Usta su mu bila razjapljena, jedan od sjekutića je nedostajao, a više ostalih zubi bili su puknuti ili polomljeni, kao da ih je netko razbijao tupim predmetom. Kosa mu je bila ulijepljena krvlju. Desno uho mu je bilo otkinuto. Kosti u ručnim zglobovima, ramenima i stopalima bile su polomljene. Koža mu je bila prekrivena opeklinama od cigareta, a na leđima je imao više dubokih rana.
Tako je izgledalo tijelo talijanskoga i evropskog državljanina Giulija Regenija, doktoranda Sveučilišta u Cambridgeu, u policijskoj mrtvačnici u Kairu u kasnoj noći 3 veljače 2016 kada ga je napokon smio vidjeti tadašnji talijanski veleposlanik u Kairu Maurizio Massari. Pozlilo mu je kada ga je ugledao. Ugledao je, zapravo, drugo lice režima u koje mu je predstavljao Italiju i koji je poznavao sa službene strane, u uglađenim razgovorima, elegantnim salonima, na diplomatskim primanjima.
Regeni je, naime, “nestao” – iščezao iz javnosti – 25 siječnja 2016, na petogodišnjicu demonstracija na kairskom Tahriru protiv tadašnjega Mubarakova režima, kada su ga pratili pripadnici neke od egipatskih tajnih službi, a pronađen je kada su odlučile ne da ga zakopaju negdje u pustinji, gdje ga ni šakali ne bi našli, nego da ga postave u sjedeći položaj, gologa od pojasa nadolje, uz rub prometne autoceste, da pokažu što mogu nekažnjeno učiniti i Evropljaninu koji im ide na jetra, a ne samo mnogim Egipćanima. Ahmed Nagy, tužilac koji se u početku bavio nestankom pa ubojstvom Regenija, konstatirao je u prvome obraćanju novinarima da je Regeni umirao sporo i neizrecivo bolno. Iz egipatskih krugova “iscurio” je nalaz njihova patologa (kasnije potvrđen u Rimu): Regeni je danima mučen, nanošene su mu ubodne i rezne rane te lomljene kosti, u razmacima 10 - 14 sati, tipičnima za policijsko mučenje - baš kako su stručnjaci USA poučavali u “Američkoj školi” u Panami vojne polaznike iz latinskoameričkih država, kasnije serijske mučitelje.
“Identificirati sam ga mogla samo po vršku nosa”, konstatirala je njegova mati Paola Deffendi Regeni desetak mjeseci kasnije, kada je uopće smogla snage to komentirati. I dodala: “Tu sam vidjela sve zlo ovoga svijeta”.
Izmrcvareno Regenijevo tijelo bilo je simbol i poruka. Italija je dva mjeseca kasnije, vidjevši da je egipatska istraga farsična, reagirala povlačenjem ambasadora Massarija “na konsultacije” i zamrzavanjem nekih vojnih i civilnih trgovinskih ugovora.
Libijske prijetnje Italiji
Mjesecima se zatim nisu ni pomakla ni javila talijanska građevinska poduzeća koja su kanila investirati u nove strukture Sueskog kanala. Obustavljeni su dogovori o izgradnji postrojenja za obnovljivu energiju u Egiptu. “Naprosto nema uvjeta za biznis”, izjavio je u ožujku 2016 predstavnik talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.
U trenutku kad je egipatski turizam opet posrtao pod udarima terorizma, kada se smanjivao dotok novca iz Amerike, zaista je Kairu ponajmanje zatrebala svađa s Italijom, najvažnijim egipatskim partnerom u Uniji, s kojom je razmjena 2015 dosegla pet milijardi eura godišnje. A Italija je tvrdoglavo insistirala doznati istinu.
Kvadraturu kruga - pisali smo tada - čini pitanje: kako kazniti Egipat a istodobno ne nanijeti veću štetu samome sebi, kako ne opaliti motikom sankcija po vlastitim nogama? Odnosno, kako ucijeniti Egipat da preda ili barem efikasno kazni svoje državne ubojice, a pritom ga ne udaljiti od EU i definitivno baciti u ekonomsko-vojni zagrljaj Saudijske Arabije, koja je spremno raširila ruke i vrata blagajne?
Tadašnji premijer Matteo Renzi zahtijevao je brzu istragu i potpunu istinu. Solidarnost su izražavali predsjednik Barack Obama, kancelarica Angela Merkel i drugi zapadni politički prvaci. Sljedećeg veleposlanika Giampaola Cantinija Italija je imenovala, dobila za njega agreman, ali nije dosad otišao u Kairo. Zamrznut je projekt eksploatacije dosad apsolutno najbogatijega plinskog polja u moru pred Egiptom, Zohra, koji je talijanski naftaški koncern ENI našao i istražio kao koncesionar i utvrdio njegove kapacitete neposredno prije ubojstva Regenija. A eksploatacija tog polja - koje sâmo može zadovoljiti energetske potrebe stomilijunskog Egipta - važna je i toj zemlji, čiji državni proračun pati od kronične oskudice, i Italiji, koja pati od kronične energetske ovisnosti i kojoj je kriza u Libiji bitno umanjila alternativne izvore ostavivši je ovisnom o Rusiji.
Talijanski bojkot - ekonomski bolan i za Italiju i za Egipat - nije slomio Kairo, koji na štetu Italije koristi i Libiju, preciznije Cirenaiku. Tamošnja vlada i parlament u Tobruku oslonjeni su o Egipat politički i ekonomski, a s Egiptom je tijesno povezan i “jaki čovjek” iz Cirenaike, samozvani maršal Khalifa Haftar, koji otvoreno ometa talijanske napore u pogledu smanjivanja protoka ilegalnih migranata preko Libije u Italiju. Slabačka centralna libijska vlada premijera Fayeza al-Serraja, koju su u Tripoli instalirali Ujedinjeni narodi, zamolila je Italiju da asistira njezinoj tek organiziranoj Obalnoj straži u kontroli šverca kroz libijske vode, a Haftar je spremno zaprijetio da će pucati po talijanskim brodovima koji se usude ući u libijske vode: Talijani, kaže, nisu dobrodošli jer su bili kolonijalni gospodari te zato što i dalje žele eksploatirati Libiju.
U međuvremenu je izblijedjela i evropska, odnosno zapadna solidarnost s Italijom kao Regenijevom domovinom. U proteklih 18 mjeseci u Egiptu je predsjednik Republike maršal Abel-Fattah al-Sisi primio i Angelu Merkel i Donalda Trumpa (a Haftar je bio i u Moskvi i osigurao sebi novo i sofisticirano rusko naoružanje).
Talijansko Ministarstvo vanjskih poslova je procijenilo da je odsustvo veleposlanika iz Kaira sada već “posve prazna puška”, što je u četvrtak objavila rimska la Repubblica. U utorak je stoga talijanska vlada premijera Paola Gentilonija najavila da će ambasador Cantini napokon otići u Kairo, normalizirajući tako diplomatske odnose s Egiptom. Talijanska vladina većina objašnjava da je ambasador Massari povučen kada su egipatski istražitelji fabricirali evidentno lažne verzije o ubojstvu Regenija dok sada, vele, surađuju, pa je i egipatski glavni tužilac Nabil Ahmed Sadek uputio u Rim nove dokazne dokumente, što je, navodno, zalog da se istražuje ozbiljno, pa bi i za efikasnost istrage bilo djelotvornije da je talijanski veleposlanik u Kairu.
Američki špijunski podaci
Regenijeva mati, a i otac, smatraju da ih je Italija izdala, da je sve obrazloženje zašto Cantini ide u Kairo zapravo šarena laž kako bi pokrila ključnu činjenicu: da je Egipat bio vještiji u izigravanju i ucjenjivanju od Italije. A drugi podsjećaju da plinsko polje Zohr ulazi u eksploataciju u prosincu i da Italija koncesiju mora ili aktivirati - ili izgubiti.
Istina, Cantini je među uputama koje mu je potpisao ministar vanjskih poslova Angelino Alfano, pored uobičajene litanije o razvijanju i unapređivanju međusobnih političkih, privrednih i kulturalnih odnosa, dobio i nalog da “pridonosi, kroz kontakte s egipatskim vlastima, jačanju sudbene suradnje i, shodno tome, traženju istine” o ubojstvu Giulija Regenija. Sva talijanska predstavništva u Egiptu su dužna obilježavati godišnjicu ubojstva Regenija. Osim ostaloga, u ljudstvo talijanskoga veleposlanstva uključen je i jedan tužilac, koji bi djelatno morao surađivati s egipatskim sudbenim vlastima (i zapravo nadzirati što rade).
Regenijevi roditelji to sve smatraju zamazivanjem očiju i hvataju se za jednu, možda olako formuliranu riječ u opsežnome članku koji danas objavljuje The New York Times, ali ga je u Internetu objavio još prije nekoliko dana.
Naime, Declan Walsh je novi šef Timesova dopisništva u Kairu, a on je svoj prvi tekst - rezultat višetjednog istraživanja posvetio Regenijevu slučaju, kao očito paradigmatskome za odnose između Egipta i Zapada. Njegov detaljan tekst ima više od 40.000 znakova. Pa ipak i tu nađe mjesto neka dvoznačna riječ, u ovom slučaju “proof” (dokaz, potkrepa, potvrda - što nisu potpune inačice).
“U prvim tjednima nakon Regenijeve smrti”, piše Walsh, “Sjedinjene Države su stekle eksplozivne špijunske podatke iz Egipta: dokaz/potkrepu/potvrdu [nije precizno, op. I. B.] da su egipatski službenici sigurnosti [koje? – vojne ili civilne, ni to nije jednoznačno, op. I. B.] odveli, mučili i ubili Regenija.”
Regenijevo istraživanje
Antivladine novine i oporbeni političari smjesta su digli kuku i motiku protiv bivšeg premijera Renzija. Eto, sažimamo, Obama ti je poslao dokaze a ti se praviš da čekaš rezultate iz Kaira. Vladini dužnosnici su se branili nevješto i konfuzno: prvo su rekli da dokazi stečeni špijunažom ne mogu biti podastrti na sudu, a onda su tek iznijeli vjerojatniju verziju: da od Amerikanaca nisu dobili ništa što već dotad nisu znali - i o čemu je, uostalom, i Jutarnji list pisao još tada.
Napokon, i o krivnjama za pokolj u milanskoj Poljodjelskoj banci 1969 ili o rušenju Itavijina putničkog aviona nad tirenskim otokom Usticom pisali smo, i u Italiji i u Hrvatskoj, godinama ranije ono isto što su istrage utvrdile nakon desetljeća ili dva, jer novinama mogu biti dovoljne jasne indicije i zdrav razum, a sudu trebaju dokazi izvan svake razborite sumnje, utoliko teže sklopivi ukoliko ih neka državna vlast nastoji obezvrijediti ili zamutiti lažnim tragovima.
Vrijedi to i za slučaj Regeni, ma koliko se doimao kompliciranim - a u biti nije. Podsjetimo: Regeni je bio 28-godišnji ljevičar, po obrazovanju arabist s diplomom Sveučilišta u Leedsu te doktorand političkih znanosti u Cambridgeu. Bio je u Egiptu i 2013, kada je srušen tadašnji ustavno izabrani predsjednik Mohammed Morsi, eksponent Muslimanskog bratstva, zabranjenoga do pada Mubaraka i opet sada. “To je dio revolucionarnog procesa”, optimistično je prijatelju pisao Regeni 2013. Ispostavilo se, konstatira Walsh, da je maršal Abdelfattah al-Sisi uspostavio režim neliberalniji i od Mubarakova i da u zatvorima drži 40.000 oponenata, kako pripadnika Muslimanskog bratstva, tako i pravnika, novinara, humanitaraca...
U potkapanju Mubarakova režima znatnu su ulogu imali različiti neovisni sindikati, čiji je broj eksplodirao nakon Mubarakova pada 2011. Regeni je za svoje istraživanje uloge neovisnih sindikata u egipatskom poretku odabrao sindikat uličnih prodavača (jedan je ulični prodavač, 26-godišnji Mohammed Bouazizi, samospaljivanjem 18 prosinca 2010 počeo jasminsku revoluciju u Tunisu i zlosretno “Arapsko proljeće”, koje je odnijelo i Mubaraka).
Tjednima je Regeni intervjuirao ulične prodavače u Heliopolisu, mnoge od njih satima. Jedan od kontakata mu je bio Mohammed Abdullah, koji mu je u jednom trenutku zatražio, čuvši da bi za neki projekt Evropske unije Regeni možda mogao dobiti 10.000 eura, da taj novac Regeni usmjeri njemu, jer da mu kći mora na operaciju, a da mu žena ima rak. Regeni je objasnio da to nije ni moguće, ni etički. Abdullah je bio i policijski doušnik. Prijavio je Regenija da je špijun. Iz pizme, ili da se pokaže budnim domoljubom, ili zbog nečega inoga - ne zna se pouzdano. Izjavio je, ipak, da mu je pukovnik Sharif Magdi Ibrahim Abdlaal iz Nacionalne sigurnosne agencije obećao nagradu kad se završi Regenijev slučaj.
Anonimno pismo
Al-Sisijevim žbirima je očito išlo na nerve što se taj stranac petlja sa sindikalcima, te što - bez akreditacije - piše o tome pod pseudonimom za talijanske novine.
Možda su mu htjeli “dati lekciju”, zaplašiti druge, te doznati s kim se sve sastajao, možda ga zavrbovati. Lako je pretpostaviti da je Talijan bio tvrd orah i da su se agenti malo “zaigrali” (baš kao i njihovi talijanski kolege u više slučajeva, a masovno za sastanka G8 u Genovi), pa su ga na kraju izboli nožem da ne bi mogao svjedočiti. Računavši: pojeo ga mrak, ni prvoga ni zadnjega.
Prije nekoliko mjeseci u talijansko veleposlanstvo u Bernu stiglo je anonimno pismo iz očito dobro informirana izvora, koji je sav skandal oko Regenija stavio u kontekst stalnih sukoba između Nacionalne sigurnosne agencije, pod nadležnošću Ministarstva unutrašnjih poslova, i Vojne obavještajne službe. Navodno i nalaz tijela i “curenje” podataka treba pripisati nastojanju jedne službe da ocrni drugu i sebe prikaže kao glavni stožer egipatske sigurnosti.
Tužilac Nabil Sadek je obznanio da je uistinu Regenija pratila Nacionalna sigurnosna agencija. Ona pak tvrdi da ga nije pratila 25 siječnja, kad je krenuo na sastanak s jednim od profesora, ali nikada nije stigao.
Talijanska ministrica ekonomskog razvitka Federica Guidi, koja se tjedan dana nakon Regenijeva nestanka zatekla u Kairu s izaslanstvom od šezdesetak talijanskih privrednika, zahtijevala je obavijest o Regenijevoj sudbini. Nezadovoljna neodređenim odgovorom koji joj je dao državni poglavar, maršal al-Sisi, prekinula je primanje u čast talijansko-egipatskog prijateljstva i povukla sa sobom privrednu delegaciju. Dakle, upravo je Italija od tog ubojstva, koje bi u Egiptu prošlo u tišini kao i slični “nestanci” egipatskih državljana, učinila javni skandal.
Kairo je očito bio iznenađen talijanskom reakcijom, pa je Regenijevo tijelo nađeno dan kasnije, 3. veljače, devet dana otkako je nestao. Užasno unakaženo, kako smo opisali u početku.
S objašnjenjem, prvim, da je žrtva prometne nesreće, pa drugim, da ga je ubio ljubomoran gay partner (Regeni nije bio gay, dokazano), pa trećim da su ga ubili kriminalci ili čak saboteri talijansko-egipatskih prijateljskih odnosa. Verzije su se smjenjivale jedne za drugom, jer Italija niti jednu nije htjela primiti zdravo za gotovo.
Odnosi su danomice tonuli sve dublje. Egipatski ministar unutrašnjih poslova Magdy Mohamed Abdel-Ghaffar je posljednji veliki gaf izveo u ožujku 2016, objavivši da su Regenijevi dokumenti, zajedno s njegovim ruksakom, nađeni u skrovištu neke petočlane bande koja je, eto, sva izginula u okršaju s policijom 24 ožujka 2016. Ondje je nađena i manja količina hašiša, pa je egipatski ministar logično zaključio da se Regeni s banditima posvadio oko cijene za drogu.
S talijanske strane je smjesta odgovoreno da u Regenijevu tijelu nije bilo nikakvih tragova droge, da su mu ozljede zadavane danima prije smrti, te da ruksak nije njegov. Brutalnom otvorenošću je iznesena pretpostavka da su egipatski organi u jazbinu ubijenih sami podmetnuli Regenijeve dokumente koje su mu oduzeli kad su ga oteli i mučili. I podjednako tako su po tko zna koji put postavili pitanje gdje je Regenijev mobitel.
Članovi obitelji ubijene petorke, inače notornih švercera drogom, za koje je policija tvrdila da su oteli i ubili Regenija, pa poginuli pružajući otpor uhidbi, kažu pak da su njihovi srodnici ubijeni po jednim metkom u glavu iako im je vozilo izrešetano, te da je policija naknadno unijela Regenijeve stvari u njihov stan, pa ih onda zaplijenila.
Da je posrijedi diletantska montaža u paničnom lancu grešaka tvrdili su tada, lani u travnju, i neki egipatski listovi, čak i utjecajni Al Ahram u uvodniku.
Abdel-Ghaffar je zatim reterirao, izjavio da je istraga i dalje otvorena, da se sve mogućnosti uzimaju u obzir - ali dojam je bio da su jaja već razbijena. O svemu tome se pisalo i prije nego je Obamina administracija poslala svoje špijunske podatke da je bilo onako kako su novinari već pretpostavljali: da je režim oteo i zatukao Regenija, a onda se totalno uneredio ne znajući kako da se iz skandala izvuče i kako da to obrazloži.
'Nužna' ubojstva
Podsjetimo još jednom: za Regenija znamo jer je Evropljanin ubijen kao Egipćanin. Ne znamo ni za jedno ime Egipćana koji su ubijeni baš tako, kao Egipćani.
Slučaj Claudija Regenija je zaista tek vršak vrška ledene sante, pokazatelj uvriježene prakse mučenja i ubijanja posve nevinih ljudi po egipatskim zatvorima. Uostalom, Al-Sisijev svrgnuti prethodnik, demokratski izabrani predsjednik Morsi, upitan o pogibijama bundžija u Port Saidu, s uvjerenjem je odgovorio da su ubojstva bila nužna da bi se uspostavio red. Štoviše, uljudno je upozorio da zemlja s 90 milijuna stanovnika sebi može dopustiti da se riješi milijun osoba, ako bi to osiguralo sreću preostalih 89 milijuna.
I nekad u Jugoslaviji i danas u Egiptu problem počinje kad ljudi “ne paze što govore”. Predstavnik egipatskog Ministarstva unutrašnjih poslova je talijanskoj novinarki, koja je pitala zašto ne dopuštaju talijanskim istražiteljima da sudjeluju u istrazi, odgovor započeo riječima: “Ne dozvoljavam Vam da to govorite…”.
Nije problem ipak u “neopreznu govoru”, nego u opreznoj šutnji, u našem slučaju Evrope, odnosno u Evropi.
U Kairu su bili zapravo zatečeni talijanskom reakcijom. Ministar Abdel-Ghaffar javno se začudio što se u Italiji pridaje toliko značenje jednoj smrti. Egipatske vlasti su znale da i Italija i Unija znaju za njihove metode torture i smicanja, pa su imale razloga smatrati da nikome u Evropi ne smeta kako oni “čiste” po svojoj kući. Od kolovoza 2015 do povlačenja talijanskog veleposlanika “na konsultacije” u travnju 2016 u Egiptu je “nestalo” 569 osoba (od kojih 4 žene). Neki su se pojavili nakon dva tjedna, neki kasnije - ali 396 njih je “iščezlo” bez traga. Tijelo Talijana Giulija Regenija nađeno je kad je Italija zaprijetila prekidom ekonomskih odnosa. Za egipatske državljane nema tko zaprijetiti.
U Egiptu, kako se vidi, krvavo nasilje je zakon. Po standardima Evropske unije, maršal al-Sisi je sebe stavio izvan zakona. Ali i Unija, uključujući i nas, mora misliti za što sve postaje suodgovorna ako šutke prelazi preko kršenja osnovnih standarda UN u drugim zemljama - jer ceh onda plaćamo i mi.