Naravno da mogu izlaziti, pa nije ovo zatvor! - odgovara negodujući Denise Zeksongo, jedna od četiri zamjenice direktora Prihvatnog centra za tražitelje azila Mineo, najvećeg takvog centra u Europi koji je 2011. otvoren u bivšoj američkoj vojnoj bazi 40-ak kilometara udaljenoj od grada Katanije na istočnoj obali Sicilije.
Doista, iz daljine, Centar, koji može primiti 4000 ljudi, ne djeluje kao zatvor. Više ostavlja dojam turističkog apartmanskog naselja, polupraznog zbog izmaka turističke sezone. Pravilni nizovi žutih i ružičastih kućica izgledaju spremni za prihvat tisuće turista koji se svake godine slijevaju na ovaj talijanski otok.
Iz daljine.
Cijelo naselje, smješteno usred ničega - nasred hektara i hektara neobrađene zemlje desetak kilometara od prvog naseljenog mjesta - ograđeno je nekoliko metara visokom žicom. Ulaz u kompleks moguć je samo kroz pokretna rešetkasta vrata od debelih metalnih šipki, pred kojima, s vanjske strane, rutinski šeće nekoliko vojnika u maskirnim odorama s automatskim puškama u rukama.
S unutarnje strane nagurano je dvadesetak mlađih muškaraca, koji, naslonjeni na rešetke, bez riječi čekaju da ih naoružani registriraju i puste van.
Dok oni ravnodušnih pogleda, vični ovoj rutini, čekaju kontrolu pri izlazu, u Centar ulazi kombi pun novinara i europskih birokrata. Predajemo putovnice na pregled vojsci i, iznenađeni naoružanim vojnicima, zvjeramo kroz prozor, izbjegavajući susresti poglede mladića s druge strane ograde. Osjećam stid pred tim ljudima koje sam došla “vidjeti” kao da su rijetki primjerci u dobro čuvanom rezervatu...
Ali oni, kao što nas na savršenom talijanskom 15-ak minuta kasnije uvjerava Denise Zeksongo, žena sjajne crne kose ispletene u besprijekorne pletenice, porijeklom iz Burkine Faso, koja u Centru radi praktički od samog otvorenja - oni nisu zatvorenici, poštuju im se sva ljudska prava, mogu izlaziti, imaju pravo na školovanje...
Svi imaju bedževe
U stvarnosti, mogu boraviti izvan kampa od osam ujutro do 20 sati na večer. Kako će se maknuti iz naselja, budući da do obližnjeg Minea, mjesta s 5000 uglavnom starijih stanovnika, autobus vozi jednom na dan, nije problem vodstva Centra.
Svaki stanovnik Centra ima bedž s osnovnim podacima - imenom, prezimenom, nacionalnošću, adresom unutar centra. Tim se bedžom identificira pri izlazu i ulazu, kako bi se uvijek znalo gdje je. Ako se u roku od tri dana nakon izlaska ne pojavi u Centru, bedž se deaktivira i gubi pravo na boravak u Mineu.
Na svakom prozoru svake od nekoliko desetaka kućica u naselju su rešetke, “zbog njihove vlastite sigurnosti”. Obitelji žive zajedno, ostali spavaju u velikim spavaonicama s po deset kreveta. Hrane se isključivo u kantini, u kojoj se, kaže osoblje Centra, zbog nacionalnih i vjerskih razlika svaki dan služi između osam i deset različitih menija. Obiteljsko kuhanje je strogo zabranjeno, “zbog prevencije požara”. U Centru se razvija demokracija, priča nam predsjednik Centra Giuseppe Caruso, te se organiziraju izbori za predstavnike prema nacionalnom ključu. Trenutno je u centru smješteno 2720 tražitelja azila, od čega 2245 muškaraca, 334 žene i 141 dijete. Gotovo svi stigli su iz Libije - talijanski otok Lampeduza tek je oko 150 kilometara udaljen od libijske obale - gumenim ili drvenim čamcima, za što su krijumčarima platili od 600 do 10 i više tisuća eura.
Pravo na privatnost
Najviše je Nigerijaca, koji čine trećinu svih azilanata u Centru Mineo: oni imaju 10 izabranih predstavnika, objašnjava predsjednik Caruso, s kojima se dogovaraju potezi važni za zajednicu. Svaka sljedeća nacija, sukladno udjelu pripadnika u ukupnom broju, ima manji broj predstavnika: na drugom mjestu su Senegalci, kojih trenutno ima oko 12 posto, zatim Gambijci (10 posto), bivši stanovnici Malija i Obale Bjelokosti (svakih po 9 posto) itd. Ukupno u Centru Mineo žive predstavnici 33 nacije.
Osobito se, kaže predsjednik, pazi na njihovo pravo na privatnost, zbog koje nam nije bio dopušten ulaz u kuće.
- U njihove kuće smijemo ući samo ako nas pozovu. No, iskreno, nikad se nije dogodilo da nas ne puste. Ako bi do toga došlo, posjetili bismo ih s policijom, a njih moraju pustiti - objašnjava, pokazujući vozila policije i karabinjera parkiranih po Centru.
Giuseppe Caruso na mjesto predsjednika i institucionalnog upravitelja Centra, kao predstavnik pokrajinskih katanijskih vlasti, došao je prošle godine. Do tada upravljanje Centrom bilo je prepušteno privatnim tvrtkama koje su birane putem javnih natječaja.
- Ja sam imenovan nakon što je... recimo to tako... utvrđeno da neki računi nisu “štimali” - birajući riječi, s pomirljivim smiješkom, govori Caruso.
Istina je, zna i on, jako daleko od ponekog računa koji nije štimao.
Veze s mafijom
Centar Mineo posljednjih je godina bio u središtu skandala vezanih za korupciju i namještanje javnih natječaja tvrtkama povezanim s mafijom, u koji su bili umiješani i političari visokog ranga. Na ljeto 2015., u procesu koji su mediji prozvali Mafia Capitale, talijanska je policija uhitila 44 osobe osumnjičene za sudjelovanje u namještanju natječaja i namicanje stotina milijuna eura namijenjenih skrbi za migrante. Među uhićenima bila su i talijanskoj javnosti dobro poznata imena iz svijeta politike, i s lijevog i s desnog krila, poput Luce Gramazija iz Berlusconijeve stranke Forza Italia, optuženog da je služio kao veza između državne administracije i mafijaške grupe povezane s Massimom Carminatijem i Salvatoreom Buzzijem, dvojcem koji je uhapšen, zajedno s još 36 osoba, godinu dana ranije.
Jedan od optuženih bio je i Luca Odevaine, desna ruka bivšeg rimskog gradonačelnika Waltera Veltronija i navodni mastermind cijele akcije, koji je navodno primao 10.000 eura mita mjesečno kako bi pogodovao Carminatiju i Buzziju u dobivanju natječaja. Osumnjičen je i da je 2014. pomogao jednoj tvrtki da pobijedi na natječaju za vođenje Centra Mineo i dobije posao vrijedan 100 milijuna eura godišnje, nakon čega mu se mjesečna doza mita povećala na 20.000 eura.
Carminati je osuđen na 20 godina zatvora, Buzzi - čija je izjava iz 2014. godine “što će nam droga, migranti su puno unosniji” postala lightmotiv cijelog procesa - na 19 godina, Luca Gramazio na 11 godina, a Odevaine je postao pokajnik i “izvukao” se s tek nešto više od tri godine zatvora i obvezom da vrati četvrt milijuna eura.
- Sad sam ja ovdje da upravljam i nastojim spriječiti nepravilnosti - objašnjava Caruso.
Međutim, same usluge, pod Carusovom kontrolom, i dalje pružaju privatne tvrtke, a Centar Mineo i dalje je “zlatna koka” za mnoge, iako se to na standardu imigranata ne može vidjeti.
- Centar Mineo mjesečno sada, kad nisu svi kapaciteti puni, košta oko 2,7 milijuna eura mjesečno. Taj novac osigurava Italija, točnije 99 posto tog novca. Europska unija sudjeluje tek u manjim projektima - kaže Tommaso Mondello, šef Imigracijskog ureda Katanija.
Da, istina je, uz ironičan smiješak neformalno nam govore zaposlenici europskih agencija. Europska komisija ima osiguran novac, ali za njegovo dobivanje potrebno je napisati projekt, i, što je, pokazalo se, još važnije, treba dokazima potkrijepiti i opravdati svaki potrošeni euro. Nije da svakome to odgovara...
Trenutno, objašnjava predsjednik Caruso, Centar Mineo vodi sedam tvrtki koje su pobijedile na transparentnom javnom natječaju - Crveni križ je zadužen za zdravstvene usluge, druga tvrtka za hranu, treća za stanovanje (namještaj i popravci), a konzorcij od četiri tvrtke za sve ostale usluge. Odrasli tako, govori, imaju na raspolaganju, školu za učenje talijanskog jezika, mogu se baviti sportom, plesom, fitnessom...
Ipak, nismo sreli ni jednog migranta koji je pričao talijanski.
Djeca pak idu u redovnu, lokalnu školu.
- Na početku je bilo jako teško, škola u obližnjem mjestu nije bila pripremljena za prihvat djece izbjeglica. Ali sad je sve u redu, djeca su se integrirala, idu redovno u školu, igraju se s domaćom djecom, pozivaju ih na rođendane - priča Ivana Galanti, druga zamjenica direktora Centra.
Djeca su možda integrirana, odrasli sasvim sigurno nisu.
- Idemo nekad u selo, idemo na piće, ali držimo se za sebe - govori 25-godišnji Ballu iz Obale Bjelokosti. Stigao je u Italiju prije nešto više od godinu dana, gumenim čamcem zajedno s još 152 ljudi iz Libije. Put je trajao 17 sati, spasio ih je Crveni križ. Od 20. studenog prošle godine živi u Mineu.
- Nije mi bilo važno gdje ću doći, nisam imao zacrtano gdje želim ići, bilo mi je glavno da pobjegnem - priča. Dobio je u Italiji privremeni boravak na dvije godine, zbog humanitarnih razloga. No, još uvijek nije dobio pismeno rješenje te je još u Mineu.
- Jedem, spavam, družim se, nekad biciklom odem u selo, živim dan po dan - kaže. Želio bi naći posao i živjeti normalan život, bilo gdje - ne mora to biti Italija.
- Hrvatska bi mi bila dobra, čuo sam za Hrvatsku, čuo sam da je tamo dobro - uvjerava nas.
Ima li u selu djevojaka, pitamo iz zafrkancije.
- Ne znam, djevojke ne gledam. Preopasno je - odgovara smrtno ozbiljno, odajući percepciju koju lokalni stanovnici imaju o azilantima - tisućama mladih muškaraca, velikom većinom bez obitelji.
Rad na crno
Iako je muškaraca u Centru gotovo sedam puta više nego žena, u toplo jesensko popodne omjer se na ulicama čini obrnutim. Dojam je da ovdje u pravilu žive mlade žene s malom djecom, koje se druže u društvenom centru, šeću s kolicima ili djecom povezanom u slingovima na leđima - i psi, ogroman broj pasa koji se lijeno izležavaju nasred ulica bez prometa: jedina vozila su ona nadležnih službi - medicinska i policijska.
- Dobar dio muškaraca radi na crno na poljima, za 2-3 eura na sat. Imaju bicikle, pa se njime odvezu. Ili se bave drugim poslovima na crno... - priča nam jedan od održavatelja reda u centru. Azilanti u centru, objašnjava, teoretski imaju pravo zaposliti se, ali ako se zaposle, gube pravo na boravak u Centru. Budući da većina njih ima završenu tek osnovnu školu ili manje od toga, sve kad bi i bilo posla i poslodavaca zainteresiranih da ih zaposle, teško da bi mogli zaraditi dovoljno da mogu preživjeti mjesec. Pa onda radije nadničare na crno i čekaju da im se riješi status.
U startu, pri otvaranju Centra Mineo, bilo je planirano da se izbjeglice, obrađene u nekom od hot-spotova (u Italiji ih ima pet, od čega četiri na Siciliji), u kojima im se uzimaju otisci prstiju, identificira nacionalnost i daje mogućnost da izraze zahtjev za pružanje azila, u Mineu zadrže najviše 35 dana. Bilo je planirano. Neki od njih u ovom centru žive više od tri godine. I čekaju. Prema iskustvu zaposlenih u Centru, za više od 60 posto azilanata iz Minea zahtjev za azilom je odbijen.
Gdje nestaju?
- Rješavanje statusa prosječno traje dvije godine. Ako dobiju pozitivan odgovor i odobri im se azil, oni odlaze. Ako nemaju gdje ići, mogu ostati još do šest mjeseci. Ako je odgovor pravomoćno negativan, moraju napustiti Italiju. Ali to se još nikad nije dogodilo - objašnjava Zeksongo, zadužena za organiziranje pravne, socijalne i psihološke pomoći tražiteljima azila. Kad im postane jasno da će odgovor biti negativan, tražitelji azila jednostavno “nestanu”. Gdje završavaju? Zeksongo sliježe ramenima.
Kao i u Hrvatskoj, osobe kojima je odbijen azil dobiju rješenje kojim im se nalaže da u određenom roku napuste zemlju. Njihov odlazak se ne organizira niti kontrolira. Gdje završavaju - ne zna se.
A psi - oni su, kaže predsjednik Caruso, jedan od najvećih problema u upravljanju Centrom. Ima ih, kaže, više od stotinu, i nisu ljubimci, već lutalice, nerijetko i agresivne.
- Ovdje se svakodnevno pripremaju ogromne količine hrane i to ih privlači. Prema našim zakonima, za napuštene pse odgovorna je lokalna vlast. Budući da mjesto Mineo nema kapaciteta za njihovo zbrinjavanje, ostaju ovdje i ne možemo ih se riješiti - priča Caruso.
Razumijemo Carusin problem koji nam neformalno iznosi na ulici dok se psi vuku oko nas. Ali psi lutalice, jasno je i njemu, sasvim sigurno nisu najveći problem Centra Mineo.
Novinarka Jutarnjeg lista Kristina Turčin
Ovoga ljeta parlamentarno istražno povjerenstvo objavilo je izvješće o stanju u Mineu. 'Skandal nakon skandala' i 'Potpuni kolaps talijanskog načina zbrinjavanja migranata' bili su naslovi u medijima vezanim za izvješće, a jednoglasni zaključak zastupnika svih stranaka uključenih u rad povjerenstva bio je: Centar Mineo treba zatvoriti što je prije moguće. Kako se navodi u izvješću, oko Centra je sporno sve - od samog izbora lokacije, mastodontskog modela do zapošljavanja i samih uvjeta za migrante. Osobe se, ističu, zapošljavaju na izravan poziv, bez natječaja i valjanih kvalifikacija, nabavljaju se proizvodi sumnjivog porijekla i kvalitete, mulja se s prijavom broja migranata (za svakog se dobiva 35 eura na dan), netransparentno se dijeli džeparac (svaka osoba u Mineu ima pravo na 2,5 eura dnevno).
Centrom kola droga i prostitucija, navodi se. Iako je polovica personala zadužena za sigurnost, postoje sumnje na učestalost nasilja i seksualnog nasilja, o kojem žrtve šute. Higijensko-sanitarni uvjeti su “oskudni”, prostori derutni i jedva namješteni, sredstva za održavanje čistoće i osobne higijene dijele se prerijetko. U centru je osjetni manjak medicinskog osoblja, ambulante su minimalno opremljene; nedostaje stručnjaka koji će s azilantima raditi na učenju jezika te im pružati pravnu i psihološku pomoć (svaki od njih ima PTSP, tvrdi Zeksongo). Problem je i nedostatak adekvatnog prostora za druženje, pa su azilanti prepušteni kruženju naseljem i dosadi. Smiju izaći iz centra, konstatira se u izvješću, ali nema javnog prijevoza koji bi ih odveo bar do obližnjeg mjesta. Sve što rade odvija se uglavnom u sklopu centru, a uklapanje u društvu je nemoguće, zaključuje se.
- Fenomen korupcije u Centru je prisutan od samog početka, a očito je prisutan i dalje. Model je izrastao iz perverznog odnosa dijela politike i dijela društva. Radi se o kriminalnom modelu s jasnom namjerom bogaćenja na koži izbjeglica - izjavio je Erasmo Palazzotto, tajnik istražnog povjerenstva.
“Volim Italiju”
Zaključak je donesen u lipnju ove godine, a ilegalni migranti i dalje stižu u Mineo.
Taiwo, 37-godišnja Nigerijka, stigla je u Italiju 10. ožujka ove godine, rodila je 21 ožujka. Djevojčicu koju je nazvala Mercy, Milost. Djevojčičin otac nije ovdje, stigla je sama. Što ju je navelo da u tako visokoj trudnoći uđe u gumeni čamac i otisne se u nepoznato?
- Jer volim Italiju, volim Italiju - cvrkuće veselo s namještenim smiješkom rečenicu koju je, bez sumnje, izrekla već stotinu puta, svakome koji ju je pitao - nebrojenim činovnicima i novinarima koji dolaze ovdje iz dana u dan.
Je li našla Italiju koju voli, koju je željela za sebe i svoju, tada još nerođenu, djevojčicu?
Gasi joj se smiješak, gleda me u tišini još neko vrijeme, a onda nastavlja dalje, s djevojčicom na leđima, bez odgovora.
Dalje prema svojoj spavaonici s rešetkama.
U naselju koje nije zatvor, samo su na ulazu naoružani stražari, kretanje “na zraku” je ograničeno, rad isključen, na prozorima su rešetke, a kuhanje u kućama zabranjeno. Zbog njihove vlastite sigurnosti.