Na 130. zasjedanju Međunarodnoga olimpijskog odbora 15. rujna u peruanskom glavnom gradu Limi bit će izabran domaćin XXXIII. olimpijskih igara koje će se održati 2024. godine.
U igri su samo tri grada, što je najmanji broj potencijalnih domaćina najvećega svjetskog sportskog događaja u posljednjih 50-ak godina. Trenutačno na organizaciju Igara reflektiraju Budimpešta, koja je neuspješno nekoliko puta, pa i prije Drugoga svjetskog rata, nastojala održati Igre, te Pariz i Los Angeles, koji su već dva puta ugostili svjetske sportaše na Olimpijskim igrama (Pariz 1900. i 1924. te Los Angeles 1932. i 1984.).
No, kako stvari stoje, ne bi trebalo čuditi da završnom, rujanskom, glasovanju pristupi samo jedan - a neki zloguko najavljuju i nijedan - od navedenih kandidata, što bi bio prvi i jedini takav slučaj u povijesti Igara. Naime, protivnici Igara u Parizu ističu da su troškovi postali bizarni i preveliki, pogotovo zbog sve većih sigurnosnih zahtjeva (znamo što se dogodilo u Parizu u studenome 2015.) koji pojedu velik dio organizacijskih troškova. “Država ulaže velika sredstva i snosi odgovornost, pogotovo sigurnosnu, a jedini koji računaju na zaradu su privatne kompanije”, prigovaraju u Parizu te napominju da su zadnju ratu kredita za ZOI u Grenobleu 1968. uspjeli otplatiti tek 1992. godine. Stoga se čini da Pariz visi, iako ima potrebnu političku podršku.
Spomenik sebi
Budimpešta kao Orbánov projekt-spomenik sebi i svojoj političkoj eri (doduše, do 2024. još je ipak sedam godina) ima u Mađarskoj sve više protivnika. Pokret Momentum prikupio je više od 260 tisuća potpisa negodovanja (i nastavlja s prikupljanjem), pa je čak i gradonačelnik Budimpešte István Tarlós rekao da neće moći ignorirati toliko nezadovoljnika. Jednostavno rečeno, organizacija Olimpijskih igara postaje preskup sport i za bogate države. Doduše, na početku “operacije” Igre 2024. godine čak je 17 gradova koketiralo s najavom da će se baciti u utrku. Baku, azerbajdžanska prijestolnica, smatrao je kako su mu velebne (ali, na žalost, sportski nevažne) Europske igre dobra preporuka, no financijski su posrnuli i od pada cijene nafte i organizacije nepotrebnog sportskog događaja pa su ipak odustali od megalomanskog prohtjeva režima.
Odustao je i Rim da ne bi prošao kao Rimsko Carstvo, pa Hamburg i Boston, ali i Doha, Durban, Guadalajara i Sankt Peterburg koji se sigurno sjeća da su Zimske igre u Sočiju koštale 50 milijardi dolara i bile skuplje od pekinških Ljetnih igara.
Veliki zahtjevi
Očekivanja Međunarodnoga olimpijskog odbora od organizatora su golema i zahtjevna - od gradnje udobnih i velikih, često nepotrebnih, a poslije posve nekorištenih sportskih borilišta (dvorane, natkriveni stadioni, trening-kampovi), koja nakon Igara trunu i propadaju, do velebne infrastrukture koja također nakon spuštanja sportske zavjese ne može popuniti kapacitete koji su joj za Igre nametnuti.
Traže se, primjerice, novi aerodromi za koje se unaprijed zna da nakon Igara više nikada neće prihvatiti toliko ni aviona, ni putnika. Nije tajna, štoviše, da je zadnji čavao u grčki gospodarski kolaps, kojemu se još ne nazire svjetlo na kraju tunela, zabila upravo organizacija Olimpijskih igara 2004., da se domaćin posljednjih Igara, Brazil, davi u živom blatu gospodarske i, posljedično, političke krize, izazvanom ne samo troškovima, nego i brojnim korupcijskim malverzacijama tijekom gradnje olimpijskih objekata. Brazil je prije ulaska u riskantne i prestižne organizacije Svjetskoga nogometnog prvenstva 2014. te Igara 2016. godine bio jedna od najprosperitetnijih i najpropulzivnijih svjetskih ekonomija. Sad je to tek blijeda slika nekadašnjeg sjaja.
Čak je i Kanada, organizirana i uređena zemlja blagostanja, uspjela pokriti i isplatiti sve kredite i troškove Igara u Montrealu tek 2006., a te su se Olimpijske igre održale gotovo pradavne 1976. godine. Konačno, i jedan od razloga propasti SSSR-a, koji ne treba samo tako odbaciti, a s njim i cijelog komunističkog sustava, krije se u enormnim troškovima moskovskih (bojkotiranih) Igara koje tada posrnula sovjetska ekonomija nije mogla sanirati.
Prema nekim podacima, samo su tri Olimpijade nakon Drugoga svjetskog rata zabilježile pozitivu: Igre u Los Angelesu 1984. zato što je grad imao potrebnu infrastrukturu i koristio je postojeća i preuređena sportska igrališta, zatim Barcelona 1992. jer je Španjolska tada bila svjetsko gospodarsko čudo te donekle London 2012. godine - država i porezni obveznici i danas snose dio tereta vraćajući bankovne kredite, ali je privatni biznis Britanije pobrao vrhnje. To je ono čega se Pariz sada pribojava. Upravo to i jest najveći kamen spoticanja.
Nisu na gubitku
Naime, sve je više protivnika ovakvih Igara koje postaju megalomanske, a sredstva idu najviše u džep samoga Međunarodnog olimpijskog odbora koji, jasno, nikad nije na gubitku. Zato se i dogodilo da je u završnu utrku izbora domaćina za Igre 2008. godine ušlo deset gradova, za Igre 2012. bilo ih je osam, za Rio 2016. šest, a za Tokio 2020. samo tri.
Borilišta u Riju već su sada ruševine koje nikome ne trebaju
Brazil je bio svjetska zvijezda među tržištima u nastajanju u drugoj polovici prošlog desetljeća pa ga čak ni svjetska kriza nije prejako uzdrmala. Svoj uistinu grandiozan uspjeh odlučio je okruniti s dva najveća svjetska sportska događaja: Svjetskim nogometnim prvenstvom 2014. te Olimpijskim igrama (OI) u Rio de Janeiru dvije godine poslije. No, nakon donošenja odluka i samih natjecanja brazilski se skok popiknuo. Korupcija je premrežila državu, novac se rasipao na sve strane, Mundijal i OI su debelo premašili svoje proračune. I javnost je skočila na noge, ljuta što se ima za stadione i borilišta, a nema za liječnike, profesore i kanalizaciju. Olimpijada u Riju se stoga očekivala s velikim strahom i ostala zapamćena po bazenu sa zelenom vodom za koju nitko nije znao kako se obojala. A onda je sve završilo, gosti su otišli i trebalo je napraviti račun. Koji je bio razoran za državu: nezaposlenost se udvostručila, BDP pao za 8,4 posto, plaće javnih službenika i mirovine su smanjene za 30 posto. Možda najstrašniji je rezultat državnog gubitka u korporativnim porezima od 2013. do 2016.: 40 milijardi dolara. Za neke se projekte vjerovalo da će biti od koristi zajednici, primjerice novi metro, ali on je naprosto preskup za brojne građane pogođene krizom. Tako dnevno prevozi 80.000, umjesto planiranih 300.000 putnika. (Ž.T.)