Maturanti srednjih škola iz regije Veneto, jedne od najbogatijih u Italiji, imaju vrlo jednostavan plan za budućnost nakon školovanja: “Napuštamo Italiju!” Za dva tjedna prvi će put moći glasati na parlamentarnim izborima, no većina ih ne vidi smisla u tome. “Nitko se ne obraća nama”, objašnjavaju mi Alessandro i Indija, 19-godišnjaci iz gradića Castelfranco Veneto. Za njih je obećana zemlja ista kao i mnogim mladim Hrvatima: Njemačka.
“Ne osjećam se kao Talijan”, rekao mi je Alessandro. “Osjećam se više kao Europljanin.” Zajedno s Indijom i kolegicom Sarom objasnio mi je kako ljudi u regiji Veneto - konzervativnoj sredini gdje redovito pobjeđuje desna regionalna stranka Lega Nord (Sjeverna liga) - prvenstveno gledaju samo svoje selo, svoj grad. Ta je zatvorenost, čak i više od manjka poslova i ekonomskih perspektiva, glavni razlog zašto mladi razmišljaju o odlasku preko granice.
Pitanje migranata
Gradonačelnik Castelfranca i predsjednik pokrajine Treviso, Stefano Marcon, konzervativni je političar koji nam se pohvalio kako se u cijeloj njegovoj pokrajini nalazi samo šestero migranata: šest žena koje su smještene u prostorima jedne crkvene organizacije. Legalnih imigranata u Castelfrancu ipak ima oko 3000, a riječ je većinom o Rumunjima. Njih, tvrdi, doživljava kao svoje sugrađane, ali ne vidi zašto bi se brinuo za ljude koji ne mogu glasati.
Ilegalni imigranti jedno su od ključnih pitanja talijanskih parlamentarnih izbora - procjenjuje se da ih u državi živi oko 600.000. Bivši premijer Silvio Berlusconi, čija je stranka Forza Italia (Naprijed Italija) jedna od vodećih u anketama, tvrdi da bi ih sve poslao natrag kućama, kao i njegov koalicijski partner, čelnik Lege Nord Matteo Salvini.
Dužnosnici Forza Italije s kojima sam razgovarao smijali su se mom pitanju kako Berlusconi još uvijek uživa popularnost u javnosti, usprkos seksualnim skandalima i pravomoćnoj presudi za utaju poreza zbog koje ne može biti kandidat na izborima, niti držati političku funkciju u državi.
“Znam da je Silvija Berlusconija kao osobu jako teško razumjeti izvan Italije”, rekao mi je predstavnik Forza Italije iz pokrajine Treviso. “Vjerojatno je najmanje zlo. Njegova je vlada donosila jako dobre odluke za ovu zemlju.” Iako su u predizbornoj koaliciji s Legom Nord, cijelo se vrijeme ograđuju od njihova desničarenja i populizma te me uvjeravaju da je Berlusconi jedina stabilna opcija. “Mi ćemo spasiti Italiju od populizma”, rekao mi je Berlusconijev kandidat.
Iako nije prisutan na glasačkim listićima, Berlusconi je i dalje utjecajna figura i neupitan autoritet u svojoj stranci te će Forza Italia sigurno sudjelovati u postizbornim preslagivanjima, potrebnima kako bi se oformila nova vlada.
Vladajuća Partito Democratico (Demokratska stranka) pati od ozbiljnog problema komunikacije s glasačima. Osim što jedina od najveće četiri stranke dosad nije istaknula svojeg kandidata, njihov politički program - “Sto stvari koje smo učinili, sto stvari koje ćemo učiniti” - prosječnog Talijana uspava već na prvoj stranici hvaljenjem kako su “povećali postotak amortizacije za radnu opremu, čime su indirektno smanjili poreze poduzetnicima koji ulažu u nove radne strojeve”. Demokrati imaju umjereno realistična obećanja i planove, ali riječ je o mjerama koje mogu donijeti samo male pomake, koje prosječni Talijan neće niti osjetiti.
Trenutačno najpopularnija stranka u anketama, Movimento 5 Stelle (Pokret 5 zvjezdica), prerasla je iz populističke platforme komičara Beppea Grilla u nacionalnu platformu uglavnom obrazovanih, mladih ljudi, koja zagovara velike promjene u Italiji, no većina njihovih planova doima se kao lista neostvarivih želja.
Što s dugom?
Zvjezdice žele isplaćivati minimalni osobni dohodak od 780 eura svim Talijanima koji su ispod granice siromaštva, podići mirovine na minimum od 780 eura, istodobno smanjiti poreze, početi nove investicije koje bi financirali većim proračunskim deficitom, a na neki način planiraju i smanjiti vanjski dug. Svi njihovi planovi svode se na parole poput “otvorit ćemo nova radna mjesta ulaganjem u najmodernije tehnologije”, no bez konkretnih prijedloga i ideja kako to učiniti.
“Nitko od njih uopće ne govori o gospodarstvu, oni samo iznose populizam”, rekao nam je Michele Fraccaro, vlasnik malog obiteljskog biznisa u Castelfrancu - pekare i slastičarnice koja čak 35 posto proizvodnje izvozi. “Država brine samo za velike tvrtke, a mi mali plaćamo poreze za sve. Radimo kao konji, a ne dobivamo ništa zauzvrat”, dodao nam je Fraccaro. “Nemam dojam da itko predlaže nešto što bi dovelo do restrukturiranja. Osjećam se udaljeno od političara i pomalo depresivno, a mislim da se i mnogi drugi Talijani osjećaju kao ja. Svaka vlada samo siše krv iz ekonomije, bez ikakva plana. Nije ni čudo što javni dug raste.”
Porezna frustracija
Sličnog je mišljenja i Daniele Lago, direktor LAGO Designa, obiteljske tvornice dizajnerskog namještaja koju smo posjetili u maloj općini Villa del Conte nedaleko od Padove. Duboko je frustriran što za novac koji daje državi ne dobiva ništa. “Morali smo sami investirati kako bismo doveli širokopojasni internet do naše tvrtke”, objasnio je. “Ako već plaćam toliko poreza, trebao bih imati ceste, infrastrukturu...”
I on smatra da ne postoji opcija za koju vrijedi glasati. “Ne vidim nikoga u Italiji tko bi mogao postići velik napredak”, tvrdi. “Političari daju nevjerojatna predizborna obećanja, ljudi im jednostavno ne mogu vjerovati. Nije ni čudo što je razočaranje sve veće.”
Da se mnogi Talijani uistinu osjećaju kao Lago i Fraccaro, govore i ankete. U prosjeku, oko 36 posto glasača koji misle izaći na izbore još ne zna za koga će glasati, a oko 40 posto ih uopće ne misli niti izaći.
Južno od bogate regije Veneto nalazi se podjednako bogata Emilia Romagna. I u njoj prevladavaju male obiteljske tvrtke, mala poljoprivredna gospodarstva i tvornice cipela, no u njoj je smještena i krema talijanske autoindustrije - Ferrari, Lamborghini i Maserati. Iako je ekonomski slična svojem sjevernom susjedu, politički je većinski lijeva, a u glavnom gradu Bologni od 1945. vladali su komunisti koje su tek 1993. zamijenili lijevi demokrati.
Socijalizam u krizi
U gradiću Sassuolu, u prostorijama sjedišta Confindustrije Ceramice - gospodarske komore keramičkih tvrtki - susreli smo se s predstavnicima Demokratske stranke, među kojima i s aktualnim ministrom teritorijalne kohezije i Juga Claudijem De Vincentijem. Pohvalili su se uspjesima svoje vlade, koji su se uglavnom mogli svesti na smanjenje deficita i javnog duga, kao i borbu za prava manjina. Najveći uspjeh na koji su ponosni je zakon “Nakon nas”, koji osobama s invaliditetom osigurava skrb i nakon što njihovi skrbnici preminu.
Na pitanje što mogu ponuditi drugačije od svih ostalih socijaldemokratskih stranaka u Europi koje su doživjele izborne potope u proteklim godinama, nemaju jasan odgovor.
“Postoji problem sa socijalizmom u Europi”, rekao nam je De Vincenti. “Povezan je s našom sposobnošću da se nosimo s globalizmom. Kada je europska ljevica postigla svoje ciljeve - otvaranje granica i ekonomije - našla se nesposobna upravljati time što je postigla. Moramo postaviti set pravila za globalizaciju kako ona ne bi bila sila koja stvara nesigurnost.” Nije ponudio niti jedan primjer konkretnih pravila, nego je skrenuo na planove stranke za Europu gdje se zalažu za uvođenje pozicije ministra financija eurozone i izravno biranje predsjednika Europske komisije. Niti jedna od tih točaka nije bila osobito interesantna talijanskim građanima s kojima smo razgovarali.
Poput predstavnika Forze Italije i Lege Nord, i De Vincenti je velik dio našeg razgovora posvetio objašnjavanju zašto je Pokret 5 zvjezdica najlošije rješenje za italiju. “Oni su oligarhija”, uvjeravao me, “njihovom cijelom strankom vlada četiri-pet ljudi. Mi smo istinska demokratska stranka, s unutarstranačkom demokracijom.”
Nedaleko od Ferrare našli smo se s predstavnicima mladih poljoprivrednika čija je potpredsjednica Diana Lenzi dala sve od sebe kako bi ostala pozitivna, no nije mogla prikriti svoje frustracije državnom birokracijom.
“Birokracija je pakao”, rekao nam je jedan poljoprivrednik, vlasnik male obiteljske farme koja se ističe uvođenjem najmodernijih tehnologija. “Katkad moramo naručivati strojeve koji nam ne trebaju, i to samo zato što nam to donosi bodove u zahtjevima za poticaje. Administratori nemaju pojma što poljoprivrednicima zapravo treba.”
Na pitanje obraća li im se itko od političara, Lenzi je bila oštra: “Imam osjećaj da se ne obraćaju nikome!” Objasnila nam je kako nitko ne spominje reformu državne administracije, dok talijanska državna agencija za poticaje u poljoprivredi na svoj hladni pogon troši 16 puta više nego francuska.
Na ručku u Padovi susreli smo se jednom od zvijezda Pokreta 5 zvjezdica, mladom parlamentarnom zastupnicom Giulijom Sarti, članicom Odbora za borbu protiv mafije. Njezina energija i strast potpuno su zasjenili sve ostale političare s kojima sam kontaktirao u Italiji, što je vjerojatno i jasna paralela dojma koji njezina stranka ostavlja na glasače u usporedbi s ostalim većim strankama - novo, mlado, ambiciozno, puno energije, spremno na velike promjene.
Da smo je pustili da na svako pitanje odgovara koliko želi, vjerojatno bismo joj postavili samo jedno pitanje, a morali smo napraviti i stanku za jelo kada je postalo jasno da će joj se gnocchi verde u potpunosti ohladiti ako ne prestane pričati. Cijelo je njezino izlaganje bilo prepuno riječi i žustrih gesta, ali s vrlo malo sadržaja.
Nismo protiv Europe
Uvjeravala me da se Europa ne treba bojati pobjede Pokreta 5 zvjezdica. “Trebala bi se bojati sučeljavanja s kredibilnim ljudima koji žele postići rezultate. Mi nismo protiv Europe, mi smo protiv ovakve Europe kakva je sada.”
Na primjedbu kako su svi moji sugovornici - i maturanti i poduzetnici i poljoprivrednici - zaključili da im se nitko od političara ne obraća, prvi je put u razgovoru ostala bez teksta. No, samo nakratko. “Pa, očito moramo učiniti više”, rekla mi je. “To mora biti dijelom i naša pogreška. No mi, za razliku od drugih, nemamo niti jednu televiziju.” Berlusconi posjeduje četiri televizijska kanala na kojima promovira sebe i svoju politiku, a državna televizija na strani je vladajuće stranke, objasnila mi je.
“Davala sam intervju na televiziji punih pola sata, nitko me nije pitao o našim ekonomskim inicijativama, jedino su me pitali ‘s kim ćete u koaliciju’”, rekla je.
Iako je možda skrenulo pažnju s ekonomije, pitanje koalicije postat će ključno pitanje talijanskih izbora. Prema anketama, niti jedna stranka neće moći osvojiti dovoljno glasova za samostalno formiranje vlade.
Tko će s kim?
Zvjezdice vode u anketama kao pojedinačna stranka, u prosjeku se drže oko 30 posto, no zasad tvrde kako nemaju namjere koalirati ni s kim. Ipak, spominje se mogućnost “postizbornih suradnji koje nisu koalicije”, što bi moglo zvučati poznato hrvatskim glasačima. Koalicija Demokratske stranke i manjih lijevih stranaka osvaja oko 27 posto, dok Berlusconijeva koalicija s Legom, koja je nedavno izbacila “sjever” iz svojeg imena pretendirajući na nacionalnu prisutnost, osvaja oko 35 posto. U istoj se koaliciji nalazi i stranka Fratelli d’Italia (Braća Italije) koja samostalno osvaja oko sedam posto glasova.
Nakon izbora uslijedit će borba za formiranje parlamentarne većine, u kojoj se vjerojatno neće birati sredstva. Postojeće koalicije mogle bi se raspasti u preslagivanjima, a Italijom bi mogao ponovno zavladati i Berlusconi, no ovaj put iz sjene.
Kakav god konačni rezultat bio, teško da će donijeti ikakvu ozbiljnu promjenu građanima Italije koji u promjene više niti ne vjeruju. Talijanski vanjski dug sada je 132 posto BDP-a, proporcionalno znatno veći od hrvatskog. Više od pola stanovnika Italije starije je od 45 godina, a mladi, na čijim bi leđima trebalo biti breme inovacija i promjena, umjesto na biralištima svoju budućnost traže izvan granica svoje države.