' Vojnici: Dnevnici ratovanja, ubijanja i smrti' još je jedna knjiga koja razbija mit o časnim vojnicima njemačkog Wehrmachta koji u Drugom svjetskom ratu nisu činili ratne zločine, nisu bespotrebno ubijali i okrutno mučili i silovali civile poput 'onih hitlerovskih fanatika u SS-u'. Knjiga je izazvala senzaciju kad je nedavno objavljena u Njemačkoj, a uskoro će izaći i na engleskom jeziku.
Radi se o knjizi povjesničara Sönkea Neitzela koji je svoje istraživanje bazirao na svjedočenjima iz prve ruke, i to iz međusobnih, opuštenih razgovora pripadnika Wehrmachta koji su u Britaniji bili ratni zarobljenici i čije su razgovore Britanci tajno snimali. Zato Neitzel naglašava da se radi o autentičnim izvorima i da se ne može tvrditi da su ovakva svjedočenja iz njih izvučena pod prisilom.
Većinom se radi o običnim vojnicima, mornarima i pilotima koji su se međusobno hvalili o ubijanju žena i djece, silovanju žena i egzekucijama civila. Hvalili su se i kako su bili dovoljno samostalni da im za ništa od toga nisu trebale naredbe nadređenih jer su već sami znali što im je činiti i, prema vlastitim riječima, u tome su upravo uživali.
- Pucao sam na sve, naravno, ne samo na vojne mete. Baš smo voljeli gađati majke s kolicima, pogotovo ako su još vodile drugu djecu za ruku. Zapravo smo na to gledali kao na sport, ispričao je natporučnik Hans Hartigs.
Jedan neimenovani časnik Luftwaffea je rekao kako mu je već postala fizička potreba bombardirati. 'To mi daje tako dobar osjećaj. Tako lijep, zapravo, kao da sam upucao nekoga.'
Vezist Eberhard Kehrle koji je služio na Kavkazu ispričao je kako su on i njegovi bez čekanja ikakvih naredbi jednostavno kosili sve pred sobom. 'Pištolje van, žene i djeca, što god vidiš... počistiš!'
Jedan vojnik koji je služio u Rusiji je ispričao da im je tamo bilo najgore ubijati djecu. Britanci koji su prisluškivali to su isprva protumačili kao crtu humanosti, dok nisu čuli direktno iz vojnikovih usta zašto je to bio takav problem – 'zato što su se previše migoljila i nisi ih mogao natjerati da stoje mirno'.
Tajne snimke razgovora zarobljenih njemačkih vojnika otkrile su i postojanje svojevrsnog egzekucijskog turizma. Naime, vojnici prijatelji SS-ovaca koji su ubijali civile često bi iskazali želju doći posvjedočiti tom činu.
- Želiš doći snimiti? Pa što nisi rekao? Mislim, obično ih ubijamo ujutro, ali ako je to problem, naći se ih se koje možemo smaknuti popodne! – Tim je riječima general Edwin Graf von Rothkirch und Trach opisao kako ga je jedan SS-ovac pozvao pridružiti im se na smaknućima.
Pukovnik Mueller-Riezenburg je pak ispričao kako su ga SS-ovci pozvali na 'lov na Židove'. 'Cijela naša četa je išla i svi smo im se pridružili. Svima su nam dali da si izaberemo jednoga za upucati.'
- A dok sam bio u Kharkovu, nastavio je Mueller, tamo su na raznim radovima bile tako lijepe cure. Mi bismo se samo provezli, utrpali ih u auto, i izbacili ih nakon što smo završili s njima'.
- Jednu za koju smo mislili da je ruska špijunka smo prvo premlatili, prvo štapom po sisama, pa pištoljem po dupetu, pa smo se nad njom izredali svih nas osmorica. I onda smo je raznijeli granatom. Nije ni pisnula, dodao je jedan drugi vojnik.
Uz ova priznanja, knjiga zapravo govori o dubokoj metamorfozi 40 posto njemačkih muškaraca u razdoblju od 1939. do 1945., njih gotovo 20 milijuna, koji su za fuehrera obukli uniformu i koji su od mladosti indoktrinirani nacističkom propagandom zbog koje su bili sasvim uvjereni da su nadljudi koji su mogli i smjeli činiti što su htjeli. Knjiga je također pokušaj odgonetavanja misterija onoga što običnog čovjeka, koji prije rata ne bi ni psa udario, pretvori u takav krvožedan stroj čim stavi uniformu i koliko se to brzo dogodi. 'Prema ovome, čini se, vrlo brzo,' komentirao je knjigu njemački Der Spiegel.