Kad je počeo raditi, kolege su imali dojam da je riječ o sposobnom, pouzdanom čovjeku koji se odlično snalazi u najtežim situacijama, kad je pitanje života ili smrti. A ustvari je sam odlučivao hoće li netko preživjeti ili ne.
Niels Högel masovni je ubojica, najveći u njemačkoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata, a možda i najveći na cijelom svijetu. Smatra se da je ubio 300 ljudi, 43 je ubojstva priznao, za stotinjak smatra da ih je mogao počiniti. Kako je bilo moguće da godinama nekažnjeno ubija, a da ga nitko ne zaustavi?
Opasna poslušnost
Radeći kao bolničar u nekoliko bolnica, Niels Högel ubijao je pet godina, od 2000. do lipnja 2005. Što se sve događalo dok je bio u smrtonosnoj misiji, tužitelji istražuju više od deset godina. Ekshumirali su više od 130 tijela u Njemačkoj, Poljskoj i Turskoj. Broj mrtvih i rok u kojem je Niels Högel nesmetano ubijao prije nego što se na to posumnjalo, otvara neugodna pitanja za Njemačku, piše The New York Times u velikom portretu masovnog ubojice. Među ostalim, je li ponovo, kao u danima nacizma, bespogovorna posvećenost proceduri i neupitno poštovanje autoriteta omogućilo jednom običnom bolničaru da tako dugo obavlja svoju smrtonosnu misiju. “Kultura okretanja glave i gledanja u pod” definitivno mu je pomogla da godinama ostane neotkriven, svjedočio je Frank Lauxtermann, za kojeg NYT piše da je jedini bivši kolega koji je pristao javno svjedočiti protiv bolničara ubojice.
Danas 43-godišnji Niels Högel služi doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva šest pacijenata s odjela intenzivne njege bolnice u Delmenhorsteru, a upravo mu traje treće suđenje, za smrt stotinu ljudi. “Na početku sam još bio jako pažljiv, da me ne otkriju”, rekao je na sudu, “ali s vremenom sam počeo otvoreno riskirati.” Više nije obraćao pozornost na izbor pacijenta kojem će dati smrtonosnu injekciju.
“Na kraju sam htio prestati, htio sam da me uhvate”, izjavio je Niels Högel na suđenju u Oldenburgu, kako je to prenio Spiegel Online. Tada je prvi put o svemu počeo govoriti. Od 2000. do 2005. Högel je ubijao pacijente u bolnicama u Oldenburgu i Delmenhorstu. Optužen je da je svojim žrtvama davao injekcije s lijekom koji bi izazvao smrt. Tako je bilo sve dok ga jedna kolegica nije zatekla na djelu.
Zašto je ubijao? Niels Högel nije bio milosrdni anđeo, nije ubijao svoje, većinom stare i teško bolesne pacijente kako bi ih poštedio daljnjih muka. Je li bio sadist željan iživljavanja nad slabijima? Ne, htio je biti uspješan i cijenjen bolničar, htio je priznanje i divljenje, prema vještačenju psihijatra Konstatina Karyofilisa, koji je s optuženim proveo sate i sate razgovarajući. I psihijatar Hennig Sass, profesor forenzičke psihijatrije, ocijenio je da je Högel prije dvadesetak godina bio “mlad čovjek, ambiciozan, sposoban, željan doživljaja, karakterno još nedefiniran”. U određenim se uvjetima ono što se smatra zdravom ambicijom pretvara u ubilačko oružje. Želio je biti vrhunski bolničar, za kojeg će svi znati da se odlično snalazi u najtežim uvjetima.
Otac bolničar
Njegov otac također je bio bolničar i Niels je rano odlučio da će se baviti tim poslom. Užasno mu je bilo važno da bude cijenjen, da pokaže da je iznimno sposoban. Vjerojatno pokretan niskim samopoštovanjem, jako mu je trebalo priznanje okoline.
Poput novinara koji žude izvještavati s ratnih područja, mladi bolničar najbolje se osjećao u kriznim situacijama i tražio ih je. Radio je na kirurškoj intenzivnoj njezi i takvih situacija nije nedostajalo. Ubrzo je postao ovisan o pritisku, uzbuđenju, akciji, drama u bolničkoj sobi smanjivala je pritisak koji je osjećao iznutra. I onda bi sam pacijentima ubrizgavao tvari koje bi prouzročile infarkt, što je njemu dalo priliku da se iskaže kao iznimno vrijedan i sposoban radnik. Kolege su ga zvali “Rambo za oživljavanje”, bio je sretan što mu priznaju da je najbolji.
Bez sumnje, bio je priseban i uračunljiv. Ne radi se o zvijeri ili teško bolesnoj osobi. “Nema traga tome da je uživao prilikom ubijanja”, istaknuo je nedavno u sudnici forenzički vještak Hennig Sass, koji je opisao optuženog kao narcističku, asocijalnu ličnost. Svoje je žrtve svjesno ubijao, ustvrdio je psihijatar na sudu u Oldenburgu. “Högel je djelovao promišljeno, namjerno i spretno”, ustvrdio je psihijatar. Olakšalo je to što nije bio posebno empatičan, pacijente je gledao kao objekte, a ne kao ljude, nije osjećao kajanje.
U lipnju se očekuje presuda, pa bi on nakon toga trebao svjedočiti na suđenju četvorici bivših kolega, među kojima su dva liječnika. Predsjedavajući sudac Sebastian Buehrmann naložio je istragu protiv osam bolničarevih kolega zbog sumnje da su lagali na sudu ili prikrivali dokaze.
Medicinska sestra
“Na početku mislite da je riječ o sudbini”, svjedočila je bivša kolegica Susanna K. Ispričala je kako su kolege počele šuškati da se nešto neobično događa u Nielsovoj smjeni, ali mislili su da nije njihov posao istraživati detalje. Tek je u lipnju 2005. medicinska sestra Renate T. uhvatila Högela pokraj postelje Dietera Maassa, oboljelog od raka pluća. Aparati za održanje života bili su isključeni, u kanti za smeće vidjela je četiri bočice lijeka koji Maass nije trebao piti. Odmah je uzela uzorak krvi i poslala ga na testiranje. Dok se čekao nalaz koji će potvrditi da je i Maassu ubrizgana prevelika količina lijeka protiv aritmije, Niels Högel je završio smjenu. Do kraja smjene ubio je još 67-godišnju Renate Roeper.
Lijek za aritmiju
U Delmenhorstu, gradu pokraj Oldenburga u Donjoj Saskoj, umrlo je 411 ljudi tijekom tri godine koliko je Niels Högel radio tamo. Od tog broja, velika većina od 321 smrti dogodila se u njegovoj smjeni ili neposredno nakon nje. Koliko je točno ljudi ubio ambiciozni bolničar, vjerojatno se nikad neće saznati.
Sudilo mu se najprije za slučajeve u kojima je bilo moguće izvršiti ekshumaciju i obdukciju te utvrditi imali i u tijelima tragova lijeka koji se obično koristi za liječenje srčane aritmije, ali u velikim količinama može biti koban.
To je metoda koju je koristio Niels Högel. Priznao je ukupno 43 ubojstva, a za još 60-ak rekao je da se ne sjeća, ali da nije isključeno da je i njima dao smrtonosnu injekciju. U svom jedinom istupu pred sudom rekao je da se srami. “Beskonačno mi je žao”, poručio je Niels Högel.