Od jakog potresa u Zagrebu prošla su tri dana, ali mnogi stanovnici hrvatske metropole i dalje žive u strahu i neizvjesnosti - ne mogu spavati, trzaju se na svaki zvuk i stalno iščekuju novo podrhtavanje tla. Iako su takve reakcije sasvim prirodne i gotovo ih je nemoguće izbjeći, možemo ih barem pokušati donekle ublažiti.
A svojom objavom na Facebooku upravo to napravila je Ivana Jelinčić Atkinson, Hrvatica koja živi u dalekom Čileu, predavačica španjolskog i engleskog jezika te certificirana učiteljica joge i meditacije. Njezin status, koji se širi društvenim mrežama, prenosimo vam u nastavku teksta:
- Vjerujem da većina vas nije spavala zbog neizvjesnosti oko idućeg potencijalnog potresa. Suosjećam sa svima vama i vašim obiteljima, no najvažnije je da ste svi dobro. A materijalno će se s vremenom reparirati.
Nisam prorok niti seizmolog, ali živim u zemlji koja ima najviše potresa u svijetu, uz Japan, te bih htjela s vama podijeliti iskustvo koje je meni pomoglo da se nosim s čileanskim trusnim tlom. Inače, u Čileu je zabilježen i najjači potres u svijetu 1960. godine intenziteta 9.5, u Valdiviji... Premda sam izbjegla velike potrese 2010. i 2015. godine, ovdje se nosimo s njima gotovo svakodnevno. Meni su najviše ostali u sjećanju jedan od 7.0 (2017.) i drugi od 6.5 (2019.).
Čileanci inače sve što je ispod 7.0 zovu 'temblor' (podrhtavanje), a 'terremoto' (potres) bi bio, ajmo reći, od 7.0 nadalje. Ono što sam naučila za ovo vrijeme, a možda vam može pomoći da se nosite s novonastalom situacijom:
1. Potresi se ne mogu predvidjeti - koliko god uvjerljivo zvučali razni kvazi proroci ili pseudoznanstvenici koji vole širiti paniku, potrese nitko još nije uspio predvidjeti s preciznošću. Jedan naš prijatelj ovdje je kreirao uređaj koji je još uvijek u fazi testiranja, a detektira potres tek 2 minute prije (isti bi najviše služio u industriji).
2. Replike nakon većeg potresa - normalno je da nakon većeg potresa oslobađanje energije traje još neko vrijeme, no te replike su uglavnom (prema dosadašnjem iskustvu) slabijeg intenziteta.
3. Dubina potresa - što je plići potres, to će napraviti veću štetu, a što je dublji, više i duže ćete se lelujati, ali će šteta biti manja (potresi ovdje nekad traju i do pet minuta).
4. Strah je normalan, ali nije i neophodan - nikad neću zaboraviti svoj prvi veći potres 2017. godine u Santiagu. Našla sam se sama u tadašnjem stambenom neboderu na 17. katu i dok se zgrada ljuljala nekoliko minuta, tijelo mi nije znalo bježati li, boriti se ili 'zalediti' se pa sam tako panično hodala po stanu u nedoumici. Kad je prošlo, sišla sam u prizemlje i primijetila da su portiri na recepciji mrtvi hladni. Naredna dva tjedna slijedile su replike zbog kojih sam spavala u robi s ruksakom i tenisicama do kreveta, a suprug John, Čileanac, samo me u čudu promatrao. Spoznala sam tad da su Čileanci 'dizajnirani' da ne detektiraju niti jedan potres ispod 6.5. Ne miču se, ne trepću, gledaju TV, jedu, spavaju, dok mi stranci ne znamo bi li skočili sa 17. kata, trčali niz stube, histerizirali, psovali, plakali i sl. Od 2017. sam poprilično poradila na strahu, a najviše mi je u tome pomoglo lokalno stanovništvo koje uglavnom smireno prihvaća ovu (ovdje) učestalu prirodnu pojavu. Čovjek je ipak rob navike.
5. Bijeg nije uvijek najbolje rješenje - nama uvijek govore da se držimo stana i samo otvorimo ulazna vrata da ne bi slučajno ostali zatočeni/zaključani uslijed potresa. Naravno, idealno bi bilo izaći iz kuće na neku livadu gdje nema ničega što bi se moglo obrušiti, ali to često nije izvedivo. Nekad je najopasnije uslijed potresa bježati iz zgrade, a da ne kažem da, ako živite na višem katu, potres prođe dok osoba uspije izaći van.
Eto, budite mi dobro, dišite, vježbajte (kod kuće), dan po dan i to će proći - napisala je Ivana.