RUSKA VELIKA NEVOLJA

STO GODINA OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE Je li 20. stoljeće bilo izgubljeno stoljeće za Rusiju?

Vladimir Ilyich Lenin (1870 - 1924), Russian revolutionary, making a speech in Moscow. Original Publication: People Disc - HG0194 (Photo by Keystone/Getty Images)
Getty Images

Rusko društvo nema pojma kako se postaviti prema obljetnici: jer ne zna što je to bilo: nacionalna tragedija, dostignuće, neizbježan događaj, korak naprijed ili natrag, poraz ili pobjeda

Činilo bi se da je stotinu godina sasvim dovoljno da se ljudi oko nečega dogovore, istraže, objasne, stave to na svoje mjesto, kontekstualiziraju, ali ovo je ipak Rusija pa sada kad obilježavamo 100. godišnjicu jednog epohalnog događaja kakav je Oktobarska revolucija, a uz to još i Februarsku revoluciju te pad dinastije Romanov, imamo samo tegobne kontroverze, mučne politikantske neznanstvene revizije, dijametralne pristupe i objašnjenja te, naravno, strasne svađe, kaže nam ruski povjesničar Artjom Ulunjan.

Naime, Rusija je suočena s velikom obljetnicom boljševičke revolucije iz 1917. godine, koja je preokrenula kotač svjetske povijesti, ali ne zna kako se prema tome postaviti. Čak ni predsjednik Vladimir Putin nije donio ukaz, nego samo preporuku državnim i lokalnim tijelima da raznim manifestacijama obilježe značajnu obljetnicu, pri čemu je izbjegao termine kao što su proslava i jubilej. To pokazuje da se Kremlj postavio neutralno - nit’ smrdi, nit’ miriše - što će samo izazvati dodatne prijepore koji neće pridonijeti znanstvenom i objektivnom pristupu.

“Cijeli sklop obilježavanja stogodišnjeg ‘revolucionarnog’ jubileja proći će između dviju krajnosti, od izjave Aleksandra Solženjicina da je ‘20. stoljeće za Rusiju izgubljeno’ do one kako je ‘Staljin dobio državu s drvenim plugom, a ostavio s atomskom bombom’ koja se lažno pripisuje Winstonu Churchillu, ali je sada ponovno puštena u promet”, smije se Ulunjan.

Kako je rekao ruski ministar kulture Vladimir Medinski, Oktobarska revolucija se istodobno i sakralizira i proklinje. No, Medinski smatra da je to, što god tko mislio, jedan od krucijalnih povijesnih događaja 20. stoljeća.

Tko je odgovoran?

“To je događaj svjetskih razmjera koji nije transformirao samo Rusiju, nego je izravno utjecao na svjetsku politiku i razvoj mnogih naroda i država tijekom cijelog stoljeća”, ističe Medinski koji smatra da se obljetnica mora dostojno obilježiti.

No, povjesničar Pjotr Multatuli iz Instituta za strateška istraživanja rezolutno tvrdi: “To jest svjetski događaj, ali i zločin planetarnih razmjera”.

Doduše, sada je, kaže Ulunjan, posve nepotrebno ta revolucija preimenovana u Veliku rusku revoluciju, što smatra pogrešnim jer, prvo, izjednačava SSSR s Rusijom, što nije sasvim točno. Kao drugo, to “pomaže” da ostali narodi koji su živjeli u SSSR-u, a također će obilježavati Oktobarsku revoluciju, u svojoj reviziji povijesti sve svale na Ruse, a sebe amnestiraju od dijela odgovornosti, što doprinosi da cijeloj obljetnici dodatno daju i antiruski karakter. Ulunjan napominje kako s jedne strane sadašnja Rusija želi, ali i baštini kontinuitet i carske i komunističke Rusije, ali problem je u tome što je komunistička u krvi srušila onu prvu, carsku. Kako se sada odnositi prema herojima i “crvenima” i “bijelima”, “jer mi se sada upoznajemo i s emigrantskom bijelom stranom istine, tako da sada treba sve to uzeti u obzir”.

Ulunjan kaže da neće doći do sloge po tom pitanju, nego će se obljetnici pristupiti oportuno, odnosno “palijativno” - svatko će obrađivati one aspekte koji mu odgovaraju. Pristup će biti selektivan i reduciran pa će se ublažavati, naglašavati, zataškavati ili preuveličavati postignuća, što može dovesti do još veće zbrke koja ionako vlada u novom tumačenju ruske povijesti. Naime, na stol bi trebalo staviti sve, ali već vlada potpuna kakofonija. U tome jedni ističu samo pozitivne stvari, primjerice da je polupismena zemlja (činjenica je da je 60 posto stanovnika Ruskog imperija bilo nepismeno, a gotovo 80 posto posve neobrazovano te da je Rusija bila nerazvijena agrarna zemlja) s vremenom postala industrijska i politička velesila, da je iskorijenila neobrazovanost, glad i bolesti te spasila svijet od nacifašističke pošasti pobjedom u Drugom svjetskom ratu. Drugi, pak, ne idu dalje od toga koliko je to koštalo u ljudskim životima, ističući represiju, “crveni teror”, Gulag te krivnju boljševika da su narušili i prekinuli kontinuitet razvoja ruskog društva i države. Ovim im odgovaraju da su žrtve ništa u usporedbi s onim što je Rusija postigla i što i danas baštini, dok neki, pak, kažu kako je Rusija bila na pragu kapitalističke i demokratske modernizacije koju su boljševici bezočno prekinuli (Februarska revolucija bila je dovoljna). Ako je u Imperiju bilo sve tako dobro, zašto je došlo do dviju revolucija, uzvraćaju jedni, na što drugi nadureno argumentiraju kako je onda ta obrazovana i nuklearna velesila propala.

Neugodna pitanja

Publicist Dmitrij Liskov smatra da rusko društvo nema pojma kako se postaviti prema obljetnici: jer ne zna što je to bilo: nacionalna tragedija, dostignuće, neizbježan događaj, korak naprijed ili natrag, poraz ili pobjeda. Stoga se pribojava da će sve proći u nadmudrivanju onih koji će revoluciju glorificirati i onih koji će ju sotonizirati.

“Problem je što nitko ne želi stvari staviti u kontekst te reći da su i represije i Gulag te dijeljenje stanova i besplatna zdravstvena zaštita dijelovi istog sustava, koji ne pobijaju jedan drugi, no možda treba vidjeti koja od tih činjenica ima veću težinu”, ističe Ulunjan. Liskov misli da je neumjereno i apsurdno ideologiziranje i mitologiziranje revolucije u vrijeme SSSR-a sada zamijenjeno pretjeranim antikomunističkim tumačenjem prema kojemu nije valjalo baš ništa i sve je bilo apokaliptično za Rusiju. Ulunjan vjeruje da će se sve svesti na ideologizirana podmetanja te da će biti malo pravih povijesnih rasprava i zaključaka. Najgore u svemu je da se više bavimo time što bi bilo da revolucije nije bilo, nego pitanjima zašto se dogodila i koji su i kakvi njezini dosezi. To onemogućava da se Oktobarska revolucija stavi u kontekst ondašnjih događaja i da se vidi zašto je pala privremena (demokratska) vlada te zašto su mnogi demokratski političari u Rusiji odbijali preuzeti vlast i odgovornost.

Stota obljetnica bit će prožeta cijelim nizom neugodnih pitanja. Naime, kako obilježiti revoluciju u zemlji čija vlast propagira evolucijski put razvoja. Publicist Fjodor Krašeninikov ističe da je za sadašnju vlast sam termin “revolucija” sporan i užasavajući. Naime, Vladimir Putin gradi svoju vlast upravo na kontinuitetu i stabilnosti, bez drastičnih rezova. Krašeninikov objašnjava da “revolucija” u Rusiji, pogotovo nakon ukrajinskog Majdana, ima negativan prizvuk pa se takvo što ne smije niti slaviti.

Prespavao revoluciju

Uz to, ako se u Kremlju ičega pribojavaju, onda je to “nova ruska revolucija”. Zato se ističe da revolucija donosi raskol u društvu i nakon nje dolazi do sukoba, pa i građanskog rata (opet primjer Ukrajine). Neki povjesničari čak više niti ne spominju revoluciju, nego se sve prikazuje kao “mirni prijelaz vlasti s privremene vlade na boljševike” kako bi se ublažila nasilna smjena vlasti koja se tada dogodila. No, to se radi, kaže on, kako se ne bi “talasalo” i hvalilo revolucionarni zanos, pa ni tadašnji. Vlast se boji da bi i sam termin “revolucija” mogao hipnotizirati mase pa se i revolucionarni romantizam želi sasjeći u korijenu. Prokletstvo je obljetnice što su svi u strahu od toga je li revolucija nešto dobro ili loše. Krašeninikov napominje da će današnji režimski ideolozi i povjesničari ipak 100. godišnjicu Oktobarske revolucije teško podrediti suvremenim političkim potrebama Kremlja.

No, od raspada SSSR-a nekadašnja “Velika socijalistička Oktobarska revolucija” uglavnom postaje obični boljševički “prevrat”. I sam Vladimir Lenjin, vođa svjetskog proletarijata, o tome nije imao dvojbe, tek je Josif Staljin krajem 30-ih godina, dakle dvadesetak godina nakon “revolucionarnih događaja”, propagandno mitologizirao i ideologizirao taj događaj koji nije bio tako dramatičan, premda je povijesno epohalan. Vladimir Antonov-Ovsejenko, koji je izvršio zauzimanje Zimskog dvorca (upravo to se i naziva Oktobarskom revolucijom) u kojem je bila privremena vlada, stradao je u Staljinovim čistkama 1938., a John Reed, američki novinar koji je tada bio u Petrogradu i o tome napisao knjigu “Deset dana koji su potresli svijet”, prespavao je “revoluciju”. Sergej Ejzenštejn u svom je velikom filmu “Oktobar” iz 1928. filmski preuveličao sam događaj.

Rusko iskustvo

U tom zauzimanju dvorca poginulo je šest vojnika, a tri pripadnice ženskog bataljuna, koje su ga branile, silovane su i jedna je nakon toga počinila samoubojstvo. Ruski publicist i demograf Anatolij Višnjevski kaže kako je to istodobno bio i grandiozan i proturječan događaj te se pita koje će ličnosti isplivati kao heroji ili antiheroji. Kako će proći dugoprešućivani Lav Trocki, “bijeli” vođe poput Pjotra Vrangela, Antona Denjikina i Aleksandra Kolčaka te tragični Aleksandar Kerenski. Konačno, što ćemo s Vladimirom Lenjinom, pita se Višnjevski. Zanimljivo je da se Ruska pravoslavna crkva još nije oglasila o svom stavu prema obljetnici, ali je RPC starog obreda (s više od milijun pripadnika) objavio da država ne bi smjela imati ništa s obilježavanjem 100. godišnjice. Možemo za kraj spomenuti rusku poslovicu da se u povijesti ništa nije dogodilo, osim onoga što se moralo dogoditi. S obzirom na to da i mi ove godine obilježavamo 100. obljetnicu Krfske deklaracije, a 2018. godine i 100. obljetnicu osnivanja Jugoslavije, možda bismo mogli nešto naučiti iz ovog ruskog iskustva, iako sumnjam.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo