AMERIČKI DNEVNIK

REPORTERKA JUTARNJEG U WASHINGTONU Grad pun policije i beskućnika. Moćan, ali i tako beznadan...

    AUTOR:
    • Bisera Fabrio

  • OBJAVLJENO:
  • 09.06.2015. u 23:43

Ispred Bijele kuće u šatoru već 30 godina prosvjeduje dvojac koji se protivi nuklearnom oružju

U Sjedinjenim Državama nisam bila od prve inauguracije Baracka Obame, 2009.godine i svi su me uvjeravali da tamo više ništa nije jednostavno, da su se vremena strašno promijenila. Bit ću tu tri tjedna na poziv američkog State Departmenta i njihovog međunarodnog programa koji se, u mom slučaju, bavi političkom, ekonomskom i socijalnom situacijom u zemlji. Ukupno nas je 11, miks političara i novinara, iz 11 europskih zemalja. Naš je turski kolega, koji je trebao biti 12., a inače je političar, otpao u posljednji trenutak.

Prvo i najvažnije, za put u Ameriku, govorili su mi - kontrole u zračnim lukama; morat ćeš otvarati sva računala, mobitele, fotoaparat, svi moraju biti sto posto puni jer inače...Ne znam što je značilo to inače, rečenicu ne bi dovršili, ali čak ni u Izraelu, u kojemu su najstrože kontrole pri ulasku, a naročito izlasku iz zemlje, ne traže baš da sa sobom nosiš punjače. Dobro, ne želim propustiti tri tjedna u Sjedinjenim Državama i mogućnost da vidim istočnu i zapadnu obalu, New York, Teksas – za kojeg su mi odmah moji američki domaćini rekli da će nas se najviše dojmiti jer je on nešto posve drugo – konzervativan, naoružan i tradicionalan (ne zaboravite, u Teksasu je više oružja nego ljudi!), Kaliforniju i propali Detroit koji je od grada prosperiteta postao grad slučaj, grad bankrota i kriminala.

Punih baterija i s nešto malo kašnjenja – zbog jutarnje oluje u Frankfurtu, nakon osam i pol sat gužvanja u Lufthansinom jumbo jetu, u kojemu su se ispred nas uporno opijali poljski nabildani momci s vojnim ruksacima, Washington je bio okupan suncem, topao i ugodan. Nebo bez oblaka, sve tiho, osim što se povremeno čuje motor zrakoplova koji uzlijeću, a koji propara memljivu atmosferu opuštenosti.

Jedino što je policiju zaduženu za ulazak u SAD zanimalo bilo je nosim li kakvu hranu. Pitao me to korpulentni crnac na ulasku u zemlju i počeo se nekontrolirano smijati kad sam mu rekla da sam jela u avionu. Onda su im uzeli otiske prstiju, skenirali putovnicu, slikali, sve brzinski, rutinski, pokazali na display koji je pokazivao upozorenja na ebolu i ospice i zaželjeli mi dobrodošlicu u Ameriku. “Enjoy yourself” poručio mi je “moj” policajac.

Bila sam spremna štreberski pokazati da su mi svi mobiteli i laptop sto posto puni, ali nikoga to nije nimalo zanimalo.

Govorite li jugoslavenski?

Ugodno rashlađeni taksi klizio je polupraznom obilaznicom, a vozač, Indijac, što me posve iznenadilo, upitao me, kada je čuo moj razgovor na mobitel – je li jezik kojim govorim jugoslavenski? Rekla sam da je to hrvatski, a da je Hrvatska...

- Nastala raspadom bivše Jugoslavije - dovršio je moju rečenicu.

Pričao mi je kako je do 1991.godine živio u Švicarskoj, gdje se puno družio s ljudima iz Hrvatske i Srbije. “Taman prije nego što je sve krenulo”, kaže. Pitam ga je li mu draža Europa ili Amerika. “Europa je puno opuštenija, u njoj je lakše živjeti i ljudi više brinu jedni za druge, ali je stroga s pravilima za useljavanje. Ovdje sam mogao sa sobom dovesti cijelu obitelj”, priča mi dok gledam kroz prozor dotjerane stanovnike glavnog američkog grada kako izlaze iz restorana u kojima su večerali; žene u ljetnim liepim haljinama, muškarci u odijelima. Moj taksist nastavlja kako će za mjesec dana prvi put nakon 1991.godine opet u Švicarsku i raduje se tome kao malo dijete. Ne želi uzeti napojnicu, kaže da ne bi mogao od nekoga tko dolazi iz zemlje njegovih nekadašnjih prijatelja.

Moj je hotel odmah u blizini Bijele kuće. Navečer je na ulicama živo, ljudi su na cesti, u barovima, grad vibrira životom. S krovova se čuje glazba. U Bijeloj kući svjetlo, mada Obama nije doma, na summitu je G7 u bavarskim Alpama, kod Angele Merkel.

Kipovi velikana povijesti

Život u Washingtonu od jutra djeluje stresno. Čim izađe sunce, a ovih dana ljetne oluje s jakom grmljavinom paraju nebo, na trenutak razbijajući nesnosnu vrućinu, stotine joggera kreće prema parkovima i dok trče, sa slušalicama na ušima i vodom u rukama, prolaze pored velikana američke povijesti čiji su kipovi poredani uzduž centra grada. Najnoviji među njima spomenik je Martina Luthera Kinga, jedini spomenik crnačkog lidera u gradu koji danas ima više crnačkog nego li bjelačkog stanovništva.

Martin Luther King gleda prema Thomasu Jeffersonu. Iza njega je Abraham Lincoln. Svaki spomenik ima svoju tajnu priču i svoju legendu i puno simbolike. Američki predsjednik, navodno, čim otvori oči, iz svog kreveta gleda ravno prema zamišljenom Thomasu Jeffersonu.

Čak i da ste prvi put u Washingtonu, ovdje je sve poznato. Toliko smo zaraženi američkom kulturom, slikama ovog grada moći, politike i odvjetnika, da smo sve te važne institucije bezbroj puta vidjeli pa uživo djeluju manje pompozno. Policije ima puno, ali djeluju ležerno. Najviše ih je ispred Bijele kuće, pred kojom se nadviruju turisti. Washington je mjesto prosvjeda za Amerikance i ispred Bijele kuće bez najave može prosvjedovati maksimalno 49 ljudi. Ako ih je više, potrebno je unaprijed poslati obavijest.

U šatoru prosvjeduju već 30 godina

Pred kamenom kućom – jer Bijela je kuća kamena, za razliku od ostalih institucija u Washingtonu, poput Kongresa, koji je od mramora (kamen simbolizira činjenicu da je predsjednik ovdje samo privremeno, da je njegova moć krhka) – naizmjence od osamdesetih traje najdugovječniji prosvjed u američkoj povijesti. Aktivisti, njih dvojica, koji su ovdje otkako su bili mladi, prosvjeduju protiv nuklearnog naoružanja. Toliko se toga u međuvremenu dogodilo, toliko je prošlo ratova, sukoba, prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa, a oni i dalje žive u svom malom improviziranom kartonskom šatoru, ljudi im donose hranu i piće i tako preživljavaju jer ne smiju napustiti ovo mjesto. U slučaju da na trenutak odu, policija im ima pravo srušiti prosvjednički kamp. Snimam ih, a oni, i nakon trideset godina, dižu dva prsta u zrak.

Washington je oduvijek bio buntovan. U prošlom stoljeću, u američkim gradovima, lobiralo se za uništavanje javnog prijevoza i izgradnju autocesta. Naravno, zbog rasta autoindustije. Ali, Washington nije želio autoceste nego metro. Prosvjedovali su i bunili se sve dok nisu dobili najbolji metro u državi na kojega su ponosni i koji je bio jeftinije rješenje za ljude od kupovine automobila. To naravno ne znači da se ovdje danas svatko ne vozi autom, ali metro je ponosni podsjetnik borbe protiv velikih industrija.

Zaustavljam se ispred zgrade FBI-ja. Na njoj je niz zastava, zatamnjena je i djeluje gotovo prazno. Pokazuju nam i restoran u kojemu je Edgar Hoover jeo svakoga dana i to uvijek istu hranu. Iako je ranije imao drugo ime, sada se zove po njemu. “Kakav je to šef tajne službe”, komentira moj prijatelj iz Belgije, radijski novinar, “kad je svakoga dana jeo na istom mjestu i uvijek u isto vrijeme?”

Grad s četiri stvari previše

Washington DC, za razliku od Virginije, koja je preko puta rijeke, lijevi je, otvoreni grad. U njemu je oružje zabranjeno, ali ako vam je do toga da se opasate s pištoljima, treba samo prijeći rijeku. Senator Edward Kennedy jednom je rekao da je DC grad koji ima četiri stvari previše – previše je urban, previše liberalan, previše demokratski i previše crn.

Amerika je jako raznolika, a njezin federalizam ljubomorno čuva snagu saveznih država koje su po mnogo čemu posebne. U njih 27, na primjer, možete oženiti svoju rođakinju. U ostalima ne. Isto je i s istospolnim brakovima, oružjem, smrtnom kaznom, legalizacijom marihuane...

Međutim, zanimljivo, tolike razlike u različitim vrijednostima u kojima pojedine države žive, nije znatno promijenilo demografsku sliku zemlje, mada prosječni Amerikanac tijekom svog života promijeni pet saveznih država. Najviše sele homoseksualci, najmanje sirotinja, mada bi bilo logično da odlaze u savezne države koje nude bolju socijalnu pomoć. Na primjer, u Teksasu, četveročlana obitelj trebala bi zarađivati manje od sedam tisuća dolara godišnje (!) da bi se kvalificirala za pomoć. U Washingtonu je puno beskućnika koji leže po cesti i po parkovima, zveckaju plastičnim čašama tražeći nešto sitnog novca od prolaznika. Dok oni tako prose, pored njih prolazi autobus na kojoj je najava serije House of Cards.

Washington je tako moćan i istovremeno tako beznadan. I razlike su, nažalost, sve veće.

Izdvajamo