Model Južne Koreje u izravnavanju krivulje eksponencijalnog rasta broja zaraženih od koronavirusa uzimaju za primjer mnoge države svijeta. Iako Južna Koreja i dalje mora kontrolirati zaražene, mjere koje su tamo i dalje na snazi za neke mogu zvučati prevelikim prodiranjem u privatnost. O južnokorejskom modelu razgovarali smo s Borisom Škvorcom, profesorom sa Sveučilišta u Splitu koji u Koreji trenutno boravi kao voditelj Centra za komparativne i korejske studije.
Kakvo je trenutno stanje sa sprečavanjem širenja koronavirusa u Južnoj Koreji? Zašto je baš model Južne Koreje postao primjer? Koliko je trajala karantena?
- U Južnoj Koreji trenutno nema eksponencijalnog rasta tako da bi se moglo reći kako je stanje vrlo dobro. Međutim, i dalje se broj zaraženih povećava, ali brojčano puno manje nego u Europi. Svaki dan zabilježi se stotinjak novih slučajeva na pedeset i jedan milijun stanovnika. Mobitel svako malo daje signal da je negdje detektiran novi slučaj, gdje je ta osoba bila, i tako dalje.
Od samog početka nije bilo karantene. Korejci su izuzetno disciplinirani i u kriznim situacijama vjeruju svojoj Vladi. Ispočetka, kad su brojke bile zastrašujuće i kad je probijena prva linija obrane preko kršćanske sekte u Daeguu (gdje je jedno vrijeme ipak bila karantena), meni osobno izgledalo je kao da su vlasti izgubile kontrolu. Oni su međutim radili na testiranju i uspostavljanju linija zaraze. Na primjer kad se testiranjem otkrije novi slučaj, u roku od deset minuta se, kroz podatke na mobitelu i bankovnim karticama, otkriju svi kontakti u posljednja dva tjedna i ljudima se da obavijest da moraju ići u samoizolaciju. I to se poštuje u potpunosti.
Kad bih ja na primjer nazvao da imam simptome, dobio bih obavijest da čekam tri dana kod kuće, u potpunoj samoizolaciji, a supruga da se odvoji i bude u izolaciji. U međuvremenu bi se detektiralo s kim sam bio u vezi, ili u neposrednoj blizini te bi i tim osobama bila propisana mjera izolacije. Testiranje se provodi nakon tri dana, a nakon toga se poduzimaju odgovarajuće mjere. Primjer Koreje je dakle u testiranju i disciplini, te poštivanju subordinacije u vrijeme krize. Kao primjer toga mogu navesti da niti u jednom trenutku nije zaustavljen javni prijevoz, da nije bilo nikakvih nestašica, gužvi niti restrikcija u trgovinama. U tom smislu, karantene uopće nije bilo. S druge strane svi i svuda nose maske, nema približavanja, trgovine rade, nije bilo nikakvih nestašica. Ali, ulice su uglavnom prazne i ljudi obavljaju samo ono što se mora.
Kakve su upute vama trenutno dane za zaštitu od koronavirusa?
- Kao prvo, u Koreji svi i svuda nose zaštitne maske za lice, a u svakoj trgovini ili javnom prostoru tu je i sredstvo za dezinfekciju ruku. U svim većim prostorima su termalne kamere koje mjere temperaturu, na primjer u većim trgovinama, na ulazima u sve zgrade sveučilišta i tako dalje. Nema javnih okupljanja i treba obavljati samo ono što se mora. Ljudi idu u prirodu, ali se ne približavaju jedni drugima, a javnim prijevozom se koriste samo oni koji moraju. Naravno, preporuka za pranje ruku i socijalnu distancu su iste kao kod nas ali nema nikakvih represivnih mjera. Škole i sveučilišta su zatvoreni, ali rade gotovo svi lokali uključujući restorane i frizerske salone.
Kako je pandemija utjecala na vaš profesionalni život budući da ste profesor? Imate li sada predavanja normalno organizirana? Kako vas je životni put doveo u Južnu Koreju?
- U Koreji boravim kao voditelj Centra za komparativne i korejske studije sa Sveučilišta u Splitu. Radim na zajedničkom projektu koji financira korejsko Ministarstvo obrazovanja. Ovdje sam došao raditi i usavršavati se u okviru svoje studijske godine. U prošlom semestru sam predavao, a sada sudjelujem u nastavi preko interneta i organiziram rad Centra i suradnju s nekoliko korejskih sveučilišta. Za travanj je, na primjer, bila organizirana velika međunarodna konferencija koja se trebala simultano organizirati u Splitu i Seoulu. Sudionici su trebali biti iz Koreje, Hrvatske i nekoliko europskih zemalja. Sada smo samo objavili sažetke referata, sastali se preko elektronskih pomagala i odgodili konferenciju za drugu godinu. Ja sam u travnju trebao putovati kući, ali je kompanija s kojom sam trebao ići otkazala letove. To znači da je pandemija dosta utjecala na profesionalni i osobni život.
S druge pak strane radili smo puno na našem projektu, vjerujem da će rezultat ovog ovako produženog boravka u Seoulu biti jedan veći projekt s petogodišnjim financiranjem na Filozofskom fakultetu u Splitu i Hankuk Sveučilištu ovdje u Seoulu. Osim toga, ovdje sam iskoristio priliku da pomognem Odsjeku za južnu slavistiku u organizaciji on-line kolegija s obzirom da imam jedno desetak godina iskustva u takvim poslovima koje sam stekao dok sam radio na Macquarie Sveučilištu u Sydneyu. Uglavnom, nisam planirao ovako koristiti svoju studijsku godinu, ali ona će ipak biti vrlo uspješna. Premda, kako kažu kolege Korejci pozivajući se na jednog kineskog pjesnika iz devetnaestog stoljeća „proljeće je a nije proljeće“, nema tog uspjeha kojem se čovjek trenutno može veseliti. No onda opet: važno je ponašati se normalno, raditi ono što treba raditi, od kuće ili kako već, jer jedino tako možemo pobijediti letargiju, strah ili čak ljutnju koja se javlja i kod ljudi ovdje oko cijele ove situacije.
Morate li i vi koristiti aplikacije i posebne digitalne registracije prilikom korištenja javnog prostora (e.g. ulaska u restoran, kafiće etc.) ? Osjećate li se da se time krši neka vaša privatnost i tuđa privatnost?
- Nitko ovdje ne pita za vašu privatnost. Kontrolira se vaše kretanje, očekuje se da sa sobom imate mobitel kako bi se u slučaju da jednog dana vaš test bude pozitivan mogli otkriti svi vaši kontakti. Ili da se detektira da ste bili u kontaktu sa zaraženom osobom. To nitko ne propituje. Ne mislim da je sada privatnost na prvom mjestu. Svi bi željeli biti kao Koreja, što se tiče načina na koji je zaraza „obuzdana“. Ali nitko ne bi kršio privatnost. Što će s tim podacima biti u budućnosti, to je već drugo pitanje. Kada jednom nastane kontrola hoće li se ona smanjiti? No ne mislim da u ovako kratkom razgovoru možemo to raspraviti detaljno.
Osjećate li se sigurnim da koronavirus više nije prijetnja svakodnevnom životu u Južnoj Koreji i smatrate li da će period borbe i dalje trajati? Kakav je osjećaj u društvu, je li stečeno veće povjerenje među ljudima, postoji li doza opreznosti?
- Ne, ne mislim da se supruga i ja osjećamo sigurno. Napetost je u zraku, borba traje. S jedne strane ljudi imaju povjerenja u postupanje onih koji su zaduženih za ovu situaciju, ali s druge postoji osjećaj da još ništa nije riješeno. Ljudi ostaju bez posla, ruši se vrijednost mirovinskih fondova, kad se uspori rast brojeva zaraženih počinju se otvarati druga pitanja, također teška. A nitko nije siguran ni da je pandemija obuzdana.
Što hrvatski model sprečavanja širenja zaraze može naučiti od južnokorejskog? Smatrate li da je hrvatski model dovoljno dobar? Što oni čine drugačije?
- Ne znam, nisam bio u Hrvatskoj od početka pandemije. Mislim međutim, po onome što čujem od prijatelja i iz tiska da bismo trebali biti malo ozbiljniji, odgovorniji kao pojedinci. Također mi se čini da je glavna razlika u broju testova, testiranih i identificiranih slučajeva. Čini mi se da je to ključ.
Na kraju želim naglasiti kako jako puno ovisi o pojedincima i njihovom ponašanju u ovoj velikoj krizi. U Koreji na primjer nije bilo „lock upa“ kao sada u Europi ili tijekom veljače u dijelovima Kine. A svejedno je disciplina i „zaključanost“ ljudi kod kuće bila maksimalna. Bez obzira na propise i kulturalne razlike, čini mi se da sada nikako nije vrijeme da se propisi krše i pojedinci budu sebični. Umjesto toga mislim da treba biti discipliniran, čuvati sebe, a time zapravo paziti na druge, prije svega starije, i na mogućnost da svi skupa, u Koreji, Hrvatskoj i svugdje drugdje, uopće imamo budućnost.