Što je bilo na umu fotografu Burhanu Ozbiliciju kada je, nasuprot čovjeka koji drži pištolj nakon što je već ubio drugog čovjeka, podigao svoj aparat i okinuo? Pedeset i devetogodišnjak, iskusni reporter AP-a, na licu mjesta se zatekao slučajno. Bio je na putu kući, pa je svratio u galeriju gdje je ruski ambasador otvarao izložbu. Zanimljiv događaj: Moskva i Ankara se mire, nakon što su već bile na ivici rata. I onda čovjek u crnom odijelu i bijeloj košulji s kravatom, nalik zaštitaru, puca u ambasadora. Svi padaju na pod, a on prijeteći viče. Tko bi se u tom trenutku odvažio slikati? I što je tu profesionalizam?
Fotografija je impresivna. Veličanstvena i jeziva. Veličanstvena je zbog svega onog što na njoj vidimo, što nam se razotkriva, a ostalo bi nevidljivo i sakriveno da tu nije bilo Burhana Ozbilicija. Krenimo od detalja: izlizani potplati na salonskim cipelama mrtvoga čovjeka, nije tražio od obućara da mu stave gumena ojačanja, jer su mu cipele bile samo za svečana otvorenja, diplomatske prijeme i kazalište; u crno-bijelom prizoru, osim boje ljudske kože, na bijelom zidu galerije šarene se slike na zidovima (lijepi, pastoralni prizori na fotografskoj izložbi “Rusija u očima Turaka”)…
Jeziva atmosfera
Prizor je vrlo dinamičan: u desnoj ruci ubojice je pištolj (prst je sklonio s obarača, karakteristično za nekoga tko je školovan u rukovanju oružjem), lijevu je podigao visoko u zrak, neobično dugim kažiprstom pokazuje prema stropu, prema nebu; u raskoraku je, blago iskoračene lijeve noge. Već je neki cinik na mrežama uočio da pozom neodoljivo podsjeća na Johna Travoltu s plakata za “Groznicu subotnje večeri”.
Burhan Ozbilici nije, naravno, bio u prilici da precizno kadrira sliku. Žrtvi je odsjekao nogu i ruku, ubojica je malo preblizu objektivu. Ali sve važno na slici dobro se vidi. I osjeti se jeziva atmosfera prostora, jedinstvena u svakom pogledu. Nismo još vidjeli ubojstvo u galeriji, u aseptičnom, savršeno dobro osvijetljenom prostoru bogate, a neobične i neočekivane asocijativnosti. Kojekuda su ljude ubijali, ali po galerijama moderne umjetnosti nisu. Scenografija i kostimografija atentata u Ankari zastrašujuće je artificijelna, kao da gledamo kadar iz nekog Antonionijevog filma s početka sedamdesetih ili Kubrickovog iz nekih malo kasnijih vremena, i upravo je ta pretjerana - premda slučajna - stilizacija ono što tako snažno naglašava ovu fotografiju. To više nije samo slika atentata, nego i njegov vizualni komentar.
I što je to onda pokrenulo raspravu je li rad Burhana Ozbilicija trebao biti izabran za fotografiju godine na World Press Photo izboru, najelitnijem žurnalističko-fotografskom natjecanju na svijetu, u koju su se uključile i najvažnije novine anglosaksonskog svijeta New York Times i Guardian? Bilo je to ono vječno pitanje je li snimanje ubojstva ili terorističkog čina podrška ubojicama. Predsjednik žirija, Magnumov fotograf Stuart Franklin misli da jest, i zato je, uza sve poštovanje prema Burhanu Ozbiliciju i njegovoj hrabrosti, bio protiv nagrađivanja. Ja mislim da nije, i zato pišem ovu priču. Ali isto tako mislim da u svakom trenutku, i ne samo kada je riječ o ratu, terorizmu i ubijanju, nego i pri inim, manje drastičnim, fotografskim prikazima stvarnosti, valja imati na umu da fotografija u određenom smislu propagira ono što prikazuje. Propagira svijet tako što ga čini vidljivim.
Žurnalistički artefakt
Međutim, slika Burhana Ozbilicija reklama je za terorizam samo ukoliko smo skloni teroristima. Ukoliko mislimo da je ruskog ambasadora trebalo ubiti. Ako smo, pak, protiv ubijanja ljudi, pa onda i ovog konkretnog čovjeka, ili čak i ako smo ravnodušni prema ubijanju ili smo politički ambivalentni, efekt fotografije bit će u korist žrtve. (Svatko tko je ikad imao cipele za kazalište ili za svadbu, izlizanih potplata, morao bi osjetiti suosjećanje za ubijenog čovjeka.) Samo u svijetu koji je izgubio sve moralne i ljudske obzire, u svijetu u kojemu se svugdje i u svemu vodi neprestani rat između naših i njihovih, ova fotografija može biti zloupotrijebljena. U mom svijetu ona je remek-djelo - kao žurnalistički artefakt, ali i kao sutrašnji historijski dokument, te, što je samo po sebi kontroverzno, i kao umjetničko djelo - a Burhan Ozbilici je junak. Novinar koji je riskirao vlastiti život da bi pošteno obavio svoj posao, umjetnik koji je svijet suočio s nečim u što se ne gleda i za što bismo sebi htjeli reći da ne postoji.
Na samom početku rata u Bosni tada dvadeset i petogodišnji Ron Haviv snimio je najvažniju i najutjecajniju sliku tog rata: srpskog vojnika, arkanovca, koji negdje u Bijeljini zamahuje nogom da šutne mrtvu ženu (da je mrtva to ćemo kasnije saznati). Kad god bi nestalo riječi da objasne sav užas bosanskoga rata, ali i obaveze Zapada da učini nešto da zaustavi ubijanje ljudi u toj nesretnoj zemlji, mogla se izvući, i izvlačila se, Havivova fotografija. Da nije bilo nje, u to sam baš najdublje uvjeren, mrtvih bi bilo više, zlo bi bilo još gore. Zašto mislite da slika iz Ankare prikazuje nešto posve drugo?
Ako je netko pridonio slavi atentatora - slavi terorista - bili su to oni koji su ubojicu likvidirali, umjesto da ga privedu zakonu. To je u posljednjih deset godina postalo manirom. Teroristi i ubojice više se ne privode zakonu. Time se od njih stvaraju mučenici i heroji. Oružje ubija, a ne objektiv. Objektiv objektivizira.