Nekoć simbol napretka zemlje, a danas simbol opresije i sunovrata koje Venezuela proživljava. Dok kaos ključa u Venezueli, mnogi upiru pogled u modernu, kupolastu građevinu koja se nadvija nad Caracasom. El Helicoide, smatraju mnogi, metafora je današnje Venezuele.
Priča o zgradi koja se vidi iz cijelog glavnog grada, priča je o nekadašnjem optimizmu nacije koja leži na najvećim zalihama nafte na svijetu, a danas zemlje koja već godinama truli zbog korupcije, lošeg upravljanja i vladine nevoljkosti da dopusti vladavinu demokracije, donosi britanski Guardian. Danas zloglasni El Helicoide nekoć je predstavljen kao futurustički projekt 50-ih. Kružna, stepenasta zgrada osmišljena je kao, za to u vrijeme, ultramoderni trgovački centar. Kompleks je uključivao prostor za 300 trgovina, garaže za svaku, a u planu su bili i hotel i galerije.
Projekt je dobio tako dobar odjek da su ga hvalili pjesnik Pablo Neruda i slikar Salvador Dalí, koji je navodno ponudio pomoć s unutrašnjim dizajnom. No puč 1958. godine, u kojem je s vlasti svrgnut diktator Marcos Pérez Jiménez, prekinuo je sve snove o grandioznom centru.
El Helicoide postao je u međuvremenu mjesto slučaj. Godine 1975. zgrada došla u Vladinu nadležnost. Otprilike u isto vrijeme u nju su se uselili prvi stanari. Bilo je to nakon katastrofalnih odrona u obližnjem gradu. Uskoro je oko 10.000 ljudi utrpano u zgradu. Uvjeti života bili su užasni i mjesto je postalo centar raspačavanja droge, prostitucije i kriminala.
Nakon nekoliko godina, 1982., Vlada je odlučila iseliti sve iz zgrade, a prema novom projektu El Helicoide je trebao postati kulturni centar. No, Vlada je tamo uselila tajnu policiju. Od 1985. El Helicoide je dom raznim odjelima obavještajnih službi. Prva dva kata služe kao zatvor, a ostali su uredi službenika. Ne zna se pouzdano tko su bili prvi zatvorenici jer o tome nema službenih podataka. No prvi muškarac za kojeg je potvrđeno da je tamo zatočen bio je astrolog José Bernardo Gómez, koji je početkom 90-ih prognozirao smrt tadašnjeg predsjednika Rafaela Caldere. U međuvremenu, osim kao zatvor, Helicoide je postao poznat i kao mjesto gdje muče zatvorenike.
Rosmit Mantilla, aktivist za prava LGBT zajednice i političar, nazvao ga je “paklom na zemlji” i centrom mučenja u Venezueli. Od puštanja u studenom prošle godine radi na promicanju svijesti o tome što se događa unutra. Kako tvrdi, pretrpane ćelije i loša prehrana su standard, baš kao i psihološki pritisak i male porcije hrane. Zatvoreni su i muškarci i žene, na odvojenim katovima. Mantilla osobno to nije doživio, no od drugih je zatvorenika slušao o batinanju, elektrošokovima, vješanju za ekstremitete i guranju lica u fekalije.
A čini se da je problem s manjkom prostora posljednjih mjeseci veći nego ikada. Vjeruje se da je trenutno u El Helicoidu 300 osoba, u sobicama koje su bile pretijesne za ranijih 80-ak zatvorenika. Kapacitete su popunili mjeseci prosvjeda protiv Vlade i nestašica hrane. Celeste Olalquiaga, povjesničarka umjetnosti odrasla u Caracasu, smatra El Helicoide metaforom za suvremenu povijest zemlje i sve što je pošlo po krivu. Građevina osmišljena kao izraz optimizma i bogatstva, u vrijeme velike nade u budućnost, prošla je put od futurističkog trgovačkog centra i svojevrsnog trofeja tadašnje Vlade do zloglasne mučionice i zatvora u kojem je sve više protivnika političke vlasti.
I Olalquiaga se, poput mnogih, nada da bi ona ipak mogla bi spašena od propadanja. “El Helicoide zapuštan je zbog raznih razloga, a može se popraviti i prenamijeniti. Mislim da nijedno mjesto ne treba biti ukleto. Trebalo bi pitati ljude što oni žele, što bi El Helicoide trebao postati u budućnosti”, zaključuje povjesničarka umjetnosti.