PROBLEM JEDNOSMJERNE KOMUNIKACIJE

POLITIČARI PROTIV DRUŠTVENIH MREŽA. A MOŽDA I DEMOKRACIJE One su dramatično promijenile način na koji se vode političke kampanje, ali i sama politika

, Image: 459046905, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija

 

Zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez i predsjednik Donald Trump imaju barem jednu stvar zajedničku: vole blokirati ljude na Twitteru, počinje članak u internetskom izdanju polurevitaliziranog Newsweeka. Alexandria Ocasio-Cortez mora vratiti pravo na pristup svojim tvitovima svima kojima je to onemogućila jer je taj njezin postupak protivan Ustavu, stoji u pismu grupe profesora-aktivista s njujorškog sveučilišta Columbia upućenom demokratskoj stranci i javnosti.

Sud je Trumpu naredio da otvori pristup blokiranima na njegovu Twitteru. Slučaj Ocasio-Cortez još se nije našao pred sucima. Trump se na sudsku odluku oglušio. Ocasio-Cortez svoju poziciju brani zasad u medijima, pozivajući se na pravo osobne zaštite od internetskog nasilja. Dvadeset blokiranih, kaže, od 5,3 milijuna čitatelja njezinih poruka na Twitteru, nisu zastupali svoje drukčije političke stavove. Prijetili su joj smrću, objavljivali njezine montirane fotografije pornografskog sadržaja ili zlonamjerno mijenjali sadržaj njezinih poruka koje su širili mrežom. I Trump i Ocasio-Cortez tvitaju sa svojih privatnih računa. Oboje ih, neupitno, koriste u svrhu promicanja svojih politika. Ocasio-Cortez ja pristojna, ali zastupa za američki politički prosjek radikalno lijeve stavove. I mlada je, tek joj je 29. Trump je u svojim tvitovima često nepristojan, verbalno nasilan, daleko od bilo kakve ideje o političkoj korektnosti.

“Četiri kongresnice koje se predstavljaju kao progresivne demokratkinje, stižu iz zemalja čije su vlade potpuna katastrofa, najgore, najkorumpiranije i najnesposobnije na svijetu (ako tamo uopće ima funkcionalne vlade), agresivno propovijedaju građanima SAD-a, najveće i najsnažnije nacije na Zemlji, kako da vode svoju državu. Zašto se ne vrate u neuređene zemlje iz kojih su došle i prvo tamo pokušati popraviti kriminalom zaražene sustave? Tek nakon toga neka dođu ovdje i pokažu nam kako se to radi. Vaše zemlje vas toliko trebaju da ne možete biti dovoljno brze u odlasku”, poručio je Trump Alexandriji Ocasio-Cortez, Ilhan Omar, Rashidi Tlain i Ayani Pressley i obnovio raspravu o rasizmu i ksenofobiji na internetu, ali i u američkoj visokoj politici. Ne samo zato što su sve četiri kongresnice rođene u Americi, pa je poruka samim time besmislena.

Portret države

Skok preko Atlantika u malu Hrvatsku. “Čista i autentična Europa. Samo bijeli Europljani, kako je bilo prije samo 30 godina u cijeloj Europi. Ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Netko bi pomislio da to više nije moguće, ali na sreću jest”, napisala je na društvenim mrežama nedavno Elizabeta Mađarević, hrvatska diplomatkinja i prva tajnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu. Brzo nakon toga optužena je za rasizam i suspendirana s dužnosti. “Vođeni nemjerljivim domoljubljem danas s ponosom obilježavamo 26. godišnjicu osnivanja legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kamena temeljca obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH”, zatvitala je samo nekoliko dana kasnije iz Bruxellesa Željana Zovko, HDZ-ova bosansko/hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu. Unatoč političkoj skliskosti trenutka i teme (šestorica lidera Herceg Bosne osuđeni su u Haagu, odnosi Srba i Hrvata na jednoj su od povijesno najnižih razina), preživjeli su i ona i njezina poruka na Twitteru. Za razliku od diplomata, jednom izabrane zastupnike ne može se povući iz Europskog parlamenta (ako nisu pravomoćno osuđeni). Njihov rad, pa i poruke koje na društvenim mrežama objavljuju u vrijeme svojeg mandata ostaju dio trajnog portreta države koja ih je uputila u Parlament.

Djelomično srodan, iako ipak drukčije intoniran tvit Alexandrije Ocasio-Cortez uzburkao je nedavno duhove u međunarodnoj židovskoj zajednici. Obilazeći sabirne centre za imigrante na južnoj granici SAD-a, zbog izrazito loših uvjeta u kojima žive tražitelji azila nazvala ih je “koncentracijskim logorima”, otvoreno aludirajući na zloglasne logore iz Drugoga svjetskog rata. Zamjerkama koje su stigle putem Muzeja Holokausta suprotstavila se ipak značajna grupa uglednih američkih povjesničara (uputili su peticiju New Yorkeru) koji analogiju smatraju primjerenom.

Tri društvene mreže, Twitter, Facebook i YouTube, dramatično su promijenile način na koji se tijekom posljednjeg desetljeća vode političke kampanje, ali i sama politika. Izabrani dužnosnici i visoki državni činovnici nikada nisu bili dostupniji širem sloju birača. Za razliku od tradicionalnih medija, novina, televizije i radija, gdje se do prostora stiže ili rezultatima (dobrim i lošim) ili aferama, uz veliki trud skupih lobista i savjetnika, društvene mreže stalno su na raspolaganju, uvijek otvorene svima i veliki dio usluga dat će vam bez financijske naknade.

Omogućavaju izravan kontakt s biračima, ali i besplatno oglašavanje i viralno širenje kampanja koje su danas postale dostupne svima koji su zainteresirani da se uključe u politiku. Zato se u političku igru još prije Mosta mogao uključiti Živi zid, kao jedini hrvatski politički pokret koji je izrastao “iz naroda” (u vrijeme dok su čuvali stanove od bankarskih ovrha), a onda i ambiciozni politički samotnjak, sada već bivši sudac, europarlamentarac Mislav Kolakušić. Zato se i kontroverzna objava Željane Zovko o Herceg Bosni, ma koliko se nekima može učiniti politički nepismenom, može iščitati i kao HDZ-ova pozadinska poruka da će Hrvatska i dalje brinuti o Hrvatima na području BiH. U Hrvatskoj i u Bruxellesu to može odjeknuti loše, ali birači s područja BiH time su već napola skuhani.

Sramotne poruke

Izravan pristup biračima, bez uposlenih stručnjaka za odnose s javnošću često se može pokazati kontraproduktivnim, kažu ti stručnjaci kojima je značajan dio prihoda odrezan ulaskom društvenih mreža u politiku. Dijelom su u pravu, izravne poruke često se mogu pokazati sramotnima (diplomatkinja Mađarević) dok se dobro osmišljene poruke u pravilu lakše probijaju do birača (Brexit je vjerojatno najbolja potvrda važnosti stručnog komunikacijskog genija).

Ipak, barem u slučaju Donalda Trumpa pokazalo se da to gotovo svakodnevno “sramoćenje” nije imalo odjeka u njegovu biračkom tijelu. Štoviše, ono je, u vrijeme kada je to bilo presudno, poraslo. Štetu zbog svojih izravnih mrežnih eskapada teško da su dosad pretrpjeli i domaći vodeći protagonisti “političke nekorektnosti”, Ivan Pernar i Mislav Kolakušić. Obojici je popularnost narasla. S druge strane, Dalija Orešković koja je startala kao “zvijezda nove političke poštenosti”, na temelju svojeg mandata u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, potonula je zbog polirane, ali dosadne predvidljive ispraznosti u komuniciranju.

Odgovor s terena

Mreže su važne za još jedan ključan sastojak politike; putem njih stiže i najbrži odgovor s terena. I tu je, međutim, ključno poznavanje zanata. Značajan broj političara danas u kampanjama upošljava asistente koji neumorno čiste njihove stranice od negativnih sadržaja. Pametniji i talentiraniji i među njima te komentare ipak registriraju, kao putokaz za vlastite nove poruke javnosti.

Ivo Špigel, hrvatski poduzetnik, liberalno lijevi aktivist i jedan od pionira internetske (tviteraške) komunikacije u Hrvatskoj, odavno je, kaže, odustao od pokušaja praćenja internetske komunikacije domaćih političkih lidera. - Mislim da osim iznimaka naši političari nemaju o tome neku jasnu sliku niti prepoznaju važnost i potencijal, rekao mi je, uz dodatak da ga to ni ne čudi “s obzirom na to u kojim se kuloarima kod nas kuha tzv. visoka politika”. Za razliku od velikih igrača na državnoj razini, kaže, lokalne zajednice, počevši od zagrebačke Skupštine grada, daleko su aktivnije i sklonije interakciji. Iznenadio se samo jednom, kada mu je na Twitterom upućen upit svim našim europarlamentarcima brzim i konkretnim odgovorom uzvratila samo Ruža Tomašić, vjerojatno jedina zastupnica čiji odgovor nije očekivao.

U Hrvatskoj se potpunom otvorenim za sve, pa i za niske udarce, zasad pokazao jedino Zoran Milanović, bivši SDP-ov premijer koji je sada u kampanji za predsjednika države. Njegova Facebook stranica ne stidi se primljenih udaraca, pa ni onih najprljavijih. On sam nastupa čvrsto, “milanovićevski” ne štedeći protivnike. Predsjednica, koja mu je protukandidat u izbornoj utrci, zasad komunicira upravo tako, “predsjednički”, a ostali igraju bunker, uključujući, začuđujuće, i prirodne internetske kandidate Ivana Pernara, na čijoj stranici barem zasad nema protivnika (ako ih ne objavi sam, s ciljem da ukaže na nisku razinu udarca), i Kolakušića do čije se stranice dolazi na upit. Njima rat za birače vode sljedbenici, najčešće amateri u politici i komunikacijama. To možda pokazuje njihovu “povezanost s narodom”, ali nedostatak mogućnosti za izravnu polemiku umanjuje uvjerljivost kandidata.

Trump i Ocasio-Cortez našli su se pod udarom regulatora zbog blokade svojih protivnika na Twitteru zato što tamošnji pravnici smatraju da se nijedna rečenica državnih dužnosnika - od predsjednika države do kongresnika, senatora, guvernera ili gradonačelnika - više ne može smatrati privatnom prepiskom i da, u skladu s prvim amandmanom Ustava SAD-a (koji svim građanima jamči sve slobode izražavanja), njihove internetske stranice imaju status javnih medija i ne smiju biti zatvorene njihovim političkim protivnicima.

Hrvatski Ustav također je jasan kada u članku 38. govori o slobodi izražavanja: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo”. Ostaje pitanje mogu li se privatne internetske stranice političkih dužnosnika smatrati rezervatom njihove privatnosti i u slučaju kada tamo objavljuju političke poruke usmjerene prema biračima, ili je riječ o jednom od “sredstava priopćavanja”, kao što su to zaključili američki pravnici. Hrvatski zakon tu je nedorečen, a društveni mediji dovoljno su novi da netko može zaključiti kako

Ustav koji je pisan u prvim danima samostalnosti nije mogao predvidjeti apsolutnu slobodu javne komunikacije koja je stigla s internetom. On daje za pravo Elizabeti Mađarević da zaziva “bijelu Europu” u okviru svoje privatne komunikacije, ali ne daje joj pravo boravka u hrvatskoj diplomaciji (članak 14. Ustava: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama”).

Obamin poučak

Prvi političar koji se u obje svoje predsjedničke kampanje uspješno poslužio društvenim medijima bio je američki predsjednik Barack Obama. Upravo u vrijeme njegove prve kampanje činilo se da je internet svojim društvenim mrežama dao snažan vjetar u leđa rastućim snagama demokracije. Optimizam je međutim bio kratkog daha. Na valu nesporno lakšeg pristupa javnosti svima, koji je otežao posao autoritarnim vladarima, narastao je i niz snažnih, uglavnom političkoj desnici orijentiranih populističkih pokreta. Za razliku od ljevičara koji često istupaju sami, financijski bogatija desnica odmah je uposlila legiju profesionalaca za internetsko komuniciranje.

Steve Bannon i Dominic Cummings doveli su svijet do Trumpove pobjede u SAD-u i do Brexita u Europi, obojica koristeći skupe usluge Cambridge Analytice, sada već rasformirane agencije za upravljanje i manipulaciju politički osjetljivim podacima. Facebook i WhatsApp doveli su do pobjede Jaira Bolsonara u Brazilu. Autoritarni režimi desnog i lijevog predznaka brzo su se izvještili u manipulaciji internetskim platformama i tvornicama lažnih vijesti, često izmještenim izvan granica njihovih država. Uostalom i Bannonu i Cummingsu pomagao je WorldPoliticus, internetski portal smješten u makedonskom gradiću Velesu. Tko bi ikad pomislio.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo