VITALIJ MANSKI

OVO JE STVARNI PUTIN 'Ono što je napravio Jeljcinu čim je dobio izbore... Borisov stakleni pogled dok zuri u telefon koji šuti govorio je sve'

REUTERS, Profimedia

Vitalij Manski prije nešto manje od 20 godina snimio je propagandni film za Putina. Sad je od snimljenih dijelova koji su ispali iz filma napravio sasvim drukčiju priču

Kada donosiš odluke, onda o svakoj treba dobro razmisliti, izvagati da te, nakon proteka vremena, ne bude sram zbog njih. I ne smiješ pritom biti žrtva monarhističkih rješenja. Zato je demokracija najživotniji i najučinkovitiji sustav od svih sustava. Osim toga, moraš biti svjestan da ćeš jednog dana opet biti običan građanin. U budućnosti ja sebe tako vidim. Nadam se da ću jednom opet moći živjeti životom običnog čovjeka - izgovorio je ruski predsjednik Vladimir Putin u kameru Vitalija Manskog, vozeći se u blindiranom predsjedničkom vozilu u teretanu, netom nakon što je, prvi put, daleke 2000. godine (ožujak), izabran za ruskog predsjednika. Od tada je prošlo gotovo 20 godina. Vladimir Putin još uvijek je na kormilu Rusije i povratak među “obične smrtnike” čini se sve daljim i daljim, pogotovo jer se sada, četiri godine prije kraja njegova četvrtog predsjedničkog mandata, već razmišlja o tome - kako ga ostaviti na vrhu Kremlja i nakon 2024. godine.

Rasprave o moralnosti

Izvadak je to iz novog dokumentarnog filma Vitalija Manskog “Putinovi svjedoci” (naslov je alegorija na Jehovine svjedoke) koji se počeo prikazivati u neovisnim hrvatskim kinima u distribuciji Restart Labela. Vitalij Manski te 2000. radio je u izbornom stožeru Putina i kreirao spotove i reportaže za nacionalne televizije koji su trebali podići značaj i image nasljedniku prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, koji je tada još bio nepoznanica za većinu Rusa. - Moj tadašnji zadatak bio je odgovoriti i ruskoj i svjetskoj javnosti “Tko je gospodin Putin?”, kaže nam Manski. Film je sukus ondašnjih “službenih” snimaka, materijala koji je tada “izbačen” ali sačuvan, te autorove naracije, koji objašnjava tadašnji i sadašnji kut gledanja. Recimo, pobrojao je sve sudionike najužeg Putinova tima s prvih izbora, od kojih su neki sada njegovi žestoki oporbenjaci - Pavlovski, Kosjanov, Panamarjova (umrla u međuvremenu) ili uklonjeni iz javnog i političkog života (Jumašov, Vološin), ili su mrtvi, poput tadašnjeg ministra telekomunikacija i medija Lesina, ubijenog u Washingtonu. Od svih ostao je samo marioneta Dmitrij Medvedev.

Manski, inače poznati ruski filmaš, svjetsku je slavu stekao prije nekoliko godina dokumentarnim intrigantnim filmovima “Ispod sunca”, o životu u Sjevernoj Koreji te “Rodbina” o rusko-ukrajinskim odnosima nakon aneksije Krima i izbijanja rata u Donbasu. Sada je protresao javnost svojim novim filmom o Putinu. Film nije prikazan u Rusiji, a prokremaljski mediji odlučili su taj za Putina porazni film potpuno prešutjeti. Vitalij Manski uvjeren je da se to nije moglo dogoditi bez sufliranja iz vrha vlasti. - U Kremlju su se odlučili na zavjet šutnje i to su projicirali svojim medijima, kaže nam Vitalij Manski, kojeg smo ulovili na aerodromu između dva putovanja s jednog na drugi filmski festival.

Nastanak filma je intrigantan, a Manski potvrđuje svoj image nekonvencionalnog i neordinarnog autora, čiji kamera i rad često izazivaju rasprave o moralnosti ljudi s kamerom. Manski je snimao Putina i u trenucima nakon što mu je govorio da je kamera isključena. - Tada sam za to imao hrabrosti, a nitko nije ni provjeravao, kaže nam Manski. (To je radio i u Sjevernoj Koreji). No, kamera je neumoljivi svjedok povijesti, a ovaj film svakako to jest - veliki povijesni dokument. Upečatljiv je i prilog o Borisu Jeljcinu, odnosno čekanju rezultata tih Putinovih izbora u njegovu domu. Odlazeći, već bolesni i umorni predsjednik čeka kako će proći njegov odabranik. Napeta je scena u kojoj Jeljcin naziva Putina da mu čestita pobjedu na izborima. On poručuje da će se javiti. Sada daje izjave. Putin nije nazvao svog patrona. Sad je on predsjednik. Kamera zumira zbunjenog Jeljcina kako staklena pogleda zuri u telefon koji šuti. To je posljednji kadar ere koja odlazi. Jeljcin, čovjek koji je dvaput pobijedio komunistički puč, 1991. i 1993., te spriječio njihov povratak na vlast 1996. godine, tužno odlazi s političke pozornice.

Manski je, inače, svojom idejom Putinova susreta sa svojom starom učiteljicom Verom Gurevič dobrim dijelom utjecao na tadašnju njegovu popularnost, predstavivši ga ne samo kao odlučnog vođu (redaju se Putinove jasne i ratoborne izjave o Čečeniji, koja je tada bila u separatističkom ratnom zanosu), već kao nježnog i romantičnog “običnog dečka iz susjedstva” koji nježno razgovara sa svojom učiteljicom, koja mu govori “ti”, a on njoj “vi”. Manski kaže, bilo je to vrijeme kada su Rusi žudjeli za političarom “čvrste ruke”.

- Javnost je na to pala. Pokazali smo ga kao mješavinu odlučnog vođe i “našeg dečka iz škvadre”. Svakome je bio prihvatljiv - priznaje danas Manski, iako film započinje snimkama izljeva bijesa njegove supruge Natalije zbog imenovanja Putina Jeljcinovim nasljednikom 31. prosinca 1999. godine. Ona je već tada predviđala loše vijesti za Rusiju i dolazak čvrste vlasti. - Želim plakati. Užas. Dolazi čvrsta ruka. Sjećat ćemo se Jeljcinova vremena kao epohe utopije i sreće - izgovara ljutita supruga Natalija, inače producentica “Putinovih svjedoka”, dok na televiziji slušamo glas odlazećeg Jeljcina. Vitalij Manski tada još nije znao da će ga koji dan kasnije iz Putinova stožera zvati da bude “glavni oblikovatelj” njegove kampanje. On je stvarao i oblikovao prihvatljivog Putina, koji je bio odabran između najmanje 20 kandidata za Jeljcinova nasljednika. Time se i sâm Jeljcin pohvalio u filmu.

Najveća ironija bila je to da su ga odabrali - kremaljski liberali i oligarsi koji će svi uskoro biti demisionirani (Jeljcin, Vološin, Čubajs, Gusinski, Berezovski, Hodorkovski, Jumašov), a oni (liberali) danas su u Rusiji najprozivaniji i najodurniji politički sloj - izdajnici, zapadni plaćenici, neprijatelji svega ruskog. Odurni rusofobi.

- Da, moja supruga je percipirala stvari, ja tada još nisam. Moram priznati da ja tada nisam dijelio ni njeno mišljenje ni njene strahove. No, bila je u pravu. Jeljcin je sa svim svojim pogreškama i krivim potezima ostao u sjećanju kao pozitivac, kao čovjek koji je otvorio i relaksirao komunizmom zatočenu Rusiju, koji ju je izvukao iz teškog sovjetskog mentalitetnog bremena, kaže Manski, koji priznaje da je tada bio čovjek usidren u sustav. Manski ističe kako nije dijelio nemir svoje supruge jer je vjerovao onim liberalima koji su odabrali Putina. - Mislio sam da su oni napravili dobar, uravnoteženi izbor, odnosno znajući ljude koji su ga izmislili, bio sam uvjeren da znaju što rade, kaže Manski.

Možda njihov tadašnji odabir nije “ironija sudbine”, nego više “izdaja ideala i principa”. To je globalna, korjenita greška ruske liberalne ideje, da se nedemokratskim putem može spasiti ili održati demokracija. Obilo im se o glavu. Svima nama - kaže Manski. - Ne, ne osjećam grižnju savjesti zbog svog tadašnjeg rada - kaže nam Manski. - Istina, kaže Manski - tada nisam bio oporbenjak ni kritičan prema Putinu kao što sam to danas. Manski je upoznao Putina još nesigurnog, skromnog i neprimjetnog, koji se brzo uživio u povjerenu mu ulogu. - Vrlo brzo je ulazio u bit i počeo plivati k’o riba u kremaljskoj vodi. Odmah je pohvatao kako stvari funkcioniraju, kaže Manski.

Suština Putina

No, Manski je, kaže, već tijekom snimanja spotova za potrebe kampanje i druženja s Putinom i njegovim timom osjetio kuda to on ide. - Počelo je povratkom sovjetske himne koju su “hendlali” otac i sin Mihalkovi, a koji su danas udarna pesnica režima - kaže nam Manski. Manski smatra kako je to već tada pokazalo u kojem pravcu Putin smjera. On se tada usprotivio Putinu oko promjene himne, ali Putin mu je odgovorio: - Jedna starica mi je kazala: “Vratite mi vrijeme otprije 20 godina”. To se ne može vratiti, ali tim ljudima nešto treba dati. Ne možete im sve uzeti, nešto im morate dati. Ne možeš sve ljude uvjeriti da promijene mišljenje. Iako imam osjećaj da bih u osobnom razgovoru svakog uspio razuvjeriti i prebaciti na svoju stranu, to je nemoguće - objašnjava Putin Manskom, želeći ga pridobiti da shvati zašto Rusiji vraća sovjetsku himnu. - Možemo govoriti o SSSR-u, ali ne preko Gulaga, nego preko pobjede u Drugom svjetskom ratu, kaže Manskom Putin.

- Znate li u čemu je suština Putina?, kaže nam Manski. - On je, zapravo, otpočetka ispitivao i ispipavao koliko je rusko društvo otporno i sposobno na otpor, koliko je spremno braniti se, i osjetio je da je rusko društvo neformirano, neoblikovano i neotporno. On je to iskoristio i uzeo ponuđeno, naglašava nam Manski. - Putin je dugo hofirao s Rusijom. Kada je dobio tu bitku bez borbe, a to se otprilike poklapa s njegovim drugim mandatom, započeo je svoj križarski pohod koji traje do danas, i ne znamo koliko će još trajati, zaključuje Manski.

Manski napominje kako je Putin “rodonačelnik nepopulističke politike 21. stoljeća” te kako je on takvom svojom politikom “omogućio” da Amerika izabere Trumpa, a da u Britaniji dođe Johnson. - Ne mislim da je on izravno utjecao na to, pogotovo ne u smislu umiješanosti u izbore, o kojima “brije” SAD, ali on je dao ton koji se prelio izvan granica Rusije i izrodio taj tip nepopulističkog lidera.

Pitamo ga je li sada, nakon 20 godina vlasti, Putin tek talac Kremlja ili njegov gazda.

- To je ispravna postavka pitanja, kaže Manski. - Putin je istodobno i talac i gazda Kremlja. Prema Manskom, Putin je sam stvorio sustav koji ga je učinio taocem. - On ne može više promijeniti taj sustav. On je svemoćan, ali opet, ne može i nije u stanju zadirati u sustav i pravila igre koje je stvorio za vrijeme svoje vladavine. Putin ne može postati Gorbačov, koji se uspio izdvojiti iz onog komunističkog ustroja. Putin je nešto između Mugabea, koji je poludio i bio izdan od najbližih suradnika, portugalskog diktatora Salazara i čileanskog Pinocheta te vođa koje je vlastiti narod razapeo, poput Ceausescua ili Gadafija. Putin nema druge varijante. Ako bi on započeo bilo kakve liberalne reforme unutar sustava koji je stvorio, njega će taj isti sustav pomesti. On mora služiti “silovikima” koje je sam stvorio.

On sumnja da će Putin nakon isteka četvrtog mandata, čak i simbolično, kao tada, 2008. godine, ispustiti ili predati vlast nekom drugom. Uvjeren je da čak neće biti ni kao u Kazahstanu Nursultana Nazarbajeva - neodlazeći odlazak - već će se smisliti varijanta - vječnog ostanka na vrhu. Manski ne vidi puno manevarskog prostora u Kremlju osim - petog mandata!

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo