U 21. stoljeću ratovi se ne objavljuju, ali kad počnu, ne idu po ustaljenim šablonama kakve poznajemo iz povijesti. Udio nevojnih metoda za postizanje političkih i strateških ciljeva raste, pa su čak efikasniji i nadilaze značaj oružane sile i ratnih djelovanja. Sve se više koristi široka primjena političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih i drugih nevojnih sredstava, uz pomoć protestnog i nezadovoljnog potencijala u stanovništvu neke zemlje, napisao je u svom radu “Mogućnosti znanosti u predviđanju” u listu Vojenno-promišljenij kurjer general armije Valerij Gerasimov, zapovjednik Glavnog stožera ruske vojske.
To je odmah detektirano kao nova doktrina ruske vojske koja je i dobila ime po svom tvorcu Gerasimovu, a on sam je prozvan “ocem hibridnog rata”, iako su o tome i prije njega pisali mnogi američki vojni stratezi.
Cilj: društveni slom
Ukratko, nije cilj nekoga osvojiti samo oružjem, nego prouzročiti slom njegova društva, odnosno društvenih i socijalnih vrijednosti. “Nove tehnološke mogućnosti i IT u mnogim su slučajevima po efikasnosti nadišli snagu oružja”, piše Gerasimov. Nova vremena zahtijevaju i nove strategije u posthladnoratovskom razdoblju kada je Rusija prilično stiješnjena u svoje granice, ostala je bez saveznika u Europi (za utjehu joj ostaju Bjelorusija, Armenija i donekle Srbija), a NATO, odnosno Zapad upao je i u njezin atar - bivši SSSR.
Naime, nakon raspada nekadašnjega komunističkog imperija navodno je dogovoren džentlmenski sporazum Clinton-Kohl-Jeljcin da se Washington i Bruxelles neće pačati u rusku interesnu sferu - bivši SSSR (doduše, bilo im je jasno da tri baltičke države neće moći biti dio tog ruskog Commonwealtha te su ih u znak “dobre volje” prepustili Zapadu). U Moskvi taj neformalni dogovor stalno spominju i Putin smatra da je Zapad nepošteno postupio i prekršio ga te on sada želi uspostaviti, pa i natjerati Zapad na “uvažavanje Rusije” (to je stalna mantra iz Moskve - “želimo da nas uvažavaju i da nas prihvate kao ravnopravne”) i prijašnjih dogovora.
Rusija je danas puno jača i ekonomski i politički i međunarodno nego u vrijeme Borisa Jeljcina pa Putin misli da ima snagu (nije da nema) postaviti se al pari Zapadu i vratiti nekadašnju poziciju. Gerasimovljeva doktrina u tom se političkom dijelu temelji i na postulatu Sergeja Lavrova, prvog Putinova diplomata, da je Rusija alternativa SAD-u. Rusija se, dakle, pripremila za nove izazove u načinu modernog ratovanja ili, bolje reći, političke borbe i premoći u okolnostima prve polovice 21. stoljeća.
“Maksim po diviziji”
Staro konvencionalno ratovanje - kako se kaže, “k’o Maksim po diviziji” ili udri artiljerijom i pješaštvom po neprijatelju - postaje zastarjeli i sve odbačeniji ili, pak, sve više drugorazredni ili drugostupanjski način ratovanja, političkog djelovanja i osvajanja. Nove tehnologije, informatika i mediji preuzimaju glavnu, ako ne i najvažniju, ulogu u suvremenom ratnom nadmudrivanju, u skladu s onom “osvoje vas, a da toga niste ni svjesni, niti to na vrijeme primijetite”.
Gerasimovljev članak smatraju novom strateškom taktikom Kremlja - svojevrsnim totalnim ratom - u kojoj se rat i politika dopunjuju i preklapaju i ideološki i tehnološki. Naime, treba stvoriti kaos, sumnju, zbrku u kojoj se više nikome ne može vjerovati ili, još bolje, kada se ne zna kome vjerovati i koje je rješenje ispravno. Neki zapadni analitičari smatraju da u tom novom “ratovanju” Rusija pomaže objema stranama u unutarnjem sukobu - ne nužno oružanom - kako bi iscrpila određenu zemlju tako da nema pobjednika, osim, naravno, Rusije koja onda može odrediti što joj u danom trenutku odgovara. Primjer za to je Ukrajina gdje je Rusija istodobno “pomagala” i ukrajinskim ultranacionalistima i proruskim snagama. Destabilizacija kao glavna poluga, naravno u slučajevima gdje se ne može kontrolirati situaciju.
Možemo reći da je to strategija koja se očitava u Ukrajini, ali i u ruskoj politici prema Balkanu, u prvom redu prema BiH, ili na Kavkazu - Gruzija. Podsjetimo i na pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, za koji u Podgorici tvrde da su bile umiješane Rusija i tamošnje tajne službe, te na pat-situaciju u Moldaviji. Naime, kako je rekao ruski analitičar Maksim Samorukov, “podgrijavanje nestabilnosti” u regijama ili državama gdje ne mogu ostvariti prednost, trenutačno je glavna ruska taktika.
Samorukov smatra da Rusija ne može niti igrati konstruktivnu ulogu u rješavanju kriza u zemljama koje otvoreno govore da im je cilj EU i NATO, a ne Rusija. Zašto bi, pita se on, Kremlj tada vodio konstruktivnu politiku u određenoj kriznoj regiji. Ne valjda zato da se probleme riješi, a ta zemlja otperja iz njihova vidokruga. No, s druge strane u Moskvi se jako pribojavaju tzv. obojenih revolucija, pogotovo da ne dođu do kremaljskih zidina. U Moskvi kažu da je Gerasimovljeva doktrina samo odgovor na postojeću i već realiziranu zapadnu doktrinu obojenih revolucija, posebno Arapskog proljeća.
Najutjecajniji vojnik
I dok na Zapadu smatraju da je Gerasimovljeva doktrina nova ruska strategija, u Rusiji, pak, govore da mit o postojanju “doktrine” zapravo pokazuje potpuno nerazumijevanje ruske politike, pogotovo one koja se odnosi na sigurnost zemlje. Naime, Rusi kažu da je riječ samo o strategiji obrane Rusije od mogućih prijetnji nasilnog rušenja vlasti i onemogućavanja ili sprečavanja zapadnog utjecaja na rusku unutarnju politiku. U Moskvi tvrde da je Zapad - pri čemu misle na administraciju Baracka Obame - organizirao ukrajinski Majdan, odnosno izrodio krizu u toj zemlji te pučem svrgnuo legitimnog predsjednika Viktora Janukoviča. Dakle, Valerij Gerasimov samo je sublimirao trenutačne zahtjeve i prohtjeve kremaljske strategije i njihovih težnji, ali i strahova Vladimira Putina i njegova okruženja.
Gerasimov je uzeo strategiju koja je bila još u SSSR-u i skuhao je u istom loncu sa strategijom totalnog rata te formulirao novu teoriju suvremenog ratovanja. Gerasimova smatraju najutjecajnijim “vojnikom” u Kremlju te bliskim Putinovim suradnikom. A vojska dugo nije imala nekog značajnijeg lika u uskom kremaljskom Putinovu krugu. Ministra obrane Sergeja Šojgua, kao jednog od najbližih Putinovih ljudi, ne treba tu računati jer on nije profesionalni vojnik. Putin baš ne voli armiju, nekako mu je KGB puno bliži. Gerasimov je iznimka koja potvrđuje pravilo, ali svakako je sposoban i vrijedan dio današnjeg kremaljskog mehanizma.
Valerij Gerasimov je rođen u radničkoj obitelji u Kazanju, glavnom gradu Tatarstana. Rus je po nacionalnosti. I izgleda točno onako kako su u američkim hladnoratovskim B-filmovima oslikavali ruske generale, kao bučne i baždarene na hektolitre votke. Je li Gerasimov doista takav, ne zna se, ali za razliku od tih hollywoodskih predrasuda, sigurno nije neobrazovana seljačina, nego posve suprotno. Školovao se na elitnim ruskim vojnim akademijama: Vojnoj tenkovskoj akademiji “Maršal Malinovski” te na najvišoj i najznačajnijoj elitnoj vojnoj akademiji Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije, koja slijedi tradiciju iz vojne akademije osnovane još 1832. godine.
Tenkist je po ves-u. Služio je kao načelnik Stožera u gardijskoj tenkovskoj diviziji sovjetskih vojnih snaga u Poljskoj. Ta je služba uvijek bila delikatna zbog kompliciranih rusko-poljskih odnosa. Osim toga, bilo je to u vrijeme preuzimanja vlasti Solidarnosti i spekulacija o mogućoj ruskoj vojnoj intervenciji. Služio je i na delikatnom Kavkazu.
Danas ga optužuju da je “glavni ideolog rata u Donbasu”, zbog čega je ukrajinsko tužiteljstvo protiv njega podiglo optužnicu i zatražilo njegovo uhićenje. U Rusiji su ukrajinsku tajnu službu, koja je to zatražila, nazvali “leglom idiotizma”. Gerasimov je zbog aktivnog sudjelovanja i sumnji u izazivanje ukrajinske krize na “crnoj listi” EU i Bijele kuće. Kako pišu ruski mediji, analitičari Bellingcata sumnjiče ga da je možda upetljan u prebacivanje raketnog sustava BUK na istok Ukrajine, kojim je srušen malezijski Boeing 777 na letu MH17 iz Amsterdama u Kuala Lumpur 17. srpnja 2014. godine, pri čemu je poginulo svih 298 putnika i članova posade.
Gerasimov je i organizator (uspješne) ruske vojne operacije u Siriji, koja je počela u rujnu 2015. godine, a zbog toga ga je Putin svojim “internim ukazom” imenovao Herojem Rusije. Svoju doktrinu “napravio” je kao mješavinu strategije bivšeg SSSR-a, koji je također sebe smatrao otokom u neprijateljskom okruženju.
Uzori iz prošlosti
Njegovi ideološki očevi su pukovnik Crvene armije Georgij Isserson, ideolog sovjetskih ratnih strategija i uvjereni boljševik, te pogotovo Jevgenij Messner, autor knjige “Metež - ime trećeg svjetskog rata” i “Svjetski kaos-rat”, koji je sušta ideološka suprotnost Issersonu. Naime, Messner je bio carski oficir koji se u građanskom ratu borio na strani carske vojske protiv boljševika kojima je bio zakleti neprijatelj.
Nakon pobjede boljševika sklonio se u Kraljevinu Jugoslaviju i živio u Beogradu. Početkom Drugoga svjetskog rata priključio se nacistima. Sudjelovao je u borbama protiv partizana, a pred kraj rata bio je načelnik propagande u 1. ruskoj nacionalnoj armiji pod njemačkim patronatom.