Područje najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva još uvijek se ispituje. Neki znanstvenici borave ondje gotovo čitavu svoju znanstvenu karijeru, poput Genadija Lapteva. On je zajedno s tisućama drugih radnika stigao u Černobil 1986., odmah nakon eksplozije.
- Ovo mjesto mi je uzelo više od polovice života. Imao sam samo 25 godina kad sam počeo raditi ovdje, a sad imam skoro 60 - rekao je Victoriji Gill, novinarki BBC-ja, koja je boraveći ondje tjedan dana snimila veliku reportažu o napuštenom dijelu svijeta. Film ‘U sjeni Černobila’ bit će prikazan ovaj vikend na BBC News Channelu.
Laptev smatra da bi se ta sablasna napuštenost uskoro mogla promijeniti. Njegov je posao, između ostalog, analiza radioaktivnosti živih bića i predmeta iz okoline. Istraživanje provodi već desetljećima na ovom napuštenom području koje je nakon eksplozije postalo golemi zaraženi laboratorij gdje znanstvenici ispituju kako se i kojom brzinom okoliš oporavlja od katastrofe.
Eksperiment prerastao u katastrofu
26. travnja 1986. u 1 sat i 23 minute ujutro inženjeri su ugasili struju nekim sustavima u četvrtom reaktoru nuklearne elektrane kraj Černobila. Htjeli su istražiti što se događa tijekom nestanka struje, no nisu znali da je reaktor već nestabilan. Zbog usporavanja turbina zrak za hlađenje nije dospijevao u reaktor, tlak je rastao i dok su stručnjaci shvatili što se događa, bilo je prekasno.
Snimke iz 1986.
Snimke iz 1986.
Dvoje ljudi umrlo je na licu mjesta, a vatra je gorjela još deset dana i nosila čestice radioaktivnog dima iznad Europe. Od 134 osobe koje su bile najizloženije, 28 ih je umrlo unutar nekoliko mjeseci. Najmanje ih je još 19 umrlo odonda. Genadi je počeo raditi u zoni samo tri mjeseca nakon evakuacije stanovništva.
- Dolazili smo helikopterom svaki dan iz Kijeva kako bismo skupljali uzorke vode i zemlje.
Danas se zona isključenja prostire na više od 4.000 četvornih kilometara. Svaki dio u radijusu od 30 kilometara oko nuklearne elektrane evakuiran je i napušten. Nikome nije ni dozvoljeno vratiti se ondje. Ali u zaboravljenom, vanjskom području zone isključenja ljudi su se polako i potajice vraćali, i to već nekoliko mjeseci nakon katastrofe. Za razliku od ‘zone isključenja od 30 km’ na ovom polunapuštenom području ne postoje kontrolne točke.
U tom se području nalazi Narodiči, grad s nešto više od 2.500 ljudi. Ondje vladaju stroga pravila. Primjerice zemlja se ne smije obrađivati u svrhu proizvodnje hrane. Međutim, ne može se lako podijeliti u dvije isključive kategorije - kontaminirano i čisto. Stvar je puno kompliciranija, a Genadi smatra da strah od radijacije ondašnjem stanovništvu više šteti od same radijacije.
Kontrola radioaktivnosti, 1986.
‘Manje radijacije nego u avionu’
Genadijev kolega s britanskog Sveučilišta Portsmouth, Jim Smith, proučava posljedice katastrofe od 1990. On pomoću uređaja koji uvijek nosi sa sobom, ispituje razinu radijacije u okolišu. Za usporedbu, novinarka je na letu za Kijev u jednom trenutku u zraku očitala vrijednost 1,8 mikrosiverta, dok je oko Narodičija izmjerila 0,6 mikrosiverta.
Smith naglašava da živimo na radioaktivnom planetu te da je prirodna radioaktivnost svuda oko nas, od Sunčevih zraka, preko hrane koju jedemo, do Zemlje. Ne poriče da je zona isključenja kontaminirana, no to se ne razlikuje previše od ostatka svijeta, osim na nekoliko žarišta koja se izdvajaju.
Ljudi su iselili, priroda je uselila
Evakuacija stanovništva potpuno je promijenila krajolik. Ljudi su iselili, priroda je uselila. Divljina se stapa s armiranim neboderima pa su prizori postapokaliptični. Znanstvenici već desetljećima ispituju teren, postavljaju kamere i snimače zvuka kako bi skupili informacije o životu koji se ondje razvio nakon ljudi.
Pripjat
Napušteno selo Burjakovka nalazi se samo 10 km od elektrane. Na nekim mjestima se još uvijek može pronaći nešto što su stanovnici ostavili za sobom, poput kaputa koji već 30 godina skuplja prašinu prebačen preko fotelje. Takvo se ‘društveno uređenje’ sviđa divljim životinjama. Nekoliko je studija pokazalo da je više divljih životinja u napuštenim selima nego bilo gdje drugdje u zoni. Smeđi medvjedi, risovi i divlje svinje uobičajen su prizor.
Stručnjakinja za ekologiju, zoologiju i evolucijsku biologiju, dr. Marina Škvirija, iz kijevskog ZOO-a, provela je godine proučavajući velike sisavce ondje. Divlji život cvjeta, a to posebno dokazuje populacija vukova.
- Nakon 15 godina proučavanja vukova puno smo naučili. I černobilski vuk je jedan od najdivljijih u Ukrajini. Ondje nema ljudske hrane na meniju. Vukovi se kreću oko naselja pa mogu napasti stoku, usjeve, jedu otpatke ili čak kućne ljubimce. Ovdje vukovi love divlji plijen, srne ili čak ribe - kaže Škvirija i dodaje da su neke čak snimili kako jedu voće sa stabala koja su ostala iza ljudi. Osim njih, ovim područjem lutaju i divlji konji. Njih su 1998. naselili ukrajinski zoolozi s namjerom da pobrste bilje i smanje rizik od požara. Danas ih ima oko 60. Prirodno im se stanište nalazi u Mongoliji, no čini se da su se prilagodili zoni.
Naseljeni konji
U zoni 30 kilometara oko elektrane ima i nešto ljudi. Ima ih 15 i sami su se odlučili vratiti, još iste godine nakon eksplozije. Gotovo svaka obitelj, koja je morala napustiti Černobil, dobila je na korištenje stan u nekom obližnjem gradu. Međutim, nisu svi bili zadovoljni time. Sveukupno u zoni živi oko 200 stanovnika, uglavnom starije dobi.
Većina ih je ranije živjela u Pripjatu, sovjetskom gradu snova koji je bio izgrađen za potrebe radnika nuklearke. No, grad od 50.000 stanovnika ispražnjen je preko noći. Nitko se nije smio vratiti i danas je to grad duhova. Nedavno je otvoren za kratke turističke posjete i postao je jedno od najatraktivnijih turističkih mjesta u Ukrajini. Prošle je godine grad navodno posjetilo 60.000 turista.
‘Recite ljudima da Černobil nije tako grozno mjesto’
Ljudi u gradu Černobilu, udaljenijem od nuklearke od Pripjata, također primaju turiste, ali čak i oni koji rade ondje ne smiju se zadržavati cijelu godinu. Vlasnica hotela Irina britanskoj je novinarki otkrila da ondje živi tri mjeseca, a potom preuzima kolega. I tako se izmjenjuju. Sjeća se katastrofe i evakucije dan poslije. Ljudi su stajali u redu i čekali da se ukrcaju na autobuse, a ona je pobjegla s bakom.
- Želim da se posjetitelji osjećaju što ugodnije. Možda možete reći ljudima da Černobil više nije tako grozno mjesto - kaže.
U Narodičiju, gradu izvan uske zone isključenja, stručnjaci planiraju kako transformirati područje i naći mu neku budućnost. Istraživanja su pokazala da se ondje već može uzgajati hrana i da se industrija može razvijati. Danas ondje živi i 130 djece, a prije katastrofe bilo ih je 360. Odgojiteljica u vrtiću Tatjana kaže:
- Mi zaboravljamo da živimo u Černobilu. Imamo drugih problema. Puno je ljudi nezaposleno jer nemaju gdje raditi. Voljela bih da se ponovno počne graditi i da se zajednica obnovi.
Snimke iz 1986.
Ljudi koje je pogodila katastrofa od države primaju naknadu, no mnogi se još boje radijacije. Situacija je komplicirana. Nakon godina istraživanja otkriveno je da je eksplozija utjecala na razvoj raka štitnjače kod oko 5.000 ljudi od kojih je većina izliječena. Sumnja se da je radijacija uzrokovala i neke druge oblike karcinoma, ili će tek uzrokovati, no dokaza nema previše.
Profesor Richard Wakeford sa Sveučilišta Manchester ističe:
- Pretpostavlja se da će se pronaći još poveznica kod nekih karcinoma, ali detektiranje točnog uzroka, ako se uzme u obzir društveno-ekonomski kaos koji vlada, potpuno je nemoguće.
Svjetska zdravstvena organizacija u izvještaju od 2006. kao dugoročne posljedice na ljudsko zdravlje navodi mentalne probleme, što zbog straha od radijacije, što zbog naprasno izmijenjenih života. Osjećaj beznađa pojačan osjećajem prokletstva zbog radijacije pridonosi velikoj stopi pušača i alkoholičara u regiji.