Na izborima u Srbiji dogodilo se ono što se predviđalo i očekivalo - Aleksandar Vučić osvojio je i za sebe uznemirujućih 62,6 posto ili 189 mjesta u Skupštini (od 250), u koju su pripuštene još samo dvije stranke, SPS Ivice Dačića i SPAS nekadašnjeg vaterpolskog asa Aleksandra Šapića, koje su također dobile mrvice, a ionako su tek Vučićeva produžena ruka. Dačićevi promiloševićevski nazovisocijalisti imat će 32 mjesta, a Šapićevi 11 klupa
Iako predsjednik Srbije, koji je već nekoliko puta najavljivao svoj odlazak s mjesta šefa naprednjaka, svojoj je stranci donio glasove sam. Konačno, i lista se zvala "Aleksandar Vučić za našu decu" (!?), a SNS je tu samo statirao, parazitirao uz logističku pomoć u toj potpuno personaliziranoj i autoritarnoj kampanji. Rezultati su pokazali da u Srbiji više nema pluralizma, čak ni dekorativne oporbe, nego samo Vučić sa svojim patetičnim mučeništvom i slikom sebe u središtu "vascele" srpske povijesti.
Danas je Srbija nešto između Orbana, Kaczynskog i Putina. Ovakvu kontrolu političkog života u Srbiji nije imao ni Slobodan Milošević na vrhuncu svoje ratne moći. U Srbiji je zavladala fantomska demokracija, to čak nije ni dekorativna demokracija putinovskog tipa. Srbija nema više opoziciju jer, začudo, ovi izbori dodatno su pokazali da je Srbija potpuno zapala u političko crnilo, na vidiku nema nikakve ni centrističke, ni građanske, ni liberalne, a pogotovo lijeve alternative (ona je još s Miloševićem pala, a sada ju je Vučić potpuno devastirao).
Naime, čak je ta, vidljiva oporba nacionalistička, ali Vučić je ionako zapasao cijeli taj spektar. Osim toga, bojkot je doživio potpuni fijasko jer bio polovičan i neorganiziran i samo je Vučiću išao naruku. Oporba je bila razjedinjena i usitnjena, a Vučić ih je dodatno podijelio svojom vrlo lukavom tehnološkom igrom - naime, njegovi mediji davali su prednost nekim oporbenim strankama, najavljujući da "istraživanja" pokazuju kako mogu do Skupštine (poput PSG-a kontroverznog Sergeja Trifunovića) te su se oni uhvatili na udicu i ostali izvan čak i tog mizernog praga od 3 posto dok je, primjerice, Čedomir Jovanović, nekadašnja zvijezda srbijanskog političkog života iz neposrednog postmiloševićevskog doba, dobio glasova na razini statističke greške, a nisu prošli ni vojvođanski građanski lideri poput Nenada Čanka. Potpuno su potaracani. Da stvar za njih bude još poraznija, Pokretu obnove kraljevine Srbije, dakle monarhistima, nedostajala je tek koja tisuća glasova da se progura u Skupštinu, a dobio je manje od 3 posto, što je više nego pola građanske oporbe zajedno. Stoga je legitimno pitanje što se to dogodilo ili se događa sa srbijanskim, odnosno srpskim društvom na početku treće dekade 21. stoljeća?!? Jedino možda ima smisla da je konačno i Vojislav Šešelj ostao izvan skupštinskih klupa (iako će ga se teško maknuti iz mnogobrojnih programa većinskih provučićevskih srbijanskih TV postaja).
Doduše, ne treba zanemariti niti činjenicu da je Beograd imao najmanju izlaznost - oko 35 posto, što može u nekom raspletu biti nekakav zalog za budućnost. No, za sada ipak nedovoljan. Vučić je opet dobio provinciju i ruralne dijelove, a taman je izašlo pola biračkog tijela - sasvim dovoljno da se hvali legitimnošću izbornog procesa. Iako ima, naravno, komotnu situaciju da sam ne samo sastavi Vladu nego i više od toga, Skupština bi mogla biti potpuno vladajuća jer je Dačić već javio da je spreman na daljnju suradnju s Vučićem, što znači da očekuje da ostane na svojem mjestu ministra vanjskih poslova. Prema nekim analizama, Vučić se neće odreći Dačića, pa će mu ili namijeniti ulogu "šaralažne" oporbe (Dačiću to ne odgovara) ili će ga uzeti u Vladu jer za dvije godine Vučića čekaju predsjednički izbori, pa će mu tu trebati i tih desetak posto SPS-ovih glasača. Stoga će sigurno biti dogovora i trgovine. Tako će nekadašnji vaterpolist također "nacionalnog usmjerenja" izigravati opoziciju, ako i on na kraju ne ušićari kakvu poziciju ministra sporta. Vučić je dobio više od 2 milijuna glasova, od kojih su mu više do 1,2 milijuna, kako sam kaže, dale žene!
No, na kraju ovaj rezultat nije nešto čime bi i sam Vučić bio prezadovoljan. On je preveliko breme za njega u Srbiji, ali i na međunarodnoj sceni, pogotovo u odnosima s Europskom unijom, u kojoj većina zemalja ne gleda blagonaklono na autoritarne istočnoeuropske, a posebne balkanske vođe. Koliko god se činilo da je ovim rezultatom Vučić dosegnuo nebesa, to je samo povećalo teret koji nosi na leđima, a koji mu uskoro dolazi na naplatu - Kosovo, Crna Gora, odabir između EU, Rusije, a odnedavno i Kine. Recesija. Svi pritišću, svi nešto traže, očekivanja su velika, ali javnost koja ga je izabrala nije sklona prihvatiti sve njegove odluke koje će morati (uskoro) donijeti. Naime, on je sada sam oči u oči sa svim odlukama i od njega se očekuje da presiječe, a svaka odluka je takva da ga može koštati, ne samo vlasti.
Europski povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi prvi je čestitao Vučiću, rekavši da se raduje radu s novom vladom u reformama usmjerenim na približavanje Srbije EU. No, Vučić je i tu u gabuli. Usporen je pregovarački proces zbog svih problema koje ima EU, a ulazak je na dugom štapu (kako danas stvari stoje, teško da će biti išta prije 2030. godine). Rusija ga pritišće i oko Kosova i oko EU, pa neki njemački analitičari smatraju da su Srbija i EU u nekoj nedorečenoj fazi, poput starog bračnog para koji stalno razmišlja o razvodu, ali uvijek nekako nađe neki razlog da produže brak i probaju ga održati. Nedavni posjet Putinova prvog diplomata Sergeja Lavrova Beogradu pokazao je da Vučićeve dionice u Kremlju ne stoje najbolje. Rusi se pribojavaju da bi ih Vučić na kraju mogao eskivirati, što je njemu jako teško s obzirom na to da je baš njegovo biračko tijelo vrlo prorusko, da ne kažemo proputinovsko. Naime, Rusi se boje da će Vučić pokorno poslušati SAD i EU kad je riječ o Kosovu pa time ubrzati učlanjenje u bruxelleski klub, što za Ruse i nije toliko velik problem (prema nekima dobivaju još jednog svog trojanskog konja u Bruxellesu), ali im nelagodu stvara to što bi Srbija onda mogla i u NATO, koliko god se Vučić zaklinje da to neće učiniti.
Podsjetimo da Srbija s NATO-om ima više sporazuma nego neke članice Saveza i daleko više nego s Rusijom iako Rusi drže cijeli srbijanski energetski sektor u svojim rukama. Ruska vojna baza u Nišu nikako da dobije isti političko-diplomatski status kao i NATO u Srbiji premda Moskva stalno na tome inzistira. Dakle, to je jedan dio problema, a jasno je da Rusi u Srbiji imaju još toga na što mogu igrati i izvući iz rukava ako zatreba. To zna i sam Vučić i to mu stvara grčeve u želucu jer nije siguran može li ga EU spasiti. Tu je sada i novi igrač Xi Jinping, čija prisutnost u Srbiji izaziva blago nezadovoljstvo i Putina i Merkel.
Aleksandar Vučić ovih dana ide u Moskvu, na vojnu paradu u povodu Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, gdje će imati završno brijanje i izbrijavanje prije odlaska u Washington na, navodno, povijesni dogovor o Kosovu. Time se krug zatvorio. Dakle, Kosovo kao najveća strava iz Ulice brijestova za Vučića. S jedne strane, Washington želi polučiti nekakav vanjskopolitički uspjeh za Trumpa, a i Richard Grenell, zadužen za srbijansko-kosovske veze, želi sebi isposlovati neku bolju poziciju u Bijeloj kući, navodno čak mjesto državnog tajnika. Vučića u sljedećem tjednu čekaju veliki pritisci i od Putina i od Amerikanaca, ali i EU, pa je pitanje čemu će odoljeti i popustiti. Bijela kuća, navodno, želi neko konkretno rješenje poput uzajamnog priznanja dviju država, i nije nesklona "razmjeni teritorija".
No, Bruxelles (čitaj: Berlin) tomu se protivi, kao i sadašnji veći dio kosovske albanske političke elite. Protiv toga je i novi premijer Avdullah Hoti. Na Kosovu s tim imaju veliki problem jer najjači političar Albin Kurti, kojem su izmaknuli sedlo premijera, ima sasvim dovoljno sljedbenika da na Kosovu zakuha kašu dođe li do takvog raspleta, koji je, barem kako se sada čini, prilično fluidan premda plod nekakvog tajnog (usmenog) dogovora Vučića i Thaqija. S druge strane, ni njegovo sluđeno biračko tijelo, a SPC pogotovo, neće blagonaklono gledati na takav rasplet. Nagađa se da će Vučić krenuti i u izmjene ustava, što s ovom većinom može, te da će izvesti manevar da se Kosovo u njemu kao "srce Srbije" ne spominje tako izravno. No, znamo da to ipak trebaju amenovati SAD i EU, ali i Rusija, koja od Vučića traži "zamrzavanje sukoba" jer bilo kakvo rješenje Moskvu izbacuje iz balkanskog grotla u kojoj želi participirati, a Srbija joj je tu došla "kao kec na desetku".
Rusi će tražiti da Vučić odugovlači, a pritisak EU i SAD-a također nije istoznačan. Možda je SAD-u "korekcija granica" nebitna stavka, u Bruxellesu na to gledaju vrlo skeptično, ne toliko zbog Kosova koliko zbog Republike Srpske te otvorenih prijedloga Milorada Dodika da će Srbija jednog dana biti ujedinjena s RS-om i dijelovima Crne Gore! Prema mišljenju nekih, SAD će izvesti veliku predstavu, ali samo pitanje "razgraničenja" ipak će ostaviti Miroslavu Lajčaku i Bruxellesu. Vučić je pomeo konkurenciju, ostvario nevjerojatnu pobjedu i devastirao pluralni stranački život u Srbiji, ali vidjet ćemo kako će se izvući iz kosovskog čvora.