Brazilsku aktivisticu, ženu koja se bori za očuvanje Amazone i vlastitu glavu nosi u torbi, lanjske je godine Europski parlament nominirao za nagradu Saharov, priznanje koje svake godine dodjeljuju onima, u zaštiti ljudskih prava osobito angažiranima, redom ljudima od sorte koja ni život ne žali dati za ono što im je bitno. U posljednjih par godina više je puta bio slučaj da dobitnici Saharova ubrzo postanu i laureati Nobela za mir.
Claudelice Silva godinama se tvrdoglavo u brazilskoj regiji Pará bori protiv ilegalnih drvosječa i krčenja šuma, protiv vlasnika velikih farmi te onih koji kopaju ugljen.
Jedna je od u Brazilu najglasnijih aktivista za spas šuma, dolazi iz poznate aktivističke obitelji. Trideset i sedam joj je godina, samohrana je majka, od lanjskog listopada živi pod prijetnjama smrću, stala je na žulj mnogima koji u iskorištavanju Amazone i krčenju tamošnjeg tla vide značajan profit.
Claudelice Silva djeluje strpljivo i mirno, nezaražena panikom oko koronavirusa koji je to jutro ostavio Europski parlament u Bruxellesu posve zatečen - nisu znali koga bi od nas pustili u zgradu, a koga ne bi, pa je tako korona iskrojila da smo sa Silvom razgovarali u jednom od briselskih hotela, na nekoliko minuta hoda od Parlamenta u koji joj, makar je u Bruxelles i stigla na poziv EU parlamenta, nije bilo dopušteno ući zbog mjera izazvanih koronavirusom.
Potomkinja je, pripovijeda ne bez ponosa u glasu, dvaju domorodačkih plemena iz Amazone. “Moju prabaku uhvatili su lovci, kidnapirali iz džungle i doveli u grad. U to je doba takva praksa bila široko raširena. Istu je sudbinu imao i pradjed. I on je dovučen na silu iz džungle, kao roblje. Hvatali bi ih s užadi, sa psima, na razne načine. Koristili bi ih kao radnu snagu. Ja sam četvrta generacija potomaka tih dvoje ljudi, domorodaca, robova koje su izvukli iz džungle. Nasreću, moja obitelj nikad nije izgubila usku povezanost i bliskost s džunglom. Makar sam ja, primjerice, rođena u gradu, ali veći dio djetinjstva sam provela u šumi.
Bijeg iz ropstva
Prabaka je pradjeda upoznala u zatočeništvu. Ona je bila iz plemena Gaviao, on je pripadao plemenu Kayapo. Bila je u rukama nekakvog ribara koji ju je tretirao kao robinju, među ostalim znam da ju je tjerao na urone, duboke, kad bi mu se zaglavile udice. Bilo je tu i puno seksualnog i raznog drugog iskorištavanja.
Pradjed je izgradio brod, uzeo prabaku i tako su njih dvoje pobjegli. Tako je začeta naša obitelj”, da imamo vremena, osjećam, pričala bi dužu verziju obiteljske historiografije uz koju je odrasla, priče koju su generacije iz Silva obitelji sačuvale oralnom predajom.
Živi nedaleko Marabá, grada čije ime je izvedenica dviju riječi Mayr i Abá, a na jednom od tamošnjih domorodačkih jezika znači “sin domorotkinje i bijelog čovjeka”.
“Kad nas protjeruju iz Amazone, kad napuštamo šumu to je velika patnja, jer tamo smo kući, izvan šume ja sam baš svugdje u egzilu. Ta šuma nas hrani, ono što mi od nje uzimamo je održivi razvoj, a ne sumanuta eksploatacija. Šuma štiti naša dvorišta, daje nam ekonomsku nezavisnost, naše je da je zaštitimo ne samo kao izvor prihoda negoli i kao mjesto koje pripada svim živim bićima.”
Osim što ih hrani, šuma je bitno formativno mjesto, određuje vrijednosni sklop i duhovnost ljudi toga kraja.
“Šuma je nama poput osobe. Nije to samo drvo ili gomila drveća ili nekakav sustav koji nam osigurava čistu vodu, šuma ima osobnost, jasnu, prepoznatljivu, ona je sasvim posebno biće. Naučena sam voljeti džunglu na isti način na koji volim svoje bližnje, moje rođake, bitne mi ljude.
Claudelice Silva i novinarka Jutarnjeg Karmela Devčić
Kod domorodačkih zajednica taj osjećaj povezanosti sa šumom, toga da je personaliziraju, je naročito jak. Ne pripadam niti jednoj domorodačkoj zajednici, ali i dalje osjećam silnu povezanost sa šumom”, kaže u pokušaju da dočara odnos koji ima s džunglom.
U životu je namjeravala baviti se agronomijom, održivom poljoprivredom i šumom. Diplomirala je menadžment u agronomiji.
Nekad se bavila razvijanjem malih farmi čiji je naglasak na održivom razvoju.
Tek se bitno kasnije, zadnjih godina, posvetila studiju prava. “Željela sam se baviti šumom, pravo me nije zanimalo. Ali, pravo je izabralo mene. Shvatila sam da moram dobro poznavati legislativu i pravni sustav ne bih li bila uspješnija u borbi za šumu i za pravo na akciju, za sve one koje su već pobili i one kojima danas prijete”, kaže u intervjuu za Jutarnji list.
Naročito glasna i tvrdoglava Claudelice Silva postala je nakon što su u svibnju 2011. ubijeni njezin brat José Cláudio Ribeiro da Silva i njegova supruga Maria do Espírito Santo.
Ubili su ih svega pola godine nakon što je govoreći na međunarodnoj konferenciji o zaštiti prirode kazao da će ga prije ili kasnije - ubiti. “Borit ću se da zaštitim šumu po bilo koju cijenu. Znam da zato mogu dobiti metak u glavu svaki trenutak”, poručio je tad José Cláudio Ribeiro da Silva.
Ubili su ih u prašumi. Ubojice su da Silvi odsjekle uho, kao dokaz, bizaran i svirep autorski potpis na krvoproliće koje su napravili. Danas je na mjestu ubojstva ploča na kojoj stoji: “Primjer koji su oni dali u obrani šume živjet će i dalje.”
Claudelice Silva vjeruje da su ljudi koji njoj danas prijete smrću isti oni koji stoje iza ubojstva njezina brata i njegove supruge.
“To je sprega velikih farmera, političara i biznismena. Borim se za to da se procesuiraju odgovorni za ubojstvo mog brata i šogorice. Uhićene su tri osobe povezane s ubojstvom, no nisu to oni napravili sami, i drugi su involvirani. Bogati farmeri i bogati biznismeni nisu u pritvoru u mojoj zemlji. Oni glavni koji su organizirali njihovo ubijanje su i dalje na slobodi.”
Prisjećajući se brata, opisujući vrijeme pred njegovo ubojstvo 2011., kaže:
“Eksploatacija šuma se povećavala, moj brat je bio na čelu jedne od udruga koja se borila protiv uništavanja šume, njezina pretjerana iscrpljivanja. Vodio je bitku kad se borilo protiv donošenja liberalnijeg eksploatacijskog zakona za koji su lobirale velike kompanije. Zato su ga se riješili. I njega i njegove supruge koja je također bila poznata aktivistkinja. Prijetnje je krenuo dobivati oko 2000., 2001. Unatoč tome, nije stao s radom. Nastavio je i dalje voditi udrugu i kampanju.”
Slučaj njihova ubojstva pobudio je pažnju ne samo u Brazilu, već širom svijeta. Tadašnja predsjednica Dilma Rousseff naredila je opširnu istragu, a i stotine vojnika bili su poslani na teren.
Njihovo je ubojstvo u to vrijeme skrenulo pozornost na mnoge slučajeve nestanka i ubijanja aktivista za očuvanje šuma, puno je sličnih priča pogotovo u Centralnoj Americi gdje se takve ljude često ušutkava metkom.
“Ubojstva mojeg brata i šogorice bila su prijelomni trenutak. Jer, njihove smrti nisu izolirani slučajevi. Lista aktivista koji su borbu za očuvanje šuma platili glavom je dugačka. Taj ‘trend’ zastrašivanja i ubijanja traje već jako dugo. Kad su njih ubili počela sam razmišljati što možemo napraviti osim što branimo šumu. Krenuli smo tad raditi na tome da aktiviste koji su pod prijetnjama učinimo što vidljivijima. Tako da državne vlasti dobro znaju da su ti zastrašivani i ugroženi, da ako ih ubiju nitko ne može reći da nisu znali.”
Strah za sigurnost djece
No, sad je i ona na listi za odstrel. Prijetnje smrću dobiva od vremena kad su ubijeni brat i šogorica, a od lanjskog listopada su se intenzivirale.
“Savjetovali su mi da instaliram kamere u kući, da non-stop imam nadzor nad kućom, da znam što se događa s mojim kćerima i majkom, da krajnje selektivno odlučujem čemu se i kako izlažem.”
Ima dvije kćeri, starijoj je devetnaest, mlađa je prije koji dan napunila četrnaest. Slučajno za razgovora zaključujemo da su nam kćeri rođene ne samo iste godine, već gotovo pa istog i dana. Dok me pita za ime moje kćeri, pripovijeda kako je odabrala ime svojoj četrnaestogodišnjakinji. Krenu joj suze, kako ih briše rupčićem one još više cure, jasno je koliko brine za sigurnost djece.
“Moja je Dorothy ime dobila po Dorothy Stang”, kaže na trenutak posve ranjiva. Stang je bila američka časna sestra koja je živjela i radila u Brazilu boreći se za spas šuma, ubili su je u njezinoj sedamdeset i četvrtoj.
“Moje kćeri se jako boje, puno pate. Pričaju puno o tome. Ponekad su podijeljene, pa kažu: ‘Mama, ne idi više naprijed, trebaš biti zaštićena.’ A ponekad shvaćaju da je to borba koju ja ne mogu ostaviti. Moja majka je također zabrinuta, već je u ovoj borbi izgubila jedno dijete. Ponekad mi kaže da ušutim, da ne govorim o nekim stvarima. Kaže da ne želi izgubiti svoje drugo dijete”, govori Claudelice Silva.
Teška borba
Kako izgleda život pod prijetnjama smrću?
“U džunglu sad odlazim na svega nekoliko dana, ne smijem se ondje duže zadržavati. Preopasno je. Ako idem motorom uvijek se vraćam drugim putem. Puno se toga promijenilo, raznih stvari se moram pridržavati. Više u mom životu nema rutine. Razmišljam kako razmišljaju oni koji me drže na oku. Ne mogu više živjeti tamo gdje sam nekad živjela, gdje je živio moj brat i njegova žena. Tamo je preopasno. Osobe koje su uključene u njihovo ubojstvo i dalje su tamo.”
Ima već neko vrijeme da su se različiti aktivisti i pokreti koji se bore za očuvanje šume počeli povezivati, i izvan državnih granica, po čitavom latinoameričkom dijelu svijeta, ali i šire.
Svi ti pokreti suočavaju se sa zastrašivanjima, ponegdje i brutalnim pokušajima gašenja, vlasti ih minoriziraju, napadaju, propaganda protiv njih je jaka čak i u njihovim lokalnim zajednicama, ponekad se i članove njihovih vlastitih obitelji pokušava okrenuti protiv aktivista. Puno se radi na tome da ih se denuncira, da se ljude oko njih izmanipulira. Svi ti ljudi bore se za očuvanje šume, vode, zemlje, za mineralne izvore, protiv privatizacije u službi ekonomskih interesa.
Ubrzano krčenje šuma u Brazilu bitno se povećalo dolaskom na vlast Jaira Boslanara, prije nešto više od godinu dana.
“Njegov je stav da džungla zemlji ne donosi prihode, već da trebamo što više obradive zemlje i poljoprivrede. Omogućio je farmerima raznim legislativnim deregulacijama i promjenama da mogu slobodnije krčiti i paliti šumu. Osigurao im je uvijete za to. Dali su zeleno svjetlo za iscrpljivanje resursa prašume i tla”, komentira Silva.
Šuma u Amazoni spaljuje se i siječe do sada najvećom brzinom, posve alarmantnom. Brzina deforestacije potakla je sukobe između domorodaca u zaštićenim dijelovima Amazone i aktivista koji se bore za spas šume te privatnih farmera i velikih kompanija koje krče zemlju. Bolsonaro želi zaštićene dijelove Amazone otvoriti, komercijalizirati.
Aktualni predsjednik ima značajnu političku bazu baš u sektoru sječe, rudarstva i poljoprivrede. Prije dolaska na vlast obvezao se da će omogućiti više poljoprivrede i sječe šuma u Amazoni te izdavati više dozvola rudarskoj industriji.
Što je budućnost Amazone, može li se očuvati? Komentiramo lanjske, do tad nezapamćene, požare.
“Morate razumjeti da su požari način da se stvaraju uvjeti za poljoprivredu u tim šumama. No, problem je tko to radi. Jer, čak i za održivu poljoprivredu moramo paliti dio šume, iskrčiti tlo. Ali, ovdje je pitanje s kojim se ciljem radi i kako. Jer, jedno je kad se to čini kontrolirano, na malim površinama, a drugo kad se radi na veliko. Šume pale veliki farmeri, i to ne samo one koje su na njihovoj zemlji i u njihovom vlasništvu već pale i javno dobro, ono što njima ne pripada. Uglavnom je riječ o iskrčivanju ne bi li se na tim površinama uzgajao kukuruz i soja za hranjenje stoke.
Mi nećemo odustati, ali protivnik je moćan, sile pohlepe, kapitala, biznisa su jake i znam puno onih koji su pali u toj borbi. No, puno je onih koji se još uvijek bore i neće stati. Svi ti ljudi jesu doveli su do toga da je eksploatacija malo usporila. Ali, daleko je to od dovoljnog. Bit će to jako teška borba”, kaže Silva.