ŠTO SU OI DONIJELE DOMAĆINU

Priča o dva Londona: Prije godinu dana ovaj grad bio je beznadno podijeljen...danas ujedinjen slavi svoje crne heroje

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2012. u 10:04

AP

Jedan od zlatnih olimpijaca je i Mo Farah, koji je u rodnoj Somaliji trčao da bi bježao, a u Londonu je nastavio trčati zbog profesora tjelesnog

LONDON - Inozemne ljubitelje Londona nemalo bi iznenadio posjet Tottenhamu. Umjesto šarenih promenada i zelenih parkova, ovo predgrađe na krajnjem sjeveroistoku grada čine blokovi zgrada, sumnjiva stubišta i zapuštene livade. Umjesto viktorijanskih pročelja boje vanilije, ulice obrubljuju škrte fasade sivih socijalnih stanova. Tradicionalni pubovi i bogati izlozi zamijenjeni su supermarketima s neprivlačnim artiklima, nametnutim suvenirima jednog od najsiromašnijih dijelova grada.

Ubojstvo Duggana

Tottenham Hale vjerojatno bi ostao jedan od dijelova grada koje se ne spominje ili se spominje vrlo rijetko, na stranicama socioloških istraživanja ili u ljevičarskim rubrikama dnevnih novina The Guardian, da prošlo ljeto nije postao sinonim za socijalne probleme Ujedinjenog Kraljevstva. Izolirano predgrađe, naseljeno uglavnom imigrantima i onima koji si ne mogu priuštiti stanovanje u nekom ugodnijem dijelu grada, preuzelo je ulogu okidača najvećeg nemira u novijoj povijesti grada.

Povod londonskim nemirima, koji su se pretvorili u nacionalni kaos - ubojstvo mladića Marka Duggana u obračunu s policijom, u jednakoj je mjeri nerazjašnjeno kao i njegov stvarni, oficijelni razlog. Od nečega što se činilo kao rasni prosvjed (Mark Duggan bio je afričkog podrijetla), preko problema socijalne nejednakosti, nemiri su postali nezaustavljiva bujica nacionalne razuzdanosti, agresije i kriminala. Tih dana, na ulicama Londona svjedočila sam nikada ranije viđenim prizorima. Na cesti Tottenhama bili su razbacani uništeni automobili, neki tinjanjući u plamenu.

Divljanje na ulicama

Moje korake pratio je sablasni zvuk ostataka razbijenog stakla, a povjetarac je donosio neugodan miris paljevine. Na jugu grada, u inače trendovskom Claphamu, obilazila sam ulice umrljane krvlju. U ozoglašenom Brixtonu razbijene izloge lijepilo se trakama. Nakon što su provalili ulaze u trgovine, poslovnice banaka i restorane, razularene skupine, uglavnom sastavljene od lokalne omladine, ulazile su u provaljene prostore i u nasilnom stampedu krale odjeću, obuću i novac iz blagajni, te uništavali sve što bi im se našlo na putu. Na pitanje novinara zašto sudjeluju u nemirima, odgovarali su: “Londonski neredi baš su zabavni. Želimo pokazati bogatima da možemo raditi što god želimo.”

Divljanje koje je počelo 6. kolovoza London je dočekao nespremno. David Cameron bio je na obiteljskom odmoru u Toskani, šef Metropolitan policije također izvan grada, baš kao i gradonačelnik Boris Johnson. Izdaleka su pratili nemire, uskoro shvativši da ovo nije samo još jedan u nizu prosvjeda. Uskoro je na ulice dovedeno 16.000 policajaca koji su u četverodnevnom sigurnosnom stampedu priveli 3051 osobu, od kojih je osuđeno sedamstotinjak. Pred Britance je stavljena brutalna realnost: zemlja ide nazadnim koracima ne samo ekonomski, nego socijalno i politički.

David Lammy, zastupnik u parlamentu za ranije spomenuti dio grada Tottenham jedan je od rijetkih koji je londonske nemire - koje naziva eksplozijom hedonizma i nihilizma, predvidio godinama prije no što su se oni dogodili. Kao pripadnik afričke manjine odrastao je u uobičajenom stilu depresivnih predgrađa Londona. Ostavljen od oca, odgojila ga je majka, koja je preživljavala od socijalne pomoći i potplaćenih honorarnih poslova kako bi na noge stavila petero djece.

Moralna depresija

Dobro se sjeća i premijerne erupcije nezadovoljstva u Tottenhamu, kada je 1985. zgrada sa socijalnim stanovima Broadwater Farm eksplodirala u naletu mržnje, socijalnih nejednakosti i siromaštva. David Lammy tada je živio u toj zgradi, baš kao i pokojni Mark Duggan.

Dok se društvo ne preodgoji iz temelja, tvrdi Lammy, novi nemiri nisu isključeni. “Istina, svaki čovjek ima slobodu izbora. Ali prošećite dijelovima grada kao što su Tottenham, Hackney, Toxteth, Salford i svjedočite uvjetima života lokalnog stanovništva. Siromaštvo nije samo nedostatak novca. Ono je nedostatak prilika, planova i nade”, komentira Lammy zabrinut činjenicom da je britansko društvo u moralnoj depresiji.

Velika ulaganja

Britanska je javnost tada bila zgrožena. Slika maskiranih imigranata u rušilačkom pohodu činila se jasnim dokazom kraha projekta multikulturalnosti. A onda, godinu dana poslije, Britanci imaju nove heroje - djecu onih istih imigranata za koje je tada većina mislila da se nikada neće uklopiti u britansko društvo. Britanski zlatni olimpijci nova su nada za projekt za koji se držalo da je na umoru.

Zlatni olimpijci Britanije tako su sin farmera iz engleske pokrajine Dorset Peter Wilson kojeg je, nakon rezanja sportskog budžeta usred ekonomske krize, pod svoje okrilje uzeo šeik Ahmed Al Maktoum, čelni čovjek Dubaija. Zlatni olimpijac je i Mo Farah koji je u rodnoj Somaliji trčao kako bi bježao, a u jednom predgrađu zapadnog Londona nastavio trčati jer mu je tako odredio profesor tjelesnog. Olimpijka je i princeza Zara, koja je sa svojim konjem High Kingdom Britaniji osigurala srebrnu medalju. Zarina majka također se natjecala na Olimpijskim igrama. Zarina baka Elizabeta je predana ljubiteljica konjičkih utrka. I da, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva.

Slike Londona koje obilaze svijet ovoga ljeta pobuđuju dijametralno suprotne osjećaje od prošlogodišnjih scena. London je položio test i samo godinu dana nakon nemira koji su šokirali svijet pokazao se kao pouzdan i siguran domaćin, predvodnik multikulturalnog jedinstva.

Ovoga tjedna Boris Johnson objavio je da se na ulice ugroženih predgrađa Londona uložilo dodatnih sedamdeset milijuna funti kako se ne bi ponovio prošlogodišnji scenarij. Olimpijske igre nisu mogle doći u bolje vrijeme, zaključio je gradonačelnik Londona. “Jasne poruke koje donosi Olimpijada nisu mogle doći u bolje vrijeme u državi u kojoj je teško postići psihološku prilagodbu novome svijetu u kojem nema lake zarade, u kojoj je život znatno teži nego što je bio prije recesije”, rekao je.

Ljepše slike Londona

Doista, ovih dana, kada je obilježavanje godišnjice četverodnevnih nereda zasjenjeno olimpijskom atmosferom, i Tottenham se čini kao ugodnije mjesto. Tragovi prošlogodišnjeg pustošenja su rijetki. Umjesto bandi, ulicom šeću skupine odjevene u olimpijske dresove. Tottenham je ponosan: neki dan je dobio svoju prvu zlatnu medalju.

Treća revolucija

Nicole Adams, boksačica u lokalnom klubu, nacionalna je heroina. Njene slike redaju se uz slike Marka Duggana u čije sjećanje se tijekom tjedna okupilo stanovništvo iz susjednih predgrađa. Duggan, u očima policije lokalni gangster, u očima prosvjednika heroj, i Nicole, iako odrasli u istom predgrađu i sličnim uvjetima, ne mogu biti različitiji. Poput udžbenika za sve dobre karakteristike sporta, Adams je sport doveo do vrha, Duggana nedostatak opcija do dna.

Ukoliko se optimizam Borisa Johnsona pokaže opravdanim, možda upravo svjedočimo trećoj revoluciji. Ona nema ime, ali ima jasni oblik. Radni naziv mogao bi joj biti olimpijska revolucija. Njeni predvodnici su heroji poput ranije spomenutog sina siromašnog farmera, somalijske izbjeglice i princeze.

Osobno smatram da prošlogodišnje nemire nije zaustavio David Cameron, niti organizirani otpor Metropolitanske policije. Zaustavio ih je jedan tata. Tariq Jahan, otac 21-godišnjeg Haroona, jednog od petero mladih ljudi koji su u neredima izgubili život, obratio se britanskoj javnosti. “Izgubio sam svoga sina. Crnci, Azijati, bijelci - svi mi živimo u istome društvu. Zašto se međusobno ubijamo? Zašto to činimo?”, pitao je 45-godišnji neutješni otac. Njegovog sina jedan crnac karipskog podrijetla namjerno je udario automobilom. Njegovo tijelo, priča se, odbačeno je automobilom “poput teniske loptice”. No otac ubijenog mladića nije tražio osvetu, već vraćanje zdravog razuma svojim sugrađanima. “Iskoračite ako želite izgubiti svoje sinove.

‘Vjerujem u sebe’

U protivnom, smirite se i vratite svojim kućama - molim vas!”, rekao je. Jahanovu kulturu oprosta, koja je tada rasplakala čitavo veliko društvo Britanije, ove godine nastavila je robna kuća House of Reeves koja je, zbog pustošenja i paljenja, prošloga ljeta nakon 140 godina bila prisiljena zatvoriti svoja vrata. Ovaj tjedan na pročelju ostataka zgrade stoje slike 4000 mladih olimpijskih volontera Londona 2012. noseći natpis “Vjerujem u sebe”.

Izdvajamo