Snimka kako na jednom zavičajnom druženju Hrvati iz Bosanske Posavine koji žive i rade u Švicarskoj plešu užičko kolo izazvala je pravi mali rat na Facebooku, a srpski mediji prenijeti su snimku i popratili je raznim komentarima u stilu "ne mogu oni bez nas".
Na jednoj splitskoj brucošijadi u Kampusu prije nepunih deset dana zabavljalo se uz taktove pjesama Cece Ražnatović, supruge četničkog zlikovca i notornog kriminalca Željka Ražnatovića Arkana, a spomenuto užičko kolo "vezla" je i mlađarija na jednoj plaži u Umagu 29. kolovoza ove godine, piše Šibenski.hr.
Snimke sa splitske brucošijade ne postoje na društvenim mrežama, ali zato postoje snimke iz Švicarske i Umaga.
Organizatori Ličke večeri koja se održala u Zollikonu (predgrađu Züricha) 18. studenoga ove godine (na dan pada Vukovara), nakon minute šutnje za poginule branitelje Vukovara i Škabrnje te nekoliko prigodnih govora na tu temu, krenuli su i korak dalje pa su svoju veselicu začinili pjesmom 51-godišnjeg pjevača Baje Malog Knindže (rođen u selu Gubinu kod Livna), koji je cijeli rat pjevao o četnicima i vojvodi Momčilu Đujiću, a u zadnje vrijeme mu je orijentacija "spala" na srpsku tradiciju, izbjeglice iz Krajine i probleme kladitelja, alkoholičara i žestokih momaka.
Četničke je pjesme uglavnom ostavio iza sebe jer bi teško u Europi i SAD-u dobio dozvolu za nastupe, pa ih čuva uglavnom za nastupe po Srbiji i tzv. Republici Srpskoj.
"A ako te netko dirne i pomuti vode mirne, razvali ga na brzinu kao Putin Ukrajinu", Bajina je nova uspješnica koju se često čuje u zadnje vrijeme i na nekim momačkim večerima u Splitu. No ono što se pjeva u uskom krugu, tamo i ostane. Kako je, međutim, Bajina pjesma dospjela na Ličku večer u Švicarskoj, objašnjava organizator te večeri Milan Bobinac iz Otočca, koji je i prije Domovinskog rata živio u Švicarskoj, gdje radi u domu za stare i nemoćne.
– Bilo je na toj našoj osamnaestoj po redu Ličkoj večeri 220 ljudi, pjevao je naš domaći sastav "Ličke drvosječe", a ne neki izvođači iz Srbije i Bosne, kao što zna biti na nekih drugim hrvatskim večerima. Naš gost je bio i profesor povijesti i filozofije dr. Josip Jurčević i onda je nakon ponoći otpjevana ta Bajina pjesma. Ja osobno, a mislim i većina prisutnih, nije znala tko je pjevač i autor pjesme "Pojačaj i žene i piće". Pjesma po sadržaju nije četnička, nije uvredljiva i jednostavno sam se šokirao komentarima nakon što se to doznalo. Evo, ja prvi preko interneta slušam Radio Banovinu i tu pjesma sam više puta čuo na tom radiju i tko je mislio da je ta pjesma sporna, a pogotovo da joj je autor i izvođač notorni četnik.
Vjerujte, ja prvi nikad nisam čuo za Baju Malog Knindžu, ali sam više puta čuo tu pjesmu. Nitko nije htio bilo koga uvrijediti, a da smo znali to što sada znamo, ova pjesma ne bi bila izvođena na Ličkoj večeri, koja je tradicionalna i na kojoj se, vjerujte, njeguju odnosi s domovinom i jako vrednuje Domovinski rat i sve ono što je hrvatski narod dao za svoju slobodu, rekao je Milan Bobinac, jedan od dvojice organizatora Ličke večeri, za Šibenski.hr.
Ivan Ivić, koji već šesnaest godina vodi portal Hrvati.ch koji se bavi problematikom osamdesetak tisuća Hrvata u Švicarskoj, pisao je o ovakvim događajima.
– Zastupam tvrdnju da se u dijaspori, na raznim zabavama, sluša većinom glazba naših susjeda (Srbi, Bošnjaci). Posebno je to vidljivo u Švicarskoj. To je razumljivo iz više razloga. Većinu hrvatskoga korpusa u Švicarskoj čine Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne (po mojoj slobodnoj procjeni oko 70 posto).
Oni su odrasli u takvom okruženju gdje se slušala ta vrsta glazbe, i danas je teško očekivati da se oni mogu toga odreći. Njihove zavičajne fešte zato obiluju hitovima srpskih i bošnjačkih pjevača. No, nije puno bolje ni na ostalim feštama, a tih "cajki" nisu pošteđene ni zabavne večeri hrvatskih katoličkih misija.
U mom tekstu sam naveo da je na jednoj takvoj fešti bilo oko 70 posto takvih pjesama. Redovito obilazim ta slavlja i prihvatio sam njihov izbor, tj. ne smeta mi što ljudi to slušaju, niti mi smeta kad organizatori pozovu nekog pjevača npr. iz BiH ili Srbije na tu njihovu zavičajnu večer. Razlog je jednostavan – znatno su jeftiniji, kaže Ivić, marketinški stručnjak koji se desetljećima bavi novinarstvom.
– Nedavno se – nastavlja Ivić – početkom studenoga, održavala jedna takva fešta jedne zavičajne udruge Bosanske Posavine. Moja snimka s te fešte proširila se društvenim mrežama i izazvala je pravi mali rat. S jedne strane su bili tobože veliki Hrvati koji su prijetili da će zabraniti da se takve fešte organiziraju pod hrvatskom zastavom, a s druge strane jadna čeljad Bosanske Posavine koja se jednostavno na toj fešti željela proveseliti među svojima.
Taj se rat toliko proširio da je to doprlo do srbijanskih medija, koji su to, naravno, onda objavili, a time se broj komentara drastično povećao. Bilo je više tih isječaka s više od 1000 komentara i 100.000 pregleda.
Red Thompsona, red cajki
Nekoliko tjedana kasnije dogodila se nova situacija. Ovi kritičari, velike Hrvatine, oduzimali su se uz zvukove cajki na jednoj ličkoj zabavi u Zürichu. Da nesreća bude veća, poklopilo se nekoliko stvari. Taj dan se obilježavala godišnjica stradanja Vukovara, pa su na početku gosti minutom šutnje odali počast svim žrtvama Vukovara i Škabrnje.
Sasvim je sigurno da ni organizatori, ni izvođači, ni sam dr. Jurčević nisu znali čija je ta pjesma, ali je neprijeporna činjenica da je svi gosti pjevaju s izvođačima. Dakle, sve te činjenice koje su se slučajno poklopile daju svemu tome jedan pomalo (tragi)komičan ton, posebno zato što su se ti isti prije nekoliko tjedana busali u široka hrvatska prsa.
Međutim, to je tipičan primjer dijasporskog hrvatstva i zapravo ta tragikomična situacija prikazuje autentičnu sliku hrvatstva u dijaspori. U tekstu sam to ilustrativno prikazao sintagmom: red Thompsona, red cajki – kaže Ivić.