Björn Borg, jedan od najvećih tenisača svih vremena, povukao se na vrhuncu slave nakon što je osvojio pet Wimbledona zaredom, u 26. godini. Ali, za takvu odluku treba imati snage. I u sportu. A nekmoli u politici. Koja, osim slave donosi i moć. Američki predsjednik Bill Clinton bio je izuzetno iskren i rekao da bi ga iz Bijele kuće iznijeli samo u lijesu da ne postoji ustavno ograničenje dva mandata.
Angela Merkel nije slijedila Borgov primjer. Njezin se pad, potvrđen današnjom odlukom da se povuče s mjesta predsjednice Kršćansko demokratske unije (CDU), povezuje s odlukom da 2015. godine otvori vrata izbjeglicama što je, navodno, dovelo do rasta radikalne desnice. Ona i danas smatra da je povukla ispravan potez - konačno, od 2017. godine žene u Njemačkoj rađaju prosječno dvije bebe i tako je otvoren put demografskom oporavku. Realno, desnica je već bila tu i da nisu došli migranti, ona bi put na scenu našla na nekim drugim temama. Jer, nakon financijske krize europski je politički krajobraz iz temelja izmijenjen, a dvostranačje postaje dio povijesnog narativa. Njemački parlament, Bundestag, nakon izbora u rujnu prošle godine ima najveći broj stranaka od Drugog svjetskog rata - čak sedam.
Angela Merkel je bila obećala da će se povući kad napuni 60 godina, ali tada, 2014. godine, Europa nije bila stabilna pa je odlučila ostati. Što nije bila pogreška. No, nakon najgoreg izbornog rezultata na saveznoj razini prošle godine je trebala. Tada je napravila uistinu najveću političku pogrešku i krenula u pregovore o formiranju koalicije sa Zelenima i liberalima koje je minirao Horst Seehofer, čelnik “sestrinske” Kršćansko socijalne unije (CSU). Nakon kraha tih pregovora imala je drugu priliku za častan uzmak: neki su to i priželjkivali, ali Merkel se bojala izvanrednih izbora na kojima bi CDU prošao još gore, a radikalno desna Alternativa za Njemačku (AfD) navodno bolje.
Što i nije sasvim sigurno jer posljednji izbori na razini saveznih država pokazuju da AfD ima gornju granicu rasta na zapadu zemlje što ga limitira u ostvarivanju rezultata iznad 15 posto. Jednako se tako opirala manjinskoj vladi sa Zelenima dijelom s pravom jer Njemačka nema iskustva s takvim političkim opcijama, ali kad se pogleda sa sadašnje točke, neopravdano jer su Zeleni izuzetno odgovoran i poticajan partner s kojima Merkel dijeli niz političkih stavova (odnos prema migrantima, pitanje budućnosti Europe, zelena ekonomija - malo se razilaze na pitanjima dizelaša, ali to bi se riješilo).
I nastavila je s pogreškama želeći nastaviti svoju politiku stabilnosti i provjerenih modela te je pozvala u koaliciju socijaldemokrate (SPD). I ostavila u njedrima guju vodstva CSU-a koje je nastavilo voditi zasebnu politiku, rastakati koaliciju i dva je puta dovesti gotovo do raspada.
Merkel nikad nije donosila odluke ishitreno, uvijek je promišljala, katkad i predugo (u njemački su uveli glagol “merkeln” - polako, bez žurbe djelovati, katkad i ne djelovati). Krah CSU-a i CDU-a na izborima u Bavarskoj i Hessenu bili su točka koju je očito sama postavila za donošenje konačne odluke: vrijeme je za postupno napuštanje liderstva. No, ni za tu se odluku ne može reći da je dobra (Merkel je naprosto upala u začarani krug i nikako da se izvuče). Sama je višekratno navodila kako kancelarka mora biti i predsjednica stranke poučena iskustvom Gerharda Schrödera, kancelara SPD-a (kojeg je naslijedila 2005. godine) koji je, zbog stranačkog pritiska nakon uvođenja reformi Agenda 2010. morao napustiti vodeću poziciju u partiji. Od tada do danas SPD više nikad nije pobijedio na izborima.
Ovom odlukom Merkel generira nestabilnost u Njemačkoj: u CDU je već krenula borba za poziciju koja nudi vjerojatno kancelarsko mjesto 2021. godine (ili ranije). A koalicijska vlada će bitno oslabiti posebno ako Seehofer ostane na mjestu ministra unutarnjih poslova (što je izgledno): smatrat će da je Merkel ranjena i da može nastaviti s forsiranjem svojih duboko pogrešnih politika.
SPD-ovo vodstvo će biti pod još snažnijim pritiskom lijevog krila i mladih da se povuče iz koalicije i riskira izborni krah - ali dobije vrijeme potrebno za redefiniranje stranke. Takav će razvoj stanja ići na ruku AfD-u, ali na sreću i Zelenima koji postaju druga stranka po snazi. Na europskoj razini će nestabilna Njemačka i oslabljena Merkel dati novo gorivo populistima i nacionalistima - jer danas sigurno slave Orban, Salvini i Le Pen. A kako se čini, Njemačka neće moći izbjeći prijevremene izbore. Nakon kojih će Merkel u političku mirovinu i to kao gubitnica.