Philipp Blom “Rastrgane godine - 1918. - 1938.” - preveo Goran Schmidt - br. stranica 608 - tvrdi uvez s ovitkom - redovna cijena 249 kuna - akcijska cijena: 200 kuna s uključenom dostavom* P narudžbe na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. www.fraktura.hr ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8:30 do 16:30 *vrijedi samo za područje Republike Hrvatske
Europsko međuraće od 1918. do 1939. uobičajeno se percipira kao tjeskobno razdoblje sveopćeg posttraumatskog poremećaja koje je izazvao Prvi svjetski rat i mučnih događaja koji su pripremali Drugi. Rastrgane godine Philippa Bloma ne bave se, međutim, ključnim povijesnim događajima koji su obilježili to razdoblje, već poviješću svakodnevice, znanosti, kulture i umjetnosti. U političku povijest zadiru tek da bi podsjetile na bizarnost i stravu tog vremena, u rasponu od D’Annunzijeve avanture u Rijeci preko ukrajinske gladomore i nacističkog spaljivanja knjiga do tragedije Španjolskoga građanskog rata. U pozadini velikih političkih poremećaja i kriza odjekivale su sinkope jazza, besmisleni i buntovni stihovi dadaizma i kaotična buka velegradova, koji su tada prvi put doživjeli automobilske gužve. Philipp Blom nudi nam fascinantne podatke o vremenu koje ne zaslužuje biti upamćeno isključivo po totalitarnim zločinima.
Sitni seljaci u Ukrajini imali su dobre razloge da budu optimistični u pogledu budućnosti, iako im život nikada nije bio jednostavan. Veći dio povijesti njihova je zemlja bila ukliještena između Poljske, Osmanlijskog i Ruskog Carstva, stalno su je porobljavali, dijelili i njome su upravljali stranci. Stoljećima je bila poznata samo kao Mala Rusija, a njezin glavni grad Kijev bio je važno duhovno i povijesno središte ruske kulture. Zbog svoga bogatog, plodnog tla zemlja je tradicionalno bila žitnica Ruskog Carstva, kojemu je pripojena 1795.
S vlastitom Crkvom, vlastitim jezikom i poviješću, Ukrajina je u mnogome bila vrlo slična ruskim područjima na istoku, no uspjela je sačuvati ponosan i vlastiti identitet. Nakon Prvoga svjetskog rata i Ruske revolucije za zemlju su se žestoko borile suparničke komunističke, caru odane i ukrajinsko-nacionalističke vojske, a između veljače 1918. i lipnja 1920. Kijev je promijenio gospodara ni manje, ni više nego sedam puta. Na kraju, u ožujku 1921., Ukrajina je postala Sovjetska Socijalistička Republika. Novi gospodari u Moskvi na početku nisu bili sigurni kako bi se trebali ophoditi s tom novom republikom, koja je bila poznata kao teška.
Ukrajinci su bili tvrdoglavi, odlučni čuvati svoju kulturu te nevoljni podrediti se sovjetskoj vladavini. Boljševičko je vodstvo stoga isprva djelovalo vrlo oprezno, djelomično su povukli nepopularnu politiku rusifikacije te čak dopustili nešto nalik na nacionalni kulturni pokret. Ukrajinska pravoslavna crkva se 1923. odvojila od moskovskog patrijarha, a čak je i Staljin u jednom strastvenom govoru branio pravo Ukrajine i drugih neruskih područja u federaciji na kulturnu samostalnost. Prvi put nakon više stoljeća iz razaranja rata i revolucije počelo se razvijati nešto nalik na ukrajinsku naciju.
Problemi su počeli s prvim petogodišnjim planom, koji je Staljin objavio 1928. Kako bi unaprijedio industrijalizaciju, plan je zahtijevao sveobuhvatnu kolektivizaciju proizvodnih sredstava, uključujući oranice i polja, alate i strojeve te stoku ukrajinskih seljaka. Teoretski je plan bio lijep, kao i nužan. To je trebalo pomoći i mužicima, priprostim seljacima koje su od davnina tlačili zemljoposjednici, Crkva i pohlepni, izrabljivački veliki poljoprivrednici, kulaci.
Iako je Ukrajina raspolagala najplodnijom zemljom od svih regija sovjetskog imperija, poljoprivredne metode koje su se tamo koristile bile su zastarjele već desetljećima, urodi su bili manji nego u tehnički mnogo naprednijim zapadnoeuropskim zemljama, većina je ljudi bila siromašna, broj nepismenih na selu bio je visok, posebice među ženama. Taj primitivni život, neučinkovitost i nepravednost tih seoskih struktura sada je trebala zamijeniti znanstvena, socijalistička agrarna proizvodnja. K tome su pojedinačni mali poljoprivrednici trebali biti okupljeni u goleme kolektive kako bi se podložno, neobrazovano seosko stanovništvo preodgojilo u klasno svjesni seoski proletarijat, koji bi trebao proizvoditi žito za ambicioznu industrijalizaciju koju je sovjetska vlada zacrtala petogodišnjim planom.
Prvi pokušaji provođenja te politike naišli su na otpor koji je u Moskvi izazvao ogorčenje. Komunizam se nije mogao ukorijeniti na selu, a Staljin i njegov bliski suradnik Lazar Kaganovič bili su uvjereni da je jedini mogući odgovor na taj problem likvidirati kulake kao klasu. Svaki seljak za koga se pretpostavljalo da je kulak - jedan veoma maglovito definiran pojam, koji često nije značio ništa drugo nego da je netko imao više od jedne krave ili je zapošljavao nadničare ili je imao bolji krov nego drugi - odmah bi bio uhićen i kasnije deportiran.
Oko 100.000 obitelji poslano je u Sibir i druge udaljene predjele, neki od njih došli su na onim bijednim vlakovima u Magnitogorsk. Mnogi drugi uhićeni su i jednostavno smaknuti. Denuncijacije zavidnih susjeda bile su učestale. Zloglasna Komisija za rekviziciju žitarica počela je kružiti uokolo, stavljala je seljake pod pritisak da pristupe kolhozima i plijenila njihovo žito.
No, nisu svi seljaci popustili pod pritiskom komesara i vojnika, koji su bili smješteni u njihovim kućama. Kada im je bilo naređeno da predaju svoj alat i životinje mjesnom kolhozu, isprva su odbili, a zatim su radije sakrivali ili uništavali svoje plugove, nego da im ih oduzmu. K tome su u pravoj epidemiji masovnog ubijanja zaklali više desetaka milijuna krava, konja, svinja, ovaca, kokoši i gusaka. Dvorišta i livade bili su crveni od krvi. Životinjama koje su bile isporučene kolhozima često nije bilo ništa bolje. Radnici su bili šlampavi, zaboravljali su nahraniti životinje ili ih očistiti, stočne hrane nije uvijek bilo pa su se uskoro raširili glad i bolesti. Mnogi kolhozi su jednostavno oslobodili svoje konje jer je uprava bila sigurna da će vrlo brzo biti isporučeni traktori.
U međuvremenu se otpor nastavio. Noću, pod krinkom mraka, često su bili ubijani partijski službenici. Njihovi krvavi leševi bacani su u jame, katkad bi im na prsa pribili upozorenja.
Kada je Ukrajini 1932. zaprijetila anarhija i kada je slavna žitnica nacije proizvela manje žita, Staljinova je reakcija bila strašna. Povisio je proizvodne kvote za žitarice, iako je upravo u tom dijelu poljoprivreda zbog deportacija i smaknuća dijela radnog stanovništva, uništenja strojeva, loše organizacije i niskog radnog morala u kolhozima dospjela u teško stanje. Mjesni partijski službenici bili su nemilosrdni u svojoj provedbi naredbi iz Moskve.
Odredi za pretragu naoružani dugačkim vilama išli su od dvora do dvora i sve pročešljavali u potrazi za skrivenim žitom. Kada bi završili sa smočnicom i skladištima, prešli bi na krevete i zipke, rastrgali bi sve madrace, razbili sve ormare i sjekirama posjekli drvene zidove i podove. Uskoro su seljaci bili prisiljeni tražiti hranu po poljima i šumama. Horde gladnih bijednika bile su rasute po poljima krumpira. Tražili su krumpire koji su ostali od posljednje žetve.
Kada više ništa nije ostalo, oni koji su još imali dovoljno snage krenuli su na dalek put prema gradu kako bi ondje možda pronašli hranu i posao, no tamo bi zatekli samo jednu vojsku gladnih ljudi. U početku su još i imali što prodati: odjeću i kućanske predmete, naslijeđene sitnice i vezenu posteljinu, no uskoro su potrošili sve što su imali. Bilo je protuzakonito zaposliti nekoga sa sela pa su tako omršavjeli likovi očajnika poput duhova hodali gradom, kopali po smeću i prosili od ljudi koji ni sami nisu ništa imali.
Kako bi kampanji pridala na važnosti, partija je poslala 100.000 mladih boljševika u seoske predjele Ukrajine kako bi nadgledali žetvu, iako su većina njih bili studenti i stanovnici grada koji u životu nisu vidjeli plug. Nisu imali pojma kada treba početi sa žetvom i kako treba rasporediti radnike, a njihovo su neznanje prisilno regrutirani seljaci iskorištavali. Neučinkovit rad, sabotaža, optužbe i strašne kazne pogoršavali su situaciju. Žetva je bila spremljena u skladišta koja su čuvana dan i noć. Ako bi im se tko približio, bio bi ustrijeljen.
Suočeni sa smrću od gladi, seljaci su činili sve u svojoj moći ne bi li spasili sebe i svoje obitelji. Neki od njih počeli su jesti pse i mačke. Drugi su lovili ptice: vrane, svrake, lastavice, vrapce, rode, čak i slavuje. Mogli ste vidjeti izgladnjele seljake kako pretražuju obalu rijeke u potrazi za ptičjim gnijezdima. Jeli su korov, lišće i koru s drveća, kukce, žabe i puževe.
Kada su te očajničke strategije preživljavanja postale poznate u Moskvi, uslijedila je brza reakcija. Nova uredba zahtijevala je isporuku krzna svih mačaka i pasa. S obzirom na to da je lovačko oružje seljaka odavno bilo zaplijenjeno, mladi su komunistički aktivisti počeli ubijati sve preostale pse i mačke tako da su seljaci mogli loviti još samo mršave štakore. Kad su fanatični partijski aktivisti dokrajčili pse i mačke, počeli su ubijati slavuje i druge ptice.
Jesen se polako pretvorila u zimu bez hrane, a očajni seljaci počeli su, u potrazi za robom koju bi mogli prodati, napadati ljude sa zlatnim zubima i ubijati ih te, također u potrazi za zlatnim zubima, pljačkati grobove kako bi u trgovinama u gradu mogli štogod kupiti, jer tamo nije nedostajalo hrane, dućani su nudili najrazličitije delikatese. One seljake koji su ipak uspjeli stići do najbližeg grada pohvatala je mjesna milicija, odvezla izvan grada te ih u zimskoj hladnoći prepustila sebi samima.
Slučajevi ljudožderstva postali su toliko učestali da je Moskva zahtijevala od mjesnih partijskih organizacija da tiskaju stotine plakata i razdijele ih. Na njima je pisalo: “Jesti mrtvu djecu je barbarstvo”. Tijekom epidemije gladi 2500 ukrajinskih seljaka kažnjeno je visokim kaznama zbog kanibalizma. Suočeni s takvim strahotama, neki odani članovi partije, koji su u početku pomagali u provođenju prisilnih mjera, počinili su samoubojstvo.
Austrijsko-britanski pisac Arthur Koestler proveo je tijekom tog razdoblja tri mjeseca u gradu Harkovu i taj boravak je u svojim memoarima “Bog, koji to nije bio”, objavljenima 1949., opisao ovako: “Vidio sam pustoš koju je epidemija gladi 1932. i 1933. prouzročila u Ukrajini: čopori obitelji u dronjcima prosili su na kolodvorima; žene su djecu - koja su mršavih udova, s golemim, kao mrtvačkim, glavama i napuhanim trbusima, izgledala poput prepariranih embrija u muzeju - podizale do prozora kupea (...)” Za Koestlera je to iskustvo bilo početak kraja njegove vjere u to da će Sovjetski Savez ikad ostvariti svoje socijalističke snove - ili da ih uopće želi ostvariti.
Pokušaji preciznih procjena stvarnog broja žrtva gladomore nailaze na velike teškoće. Službene sovjetske statistike iz tog doba većinom su krivotvorene ili potpuno izmišljene kako bi ispunile svoju ideološku ulogu, a procjene broja stanovnika Ukrajine vrlo su rijetko bile točne i aktualne. Prva ozbiljna i istodobno najkonzervativnija procjena potječe od ukrajinskog emigranta Volodimira Kubijoviča koji je procijenio broj žrtava na oko 2,5 milijuna. Novije procjene, primjerice ona Timothyja Snydera, polaze od 3,5 milijuna, dok Robert Conquest smatra da je gotovo pet milijuna ljudi umrlo kao direktna posljedica Staljinove politike u Ukrajini.
Početkom 1933. Staljin se uplašio da bi slom važnih sovjetskih republika mogao destabilizirati cijeli Sovjetski Savez. Seoski predjeli postali su nesigurni zbog bandi lopova, a ubojstva i pljačke bili su svakodnevne pojave. Čak i djeca koja bi bila uhvaćena u krađi često su u selima linčovana, a seoski sudovi izricali su strašne kazne. Proširilo se opće bezakonje. Naposljetku je Vrhovni sovjet Sovjetskog Saveza odlučio ublažiti krizu. Između siječnja i srpnja 1933. u Ukrajinu je poslano 320.000 tona žita kako bi se zaustavila epidemija gladi. Raspodjela je provedena strogo po “klasnim principima”.
Najprije su na redu bili pripadnici Crvene armije, zatim radnici na kolhozima, industrijski radnici i najsiromašniji seljaci, a na samom kraju došli su “kulaci, kontrarevolucionari, paraziti i neprijatelji svih vrsta, koji su pokušali zloupotrijebiti probleme sa živežnim namirnicama za svoje vlastite, kontrarevolucionarne ciljeve, tako što su širili glasine o epidemiji gladi i raznim ‘strahotama’ i namjerno nisu pokapali mrtve”.
(U idućem nastavku: Kako su nacisti “očistili” njemačku kulturu od nepoćudnih kulturnjaka)