno 333 godine, no prije španjolskih kolonizatora na Mindanao su, u 14. st., stigli muslimani. Amerikanci su Filipine okupirali 1898. U Drugom svjetskom ratu zemljom su tri godine vladali Japanci, Amerikanci su ih ponovo zauzeli 1944.
Španjolci su Filipincima ostavili katolicizam, Amerikanci im nametnuli svoju kulturu, pa je Manila, ali i veći dio te uglavnom siromašne zemlje, snažno amerikaniziran. I dok su 1950-ih i 1960-ih Filipini bili među razvijenijim državama tog dijela svijeta, dapače, gotovo odmah iza Japana, danas spadaju među najsiromašnije.
Osim što su često na meti potresa i tajfuna, pa je dijelu stanovništva sasvim očekivano i normalno svakih nekoliko godina završi u privremenu prognaništvu, rat u Marawiju na Mindanao je donio novih 350 000 prognanika. Sukob u Marawiju počeo je kad je filipinska vojska napala skrovište gdje se skrivao Isnilon Hapilon, kojeg drže vođom ISIS-a na Filipinima, čovjeka za čiju glavu Washington nudi pet milijuna dolara. Hapilon je i vođa islamista Abu Sayyaf koji se dobrim dijelom financiraju od otkupnina, zarađuju na otmicama, a najizdašnija su im meta kineski poslovni ljudi. Ne bi li zaštitili Hapilona, članovi lokalne pobunjeničke Maute grupe, povezane s ISIS-om, krenuli su u napad.
Nedostaje hrane
Situacija u mnogim prognaničkim kampovima na rubu je podnošljivosti. Jedan od nekoliko koje smo posjetili, smješten je praktički na otvorenom, jer ponad ljudi tek je visoko dignuti krov, kupola, a ispod beton, zidova nema; riječ je o do jučer sportskom igralištu, tu su smještene 134 obitelji. Na ulazu neizdržljivo bazdi po fekalijama. Unutra možete tek kad vam se nos i želudac naviknu ta teške mirise. Od betonskog poda odijeljena tek potrganom kartonskom kutijom ili kakvom tankom prostirkom, spava novorođenčad, okružena brojnom, tek nešto starijom slabo uhranjenom braćom i sestrama. Nedostaje svega, od hrane do ostalih potrepština. Žene kažu – posebno fali pelena. Kamp čuva lokalna policija.
U kampovima su, najvećim dijelom, žene i djeca. Muškarci, ako imaju sreće, po cijeli dan rade kao građevinski radnici za tri dolara.
Mnogima je poneki rođak ostao u Marawiju. Jesu li živi ili njihova tijela leže među leševima koje mjesecima nitko ne kupi s ulica toga grada, ne znaju. Ljetos je u gradu bilo i kolere, za koju Međunarodni crveni križ, koji je više puta uspio ući u grad, tvrdi da je sad pod kontrolom.
U prognaničkim kampovima u Sagiaranu, manje od četiri kilometra udaljenu od Marawija, gdje se i dalje vode borbe, ljude bude detonacije.
Nitko ne zna koliko je civila preostalo u Marawiju, oni su danas taoci, sva komunikacija je prekinuta. Jedan od prognanih, Arnold Macabando, tupim glasom priča kako je na Facebooku vidio da mu je kuća sasvim srušena.
Tek dio prognane djece ide u školu. Filipini su mnogoetnička država, jezici su mnogobrojni, pa većina onih koji su izbjegli iz Marawija ne govore u zemlji, uz engleski, službeni tagalog. S početkom školske godine vlasti su zaposlile dio nekadašnjih učitelja iz Marawija da podučavaju djecu na njihovom, maguindanao jeziku.
Pod jednim od šatora volonterka Amerah Rashid, i sama izbjegla iz Marawija, podučava žene kako se obraniti od nasilja, govori im koja su njihova prava. „Grozno je traumatično ono što sam doživjela u Marawiju, ali danas sam jača osoba, baš je ovaj program protiv nasilja nad ženama, koji ja sad podučavam druge, doprinio da se osjećam puno snažnijom. U ovakvim uvjetima gdje je puno ljudi i malo hrane i svega što treba za život, nasilje je sveprisutno. Morate ojačati žene i djecu, prvo mentalno.“, govori dok oko nje stoje djevojčice, neke bosonoge i raščupane, druge pak kose pokrivene maramama, obučene kako religijski običaji nalažu.
Filipinske vlasti do sad nisu zatražile humanitarnu pomoć. Upućeni kažu da je to stoga što predsjednik Duterte želi ostaviti dojam da vlada situacijom, po cijenu da ljudi i gladuju. No, na terenu su prisutni mnogi, od Međunarodnog crvenog križa koji uspijeva čak ući i u Marawi, do organizacija poput Action Against Hunger s kojima surađuje Europska komisija i preko kojih doniraju dio novca na Filipine. Dapače, humanitarne organizacije našle su se odmah na početku krize, u ključnom trenutku, na terenu, još u doba kad lokalne vlasti nisu bile uopće spremne adekvatno odgovoriti na istu.
Samo u 2017. Europska je komisija, posredovanjem ECHO (European Civil Protection and Humanitarian Aid Operation), Komisijine opće uprave koji se bavi pomaganjem civilima na prirodnim nepogodama i ratom ugroženim područjima, donirala milijun i 775 000 eura za pomoć ugroženima sukobom na Mindanau. Osiguravaju vodu, hranu, zdravstvenu zaštitu, razne edukacijske programe, posebice za osnaživanje djece i žena. U zadnje tri godine Europska je komisija za pomoć ugroženima konfliktom koji ovdje traje desetljećima donirala nešto manje od pet milijuna eura, a u posljednja dva desetljeća na Filipine je, vječno izložene prirodnim katastrofama, tajfunima i potresima, poslano više od oko 75 milijuna eura, ne brojeći dodatnih 26 milijuna žrtvama konflikta.
Pedesetak prognaničkih obitelji smješteno je u odavno napuštenoj i iznimno zapuštenoj medresi u naselju Pantao Ragat. To je kamp koji vlada ne priznaje, jer su izbjeglice iz Marawija prestali popisivati nakon 5. lipnja, tako da u ovaj centar pomoć stiže tek sporadično. U velikim sobama nekadašnje islamske škole obitelji su, uglavnom mnogoljudne, jedna od druge odijeljene pregradama od plastičnih prostirki.
Teško se ovdje diše, što od sparine i visoke vlage u zraku, što od dima koji se širi iz kuta gdje se na improviziranoj peći kuha mršavo jelo. Sretan si, kaže mi stariji čovjek, što bar u miru, da te drugi ne vide, možeš - zaplakati. Pod ovim se krovom sad rađa i umire, vodi ljubav, kuha, druži, očajava i nada.
Makar sirotinja, dolaskom su prikupili nešto novca ne bi li napravili improviziranu džamiju. U njoj mole muškarci, žene klanjaju u nekadašnjoj medresi, tamo gdje stanuju. „Nema posla. U Marawiju su svi radili. Ovdje po cijeli dan sjedimo i razmišljamo. Ljudi su očajni. I to vodi u nove i nove probleme. Vlada pošalje nešto riže, maramu, pokrivalo za glavu za žene, sardine …“, govori starac.
Slobodni da plaču
Prognanički kamp u Pantaru, nekoliko desetina kilometara dalje, napravile su vlasti. Deseci žutih šatora poredanih s lijeve i desne strane improvizirana puta. Mona A. Casan (45), četiri godine udovica, u Marawiju je imala dućan, a i ovdje, usred prognaničkog kampa, prodaje ulje, soja sos, šećer u sasvim malim vrećicama, jer mnogi si jedino mogu priuštiti tek male doze potrepština. Cigarete i bombone prodaje - na komad. Puno je pušača koji nemaju ni upaljač pa je trgovkinja uza svoj štand objesila jedan s kojim pale cigaretu kad za nju skucaju novca. Šestoro Monine djece odraslo je, odavno prebrojava i unuke. „Noću se trzaju, boje se pušaka i bomba što odjekuju. Ne smijem im reći, ali i ja se bojim spavati, ovi šatori su tanjušni, lako doleti koji metak. Neka je hrana koju smo dobili bila i pokvarena, ali jeli smo, jer to jedino što imamo.“
Mona A. Casan
Krupne kapi kiše kreću udarati o vrh šatora, sve lošije čujem što govori: „Ovi šatori su sad, dok je kiša još i podnošljivi, gadno je bilo u doba suša, ovdje je 300 stupnjeva.“
U zadnjih pet godina na Mindanau je bilo više od šest milijuna prognanih. Tko se ovdje protiv koga bori nije jednostavno objasniti, vlada se hrva s raznim islamističkim, komunističkim te drugim pobunjeničkim skupinama koje pokreću razni motivi i ideologije. Kako se borbe smire stanovništvo se vraća kućama, a za mjesec-dva ponovo u prognaničke centre. Za doba kad nije rata, stigne tajfun ili potres, pa opet moraju od kuće, ako kuće uopće i imaju. Tu gdje većina živi od nekoliko dolara dnevno, pa i manje od toga, kako kaže jedan od starješina sela pored Cotabata gdje su navodno borci ISIS-a regrutirali ljude „Nije teško naći borce. Oni dođu i propovijedaju o 'pravom islamu'.
No, ne idu naši ljudi za njima zbog vjerovanja u to, ne idu vođeni srcem, već želucem, treba djecu nahraniti. Kad pristupiš ISIS-u dobiješ 100 000 pesosa (nešto manje od 2000 dolara), a potom 30 000 pesosa (oko 600 dolara) mjesečno.“ U močvarnom području oko Cotabata nezaposlenost je ogromna, a poljoprivreda, zbog vlažna tla, slaba. Ovdje, osim riže, jedva da što uspijeva, njima su i na Filipinima inače sveprisutne banane, ananas, mango, govori, „rijetka egzotika. Ako vlasti nešto ne učine problem će postati puno veći. Predsjednik Duterte vodi rat protiv droga, ali nama treba rat protiv siromaštva, jer glad će ljude primorati raditi za ISIS.“
Evakuacijski centar