Slovenija, nekada najrazvijenija jugoslavenska republika, kasnije najuspješnija kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju, danas pak država u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj i moralnoj krizi - na važnoj je prekretnici. Janez Janša, jedan od njezinih “heroja nezavisnosti”, poslije ministar obrane, trgovac oružjem, predsjednik Vlade i predsjedavajući Vijeća Europske unije, pravomoćno je osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije. Čovjek i političar, koji je svojim djelovanjem i odlukama imao važan utjecaj na 25-godišnju tranziciju u Sloveniji, tik je do ponovnog odlaska iza rešetaka. I tik do konačnog pada s političkih nebesa.
“Neću tražiti alternativne oblike izdržavanja kazne - jer će presuda pasti. Upotrijebit ću sva pravna sredstva. […] Presudu ću poštovati, ali je ne mogu poštivati. ”
Njegova prva reakcija na objavu presude Visokog suda, kojom je u cijelosti potvrđena osuđujuća presuda, pokazuje da i dalje ustraje na istom putu arogancije i, prije svega, na teorijama zavjere, kojima je uspio zatrovati dobar dio slovenske javnosti. Neprekidno ga vodi osveta za višekratni pad iz političkog raja, za koji je, po njegovu mišljenju, odgovoran posljednji vođa Saveza komunista Slovenije i kasniji predsjednik Slovenije Milan Kučan.
Prvi je put Janša morao u zatvor 1988., zbog odavanja vojne tajne. Kao novinar tjednika Mladina pisao je o vojnim pitanjima i bio je već iskusan omladinski funkcionar. Iako tadašnje slovensko političko vodstvo smatra da tada nije surađivao s Jugoslavenskom narodnom armijom, kao što to Kučan spočitava Janši, sumnje o tome još je 1995. u BBC-jevu dokumentarcu “Smrt Jugoslavije” raspršio vođa protuobavještajne službe JNA Aleksandar Vasiljević. U danima pred Janšino uhićenje, u svibnju 1988., bio je u Ljubljani i obavijestio je slovensku Službu državne sigurnosti o svojim odgovornostima. “Sve su znali o meni. Susretao sam se s vođom Službe državne sigurnosti Ivanom Erženom, svake smo večeri zajedno pregledavali događaje od tog dana. I njegov nadređeni, Tomaž Ertl, znao je da sam u Ljubljani”, objasnio je Vasiljević. (Laura Silber, Allan Little: Death of Yugoslavia, Penguin Books & BBC Books, London, 1995, str. 54). Kučan je već tada zanijekao da je imao ikakva saznanja o tome i nikada nije priznao da je surađivao s JNA.
Janša je već krajem 90-ih kontaktirao s utjecajnim ljudima i imao odlične informacije. Osnivač Ljubljanske banke Niko Kavčič ga je, zajedno s Igorom Bavčarom, izabrao za uređivanje i objavu memoara slovenskog liberalnog političara Stane Kavčiča, koji su izašli u ožujku 1987. I Kučanov utjecajni savjetnik dr. Zdenko Rotar, s kojim su tada našli zajednički jezik, pomagao im je pri uređenju Kavčičeva dnevnika.
Unatoč činjenici da je bio osuđen na godinu i pol zatvora, uskoro je ušao u politiku na velika vrata. Postao je glavni junak slovenskog proljeća. O njemu su pisali pjesme. Umjesto siluete Triglava sa slovima OF, simbolom Oslobodilačke fronte, koja je bila temelj otpora Slovenaca protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, u Ljubljani su se pojavili grafiti sa siluetom Triglava i slovima JJ - Janez Janša.
Nakon prvih demokratskih izbora u travnju 1990. postao je ministar obrane, a njegov prijatelj Igor Bavčar ministar unutarnjih poslova. Zajedno su vodili glavne projekte za odcjepljenje Slovenije od Jugoslavije.
Iako mnogi Slovenci vjeruju u veliku pobjedu nad JNA tijekom “desetodnevnog rata”, u kojem je Janša stekao reputaciju uspješnog ratnog vođe, istina je bila drukčija. Ključne odluke tada je donosilo predsjedništvo Slovenije i Vijeće za obranu s Milanom Kučanom na čelu. Samo se mudrosti zapovjednika na terenu, koji su odbijali provesti Janšine naredbe o općim napadima na vojarne, može zahvaliti što nije došlo do većeg krvoprolića.
Janša i Bavčar su izvršavali i odluke državnog vrha o prodaji oružja Hrvatskoj i BiH, kojima je Slovenija tijekom trajanja embarga UN-a prodala više od tisuću tona oružja. Prodaja je bila dogovorena na najvišoj razini, ali kod poslova s gotovinom i bez nadzora došlo je do velikih nepravilnosti. Nestali su deseci milijuna dolara iz Ministarstva obrane - ne zna se kamo.
S aureolom junaka slovenskog proljeća i heroja “rata za osamostaljenje” prvi je put pao iz političkog raja u prosincu 1992. godine. Rezultat parlamentarnih izbora bio je porazan. Njegova Socijaldemokratska stranka Slovenije, koju je vodio Jože Pučnik, dobila je mršavih 3,34 posto glasova - jedva toliko koliko je bilo potrebno da uđu u parlament. Dovoljno glasova “našli” su tek pri ponovnom brojanju.
Dodatni udarac bila je odluka državnog vrha od 6. siječnja 1993. godine, kojom se zabranjuje trgovina oružjem preko Slovenije.
Odluku nije poštovao te je, kao ministar obrane, odlučio nastaviti s unosnim poslovima. Policija je provela republičku akciju “Prepreka” u kojoj su istraživali trgovanje oružjem ministarstva obrane pod vodstvom Janeza Janše. Mnogi pripadnici specijalne vojne jedinice Moris i pripadnici vojne tajne službe Vomo slijepo su ga slijedili.
Kad je policiji istraga o trgovini oružjem postala prioritet, Janša je makijavelističkim potezom uzdrmao slovensku i širu javnost. Krajem srpnja 1993. na mariborskom je aerodromu “otkrio” oružje. Javno je sumnjao da su ga tu držali Kučanovi ljudi pripremljenog za državni udar. O pronalasku je izvještavao i New York Times. Janša je tako prvi put upotrijebio Sloveniju kao taokinju svojih političkih i osobnih interesa.
Bilo je to prva ozbiljna osveta Janše navodnom krivcu za njegov izgon iz raja. Upotreba besmislenih tvrdnji, poput ove da je predsjednik države planirao državni udar (protiv sebe samoga?), manipulacija i falsificiranje postali su obrazac njegova političkog djelovanja. Meta je uvijek bila jednaka - oni koji su ga, po njegovu mišljenju, izgnali iz raja.
(...)