U vrijeme kada se Srbija upustila u verbalni rat s Hrvatskom, pa čak i tražila od Europske unije mjere protiv svoje članice, u Srbiji je maha uzela kampanja za rehabilitaciju Slobodana Miloševića, čovjeka kojeg i u regiji i u svijetu smatraju najodgovornijim za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji. Iako je takvih pokušaja bilo i prije, ovoga su puta bili glasniji i jasniji i dolazili su iz samog vrha Vlade Srbije. Reakcija je bilo i u samoj Srbiji, u regiji, pogotovo u Bosni i Hercegovini, a nešto manje u Hrvatskoj i na Kosovu, dok je međunarodna zajednica na sve to primjetno šutjela.
Sve je počelo tekstom u Russia Todayu koji je napisao novinar Neil Clark, zbog čega su neki u ovoj kampanji vidjeli ne samo interes Srbije nego i Rusije kako bi se optužilo i NATO i Zapad u vrijeme najnapetijih odnosa Rusije sa Zapadom od vremena hladnog rata.
Clark je tako svojim tekstom poslužio kao povod za pokretanje cijele kampanje u Srbiji za rehabilitaciju Miloševića. Clark je iskoristio jedan mali citat iz presude Radovanu Karadžiću, koja ima blizu 2600 stranica, u kojoj se navodi kako “ne postoji dovoljno dokaza u ovom slučaju da bi se utvrdilo da se Milošević slagao sa zajedničkim planom”.
Selekcija činjenica
Zanimljivo je da su taj tekst odmah iskoristili u Srbiji kako bi rehabilitirali Slobodana Miloševića, predložili da mu se napravi spomenik, da ulice dobiju njegovo ime. To nije inicijativa nekih nebitnih aktivista ili komentatora nego samog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, nekada bliskog Miloševićeva suradnika. Dačić je čak iskoristio ovaj tekst, povezao ga s izvješćem u Velikoj Britaniji o razlozima intervencije u Iraku i rekao kako će se dokazati da je bombardiranje Srbije 1999. godine isto tako “bazirano na lažima”.
Ivica Dačić, Milutin Mrkonjić i Aleksandar Vulin predvode, i to ne samo sada, one koji i danas opravdavaju Miloševićevu politiku, a premijer Aleksandar Vučić, iako je izrazio žaljenje za neke od svojih stavova iz prošlosti, ponaša se kao da se to njega ne tiče. Dačić se nikada nije odrekao Miloševića niti se distancirao od njegova režima, a Vulin je čak jednom rekao da je “Miloševića odabrao i sam Bog”.
Ali oni koji žele rehabilitirati Miloševića ne spominju da je u istoj presudi navedeno da je Milošević pružao potporu bosanskim Srbima u ljudstvu i oružju.
Zapravo, u postupku protiv Karadžića sudsko se vijeće nije izjasnilo o Miloševićevoj odgovornosti jer se njemu sudilo u drugom postupku.
A na kraju izvođenja dokaza u procesu protiv Slobodana Miloševića sudsko je vijeće potvrdilo da postoji dovoljno dokaza za nastavak suđenja, a dvoje sudaca i da postoji Miloševićeva odgovornost za genocid.
Isto tako, ako bi sadašnje vodstvo Srbije doista htjelo uzeti kao mjerilo presude Haaškog tribunala kako bi se utvrdila Miloševićeva odgovornost, mogu pogledati predmet za Kosovo u kojem su pravomoćno osuđeni glavni Miloševićevi suradnici, među njima i potpredsjednik tadašnje Vlade SRJ Nikola Šainović, koji se u presudi spominje kao glavna veza između Miloševića na vrhu i trupa na terenu na Kosovu koje su počinile zločine. Za Kosovo, dakle, postoje presude koje potvrđuju postojanje združenog zločinačkog pothvata i zbog tih su zločina osuđene osobe iz vojnog, političkog i policijskog vrha Srbije i tadašnje SRJ, na čijem je čelu bio Slobodan Milošević.
Šutnja međunarodne zajednice na ove pokušaje Miloševićeve rehabilitacije tumači se na razne načine. Od toga da ne žele sadašnje vodstvo Srbije, koje je aktivno sudjelovalo u Miloševićevoj vlasti (predsjednik države Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić i potpredsjednik Vlade Ivica Dačić bili su u jednom trenutku dio Miloševićeve vlasti i bliskog okruženja), previše iritirati do onih koji smatraju da se Zapad ne želi više uopće baviti time jer ih ne zanima.
Ali nije jasna šutnja Europske unije, koja je cijeli proces proširenja prema državama regije zapadnog Balkana zasnovala na suočavanju s prošlošću i koja je aktivno sudjelovala u rušenju Slobodana Miloševića u jesen 2000. godine. Tada su u EU slavili i nazvali povijesnom prekretnicom. Na upit u EU što misle o pokušajima Miloševićeve rehabilitacije dobili smo samo općeniti odgovor.
“Vjerujemo da će Srbija, kao i cijela regija, nastaviti raditi prema pomirenju, dobrosusjedskim odnosima i regionalnoj suradnji i napretku na putu prema EU. Postupci koji idu u suprotnom smjeru trebaju se izbjegavati”, sve je što su iz Europske unije, preko glasnogovornice Maje Kocijančić, rekli.
Neki stariji diplomati u EU, koji se bolje sjećaju Miloševićeva vremena i znaju više o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, kažu da su postupci vlasti u Srbiji možda i pokušaj da se, rehabilitacijom Miloševića, rehabilitira i njihova osobna prošlost ili, kako se jedan izrazio, “bore se za svoju bolju prošlost!” “Nije da ne znamo tko su oni bili i što su radili. Za nas je ipak važno to što su se Vučić, Dačić i Nikolić promijenili i da surađuju i s nama i sa susjedima, pogotovo oko pitanja Kosova. Moramo priznati da je oko prihvaćanja realnosti na Kosovu ova vlast u Srbiji znatno hrabrija od bivše vlasti Borisa Tadića”, kaže naš sugovornik iz EU koji ne želi da mu se spominje ime.
Sir Geoffrey Nice, koji je u ime Haaškog tužiteljstva vodio postupak protiv Slobodana Miloševića, kaže za Jutarnji list da ne zna zašto se baš sada ubrzavaju napori za rehabilitaciju Miloševića, ali pretpostavlja da to može biti i dio kampanje za reviziju povijesti od strane Srbije.
“Mislim da su uvijek postojali napori za rehabilitaciju Miloševića ili, prije toga, za izbjegavanje odgovornosti i krivnje”, kaže Nice.
Na opasku da je zanimljivo kako nema reakcija međunarodne zajednice na pokušaje Miloševićeve rehabilitacije, koji dolaze od samih visokih članova sadašnje Vlade, Nice kaže: “Moj je osjećaj, koji je ipak nespecifičan, da međunarodna zajednica čini sve da bi ostavila sukobe na Balkanu iza sebe. Zato što oni više nisu zanimljivi ili privlačni za raspravu. Oni to mogu najbolje postići dopuštajući izjednačavanje odgovornosti. A Srbija tu lijenost međunarodne zajednice koristi za svoju agendu revidiranja povijesti”.
Doista, često se u hodnicima institucija EU, kad god se spominje odgovornost Miloševića i Srbije, vidi tendencija da se pokuša izjednačiti odgovornost te spominju i Tuđman i Izetbegović, što upućuje na to da i u EU postoje krugovi koji bi najradije da se sve zaboravi i da sve svi podjednako smatraju krivima.
Glavni tužitelj Haaškog suda u postupku protiv Miloševića, kojemu se optuženi Milošević uvijek obraćao s “onaj s druge strane”, Geoffrey Nice upozorava da se za manipulaciju koristi i striktno pravno načelo o presumpciji nevinosti dok se ne dokaže krivnja. U Srbiji već dugo govore da Miloševiću, koji je umro prije presude, nije dokazana krivnja, što znači da on nije bio kriv.
“U jednom striktno izvučenom tumačenju prava netko može tvrditi da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Ali u postupku protiv Miloševića bilo je dovoljno dokaza koji dokazuju njegovu odgovornost. Sudsko vijeće je na kraju iznošenja dokaza od strane Tužiteljstva potvrdilo kako je bilo dovoljno dokaza da Milošević odgovara, uključujući i odgovornost za genocide”, kaže za Magazin tužitelj Nice.
Dodaje da su, čak i nakon što je Milošević sam pozvao svoje svjedoke, njegova odgovornost i uloga bili još jasniji.
Sporost suda
S Niceom se slaže i novinar Mirko Klarin, šef agencije Sense, možda jedini novinar koji od samog početka sve do danas prati rad Haaškog suda. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa Klarin je rekao da se u pokušajima Miloševićeve rehabilitacije služe manipulacijama.
“U tzv. međupresudi, u poluvremenu suđenja Slobodanu Miloševiću, sudsko vijeće je utvrdilo da je Tužiteljstvo iznijelo dovoljno dokaza koji - ako ne budu osporeni u dokaznom postupku obrane - mogu dovesti do osuđujuće presude po svim točkama optužnice”, kaže Klarin i dodaje da ti dokazi definitivno nisu osporeni jer se Milošević praktično nije ni bavio pravnom obranom nego političkom, a ona je irelevantna.
Mnogi sugovornici s kojima smo razgovarali na ovu temu, pogotovo oni koji su bliski Haaškom sudu, kažu da je možda bila greška što se nije prihvatio prijedlog Sudskog vijeća da se Miloševiću prvo izrekne presuda za dio optužnice oko Kosova, a nakon toga nastavi suđenje za BiH i Hrvatsku. “Za Kosovo je cijeli proces bio gotov. I tužiteljstvo i obrana završili su svoj dokazni postupak i sud je bio spreman izreći presudu. Ona bi sasvim sigurno bila osuđujuća. Ali Carla Del Ponte i tužiteljstvo tome su se protivili jer su govorili da, ako on već bude osuđen za Kosovo, neće biti interesa raznih država za suradnju oko procesa za BiH i Hrvatsku, a dio BiH je sadržavao i točku optužbe za genocid”, rekao nam je jedan izvor.
Za situaciju koja je dovela do toga da Milošević bez presude umre u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu mnogi odgovornost prebacuju i na sud koji je, dopuštajući Miloševiću da sam iznosi obranu i unakrsno ispituje svjedoke, odugovlačio proces.